Borba je već počela! Ulog je veći nego što djeluje, i mogao bi da odlučuje o budućnosti!
Voda, resurs koji se decenijama uzimao zdravo za gotovo, danas se sve češće posmatra kao pitanje nacionalne sigurnosti. Klimatske promjene, rast stanovništva i ubrzana digitalizacija dodatno pojačavaju pritisak na izvore pitke vode, dok se pogled globalnih aktera sve češće okreće ka mjestima gdje je ona još uvijek prisutna u izobilju – ali u teško dostupnom obliku, poput Grenlanda.
Samo oko tri posto ukupne količine vode na Zemlji čini slatka voda, a najveći dio tog ograničenog resursa vezan je za glečere i ledene kape, prije svega na Antarktiku i Grenlandu. Istovremeno, potražnja za vodom ubrzano raste. Prema procjenama iz velikog izvještaja o ekonomiji vode iz 2023. godine, do 2030. globalna potražnja mogla bi premašiti raspoloživu ponudu i do 40 posto. Suše pogađaju i regione koji su se nekada smatrali bogatima vodom, zbog čega se pitanje distribucije i dostupnosti sve više nameće kao ključno političko i sigurnosno pitanje.
Kako prenosi CNBC, voda se sve češće tretira kao strateška imovina, a ne samo kao prirodni resurs. Neophodna je ne samo za piće i poljoprivredu, već i za industriju, proizvodnju hrane, te za nove, izuzetno „žedne“ sektore poput centara za obradu podataka i vještačke inteligencije.
U tom kontekstu, analitičari i investitori pažljivo prate Grenland – autonomnu teritoriju u okviru Danske, koja raspolaže ogromnim rezervama slatke vode. Vlasti na Grenlandu već godinama ističu potencijal ovog resursa. U jednom zvaničnom saopćenju navodi se da čista slatka voda može imati višestruku primjenu – od pijaće i industrijske upotrebe do poljoprivrede i šireg sistema snabdijevanja vodom.
Međutim, problem nije u količini, već u dostupnosti. Istorijski gledano, čovječanstvo je sve dublje crpilo podzemne rezerve vode, ali taj model više nije održiv. Kako objašnjava Noa Ramos, analitičar specijaliziran za vodne tehnologije, mnogi akviferi više se ne mogu prirodno obnavljati dovoljnim tempom. Drugim riječima, „kopati dublje“ više nije dugoročno rješenje.
Ramos ističe da je resursni nacionalizam postao jedno od ključnih obilježja savremene geopolitike i da voda u tom procesu zauzima posebno mjesto. Paradoksalno, zemlje koje nemaju obilje vode često su prisiljene na inovacije. Kao primjer navodi Bliski istok, gdje se masovno ulaže u desalinizaciju morske vode, te Izrael, koji reciklira većinu svojih vodnih resursa.
S druge strane, zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i dijelova Južne Amerike, koje su se decenijama oslanjale na prirodno bogatstvo vodom, sada se suočavaju s rastućim pritiscima i infrastrukturnim izazovima. U međuvremenu, Kina intenzivno ulaže u vodnu infrastrukturu – samo tokom 2025. godine investicije su dostigle oko 182 milijarde dolara u okviru Nacionalne strategije vodne mreže.
Najveći dio svjetske slatke vode i dalje je „zaključan“ u ledu. Svake godine se s grenlandske ledene ploče otopi i do 300 milijardi tona vode. Ipak, kako ističe Nik Kraft iz konsultantske kuće Eurasia Group, grenlandske rezerve, koje čine oko 10 posto svih svjetskih zaliha slatke vode, predstavljaju „zamrznuti kapital“, a ne lako dostupno rješenje za globalnu krizu.
Prema njegovim riječima, voda s Grenlanda jeste strateška imovina i potencijalna prilika za razvoj poslovnih projekata, ali ne predstavlja realno, kratkoročno rješenje za globalnu nestašicu. Uprkos tome, pojedine kompanije pokušale su iskoristiti topljenje leda. Start-up Arctic Water Bank planirao je izgradnju brane i izvoz otopljene vode, ali projekat nikada nije realizovan. Drugi, poput kompanije Inland Ice, bave se flaširanjem grenlandske vode kao luksuznog proizvoda.
Danas na Grenlandu postoji svega nekoliko važećih dugoročnih licenci za korištenje vode, a dosadašnja praksa pokazuje da su se ambiciozni planovi o masovnom izvozu uglavnom završavali bez rezultata. Kako objašnjava Erik Svingedou, profesor s Univerziteta u Manchesteru, problem je jednostavan: voda je teška, transport izuzetno skup, a dosadašnji pokušaji prekookeanskog prevoza u velikim količinama nisu bili isplativi.
Iako su vodni sporovi već postojali u međunarodnim odnosima, stručnjaci upozoravaju da su mnogo vjerovatniji unutrašnji konflikti, izazvani nejednakom dostupnošću vode unutar država. Dugotrajne suše mogu pogoršati socijalne tenzije, ugroziti javno zdravlje i destabilizirati čitave regione.
Zaključak analitičara je jasan: iako grenlandska slatka voda vjerovatno neće postati izvozna roba u velikim razmjerama u skorijoj budućnosti, njen značaj je prvenstveno geopolitički. Kako klimatske promjene i rast potražnje pretvaraju vodu u strateški resurs, pitanja njenog upravljanja, zaštite i dostupnosti postaće jedno od ključnih tema globalne politike u decenijama koje dolaze.
(NIN/CNBC)
