Amor Mašović: Šest presuda za genocid u BiH presuđeno je i prije Srebrenice!

Svaka godišnjica i dženaza, svaki pogled na bijele nišane u Memorijalnom centru Potočari kod dugogodišnjeg predsjednika Federalne komisije za traženje nestalih, a potom Instituta za nestale osobe BiH Amora Mašovića izaziva posebne emocije. Na mnogo njih vidi poznata imena, zna i koliko kostiju leži u kaburu i u kojoj masovnoj grobnici ili više njih su one pronađene. Jedan susret nakon ukopa sedam žrtava u petak u Potočarima bio je dovoljan da se sve godine koje je proveo u masovnim grobnicama sakupljajući kosti ubijenih, pretoče u suze.

Zaplakao sam
- Idući kroz mezarje u Potočarima, prilazi mi jedna žena srednjih godina. Pita me jesam li ja Amor. Ja potvrđujem. Ona me zagrli i kaže: „Ja sam sestra Kadrije Musića“. Nisam se mogao suzdržati. Zaplakao sam zajedno s njom – kaže za „Avaz“ Amor Mašović.

Kadrija Musić je mladić iz Vlasenice koji je imao 22 godine kada je strijeljan 13. jula 1995. godine. Njegovo i tijelo još gotovo 1.000 žrtava iz Kravice zlikovci su odvezli u Glogovu, gdje su ih bacili u devet pripremljenih grobnica.

- Potom je Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), bivša američka državna sekretarka, objavila satelitski snimak uznemirenog zemljišta u Glogovoj i zločinci su to shvatili kao upozorenje. Od septembra do novembra palit će bagere, buldožere i kamione i bjesomučno iskopavati ta tijela u Glogovoj, a među njima i Kadriju Musića. Njihova tijela će premjestiti u do sada poznate četiri sekundarne masovne grobnice Zeleni jadar 1 i 4, Pusmulići 1 i Zalazje 4. U tim grobnicama pronađeni su samo dijelovi Kadrije Musića. Ukupno 6 od 206 kostiju, koliko je Kadrija imao kada je strijeljan. U koliko još grobnica treba tražiti dijelove skeleta Kadrije Musića?! – kaže Mašović.  

Na posljednjoj dženezi ukopani su uglavnom dijelovi skeletnih ostataka žrtava, nakon što su porodice odlučile da više ne čekaju i da ukopaju po jednu ili dvije kosti svojih najmilijih. Mašović zato ocjenjuje da, nakon onog iz jula 1995. godine, genocid nad preživjelima iz Srebrenice traje do danas.

- Nad majkama koje moraju ući u mrtvačnicu, gledati u dvije kosti i u te dvije kosti prepoznati svoje dijete. On se ne uklapa u pravnu definiciju, ali to je genocid koji traje u kontinuitetu – dodaje.
 
Uprkos svim pravosnažnim presudama, svjedočenjima i dokazima, genocid nad Bošnjacima Srebrenice intenzivno se negira, a ratni zločinci se glorificiraju. Mašović smatra da je najbolji odgovor na takvu praksu „da počnemo govoriti potpunu istinu“.

- A potpuna istina je da je šest genocida presuđeno prije Srebrenice, da je genocid počinjen i na području Foče, Višegrada, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Šamca, Sanskog Mosta, Ključa, Bosanske Krupe i svih mjesta u kojima je ubijeno, maltretirano, zatvarano u logore na stotine i na hiljade ljudi – kaže Mašović.  

Smrtna kazna
Podsjeća da je prva presuda za genocid izrečena u predmetu protiv Borislava Heraka, srpskog vojnika iz Vogošće, koji je priznao ubistvo 35 Bošnjaka i desetine silovanja, zbog čega je osuđen na smrtnu kaznu po KZ SFRJ.

- Kazna nikad nije izvršena jer je BiH poslije agresije ukinula smrtnu kaznu i on je osuđen na 20 godina robije. Drugi presuđeni genocid je za područje Prijedora i logor Trnopolje. Maloljetni stražar Dragan Opačić zarobljen na Treskavici, sudjelovao je u 23 ubistva, 2 klanja i 10 silovanja. Presuđen je za genocid, potvrđena mu je kazna Vrhovnog suda 10 godina maloljetničkog zatvora. Četiri suda u Njemačkoj su izrekla četiri presude za genocid. Godine 1997., Novislav Džajić je suđen pred Višim pokrajinskim sudom u Minhenu. Nije osuđen za genocid, ali je potvrđeno da je učestvovao u ubistvu 14 Bošnjaka u mjestu Trnova kod Foče. Ipak, Sudsko vijeće je ustanovilo, i to piše u presudi, da je na području Foče u junu 1992. počinjen genocid nad Bošnjacima u mjestu Trnova – pojašnjava Mašović.

Bili su dužni štititi Srebrenicu
Pred Vrhovnim pokrajinskim sudom u Dizeldorfu Nikola Jorgić osuđen je na četverostruku doživotnu kaznu zbog 22 ubijena u Grapskoj, 6 ubijenih u Ševarlijama, te drugih ubistava. Maksim Sokolović osuđen je za genocid zbog ubistava Bošnjaka u Osmacima kod Kalesije, a Đurađ Kušljić zbog genocida u Vrbanjcima kod Kotor-Varoši. Sve ove presude, dodaje Mašović, zaboravljene su zato što su brojni međunarodni zvaničnici insistirali na genocidu samo na području Srebrenice, koju su bili dužni štititi.  

- Radi pranja vlastite savjesti odlučili su ponuditi Bošnjacima genocid u Srebrenici. Međutim, bilo bi neljudski, nepravedno, neetično razlikovati žrtve. Ako je važan broj, u Sarajevu je ubijeno više od 12.000 osoba. Nepotrebno je dokazivati namjeru kad je ta namjera jasno ispoljena u riječima zločinca Ratka Mladića izrečenim pred Skupštinom tzv. Srpske republike, da ono što političari – Karadžić, Plavšić, Krajišnik, Koljević, Ostojić i ostali – traže od njega, predstavlja genocid. Koji je kasnije i proveden u djelo – kaže Amor Mašović.