Ko ulazi u utrku za Predsjedništvo BiH i koliko ta funkcija zaista znači
Bosna i Hercegovina ušla je u izbornu godinu, a najviše pažnje tradicionalno privlači utrka za članove Predsjedništva. To ne treba previše da iznenadi, s obzirom na to da se radi o jedinoj izvršnoj funkciji na koju građani direktno biraju svog predstavnika na općim izborima.
No, je li funkcija člana Predsjedništva zaista toliko bitna?
Presjek kandidata
Najviše političke nervoze trenutno se veže za bošnjačku poziciju u Predsjedništvu BiH. Denis Bećirović (SDP) već je najavio novu kandidaturu, Semir Efendić (SBiH) je kandidaturu i zvanično obznanio, dok SDA još nije izašla s imenom svog kandidata. Spekuliše se o više opcija, ali bez formalne odluke.
Demokratska fronta kandidirala je Slavena Kovačevića iz reda Hrvata, dok HDZ BiH zasad izbjegava govoriti o kandidatu. Izvjesno je da Dragan Čović neće biti kandidat, što je potvrdio i u „Avazovom intervjuu“, a kao najčešće ime spominje se potpredsjednica HDZ-a Darjana Filipović. Opozicija u hrvatskom političkom bloku ranije je najavila vlastitog kandidata, ali ostaje da se vidi hoće li ta kandidatura biti i potvrđena.
U Republici Srpskoj ključna dilema je hoće li pobijediti kandidat SNSD-a ili opozicije. Pobjeda SNSD-a značila bi kontinuitet dosadašnje politike, dok se stranke u Sarajevu nadaju kooperativnijem kandidatu iz opozicije, no za sada se o imenima može samo nagađati.
No, u stvarnosti Predsjedništvo BiH nema široke izvršne ovlasti. Njegove nadležnosti su prvenstveno vezane za vanjsku politiku koju dijeli s Ministarstvom vanjskih poslova, postavljanje ambasadora i institucionalnu reprezentaciju države. Ustavom BiH još je propisano da Predsjedništvo zaključuje i ratificira međunarodne ugovore, predlaže godišnji budžet institucija BiH te imenuje predsjedavajućeg Vijeća ministara.
Poraz pretvorenu moć
Upravo imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara daje Predsjedništvu političku težinu na početku svakog mandata. Bez te odluke nema formiranja državne vlasti, što se jasno vidjelo nakon izbora 2018. godine, kada je čak 13 mjeseci trebalo da se postigne saglasnost o imenovanju Zorana Tegeltije. Cijela 2019. godina potrošena je na spor oko usvajanja ANP-a za NATO, čime je Predsjedništvo više funkcionisalo kao instrument blokade nego kao mjesto političkog pomaka.
Četiri uzastopne pobjede Željka Komšića omogućile su HDZ-u da narativ o „ugroženosti Hrvata“ pretvori u snažan politički alat. Paradoksalno, gubitak pozicije u Predsjedništvu donio je HDZ-u veću političku moć nego što bi je imao kroz izbornu pobjedu, jer bi hrvatski narod vjerovatno bio manje homogeniziran oko ove stranke. Taj narativ osigurao je stalnu međunarodnu pažnju i snažnu pregovaračku poziciju, dok je kroz savez sa SNSD-om HDZ uspio kontrolirati ključne procese na drugim nivoima vlasti.
Zbog toga ni trenutni odnos 2:1 u Predsjedništvu, koji imaju Denis Bećirović i Željko Komšić, nije bio dovoljan za funkcionalniji rad države.
Više simbolike nego efekta
Zbog svega navedenog, pojedinačna pobjeda bilo kojeg kandidata ne garantuje funkcionalnije Predsjedništvo niti ozbiljan zaokret u državnoj politici. Predsjedništvo BiH ostaje institucija s ograničenim ovlastima i snažnom simbolikom, čija efikasnost zavisi od šireg političkog konteksta – prije svega od odnosa SNSD-a i HDZ-a na drugim nivoima vlasti. Bez tog preklapanja političkih „kockica“, izborna drama oko Predsjedništva ostat će uglavnom simbolična, a ne suštinska.
