Kako se Izraelu rat protiv Irana obio o glavu

Dvanaest dana rata između Izraela i Irana ostavilo je trag razaranja u obje zemlje.

Ipak, najjasniji zaključak je ovaj: smjela kocka premijera Benjamina Netanyahua nije uspjela.

Uprkos pokretanju jedne od najodvažnijih vojnih kampanja u historiji Izraela, rat je bio kratak, poguban i na kraju nije ostvario svoje proklamovane ciljeve, piše Sina Toossi, viša nerezidentna saradnica u Centru za međunarodnu politiku.

Sve je počelo pažljivo planiranom izraelskom ofanzivom. Godine obavještajnog rada kulminirale su valom tajnih operacija — dronovi sastavljeni unutar Irana, uspavane ćelije koje postavljaju bombe, te ciljana ubistva visokih vojnih ličnosti i naučnika. Nakon toga uslijedili su konvencionalni zračni udari na vojne baze i nuklearne objekte poput Natanza i Fordowa. Ali izraelske mete nisu bile ograničene samo na stratešku infrastrukturu. Pogodjena su i stambena naselja, zatvori, medijske kancelarije i policijske stanice, što ukazuje na širu strategiju sijanja haosa i poticanja unutrašnjih nemira.

Ljudski gubici su bili ogromni. U Iranu je ubijeno najmanje 610 ljudi, uključujući 49 žena, 13 djece i pet zdravstvenih radnika. Još 4.746 je ranjeno, među njima 20 zdravstvenih radnika. Medicinska infrastruktura je također pretrpjela značajnu štetu — pogođene su bolnice, ambulantna vozila i hitne službe. U Izraelu su iranski raketni i dron napadi ubili najmanje 28 ljudi, a ranjeno je više od 3.200. Više od 9.000 Izraelaca je raseljeno, a desetine kuća i javnih zgrada su oštećene ili uništene.

Kako se prašina slegla, pravi obim štete u Iranu ostaje nejasan. Ovaj nedostatak jasnoće otkriva suštinsku dilemu za Izrael i njegove američke saveznike: sama vojna sila ne može garantovati strateški uspjeh.

Uprkos Netanyahuovom obećanju da će demontirati iranske raketne i nuklearne programe i njegovoj prikrivenoj nadi u promjenu režima, Iran je brzo uzvratio. Rakete su ispaljene na izraelske gradove i strateške ciljeve. Nakon što su se Sjedinjene Države uključile u sukob bombardujući iranska nuklearna postrojenja, Teheran je dodatno eskalirao napadom na bazu Al Udeid, američku vojnu bazu u Kataru, čime je Washington još dublje uvučen u krizu. Iako najavljen i ograničenog efekta, udar na Al Udeid bio je jasna poruka: Iran može podići ulog i izvan svojih granica.

Već unutar samo 12 dana od početnog izraelskog napada, postignuto je primirje pod netransparentnim uslovima, ostavljajući region u stanju nelagodne pauze.

Nema sumnje da je Izrael postigao značajne taktičke uspjehe, nanoseći ozbiljnu štetu iranskom vojnom komandnom lancu i naučnoj infrastrukturi. Ali strateški ciljevi su teži. Prema dostupnim dokazima, Netanyahuovi ključni ciljevi — potkopavanje iranskog odvraćanja i značajno smanjenje elemenata njegovog nuklearnog programa koji predstavljaju najveći rizik od širenja — ostali su neispunjeni.

Jedan od najznačajnijih neuspjeha tiče se nuklearnog pitanja. Nema potvrde da je iranski kapacitet za nuklearno izdvajanje (breakout capacity) ozbiljno degradiran. Dok su zvaničnici Trumpove administracije tvrdili da su udari vratili iranski program godinama unazad, rane američke i evropske obavještajne procjene sugerišu suprotno. Satelitski snimci snimljeni prije udara pokazivali su kamione koji su možda uklanjali osjetljivu opremu s ključnih lokacija, a Iran je već najavio izgradnju novog, tajnog i ojačanog postrojenja za obogaćivanje koje možda nije ni dirnuto. Još važnije, iranske zalihe 60% obogaćenog uranija i njegove napredne centrifuge — ključni sastojci za razvoj nuklearnog oružja — izgleda da su ostali netaknuti. Kao što su mnogi analitičari upozoravali prije rata, verifikacija ozbiljne štete iranskoj nuklearnoj infrastrukturi je nemoguća bez inspekcija na terenu ili punom invazijom. U nedostatku jednog ili drugog, iranski nuklearni program ulazi u daleko netransparentniju i nepredvidivu fazu, prenosi N1.

SAD i Izrael potkopali logiku nuklearnog neširenja

Ova netransparentnost već poprima oblik. Samo dva dana nakon što je američki predsjednik Donald Trump objavio primirje, iranski parlament je usvojio zakon o obustavi saradnje s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Jedan poslanik je ponudio znakovito objašnjenje: "Zašto je naš nuklearni objekat napadnut, a vi ste ostali nijemi? Zašto ste dali zeleno svjetlo za ove akcije? Danas opet žele doći i vršiti inspekcije da utvrde koja su postrojenja oštećena, a koja nisu, kako bi ih ponovo napali".

Kao odgovor, Teheran izgleda da je spreman prihvatiti strategiju "nuklearne dvosmislenosti", slično stavu koji Izrael već dugo zauzima — odbijajući da pojasni obim svojih nuklearnih kapaciteta i negirajući pristup inspektorima.

Ovo označava opasno novo poglavlje. Napadajući nuklearne lokacije dok nastavljaju zahtijevati inspekcije i sankcije, Sjedinjene Države i Izrael su potkopali logiku diplomatije o neširenju. Ironično, njihovi postupci možda su više normalizovali ideju o iranskom nuklearnom oružju nego bilo koji korak koji je sam Teheran preduzeo.

Šteta u Izraelu je ogromna, uprkos cenzuri

I dok je ishod nuklearnog pitanja neizvjestan, iranske raketne sposobnosti demonstrirane su bez ikakve sumnje. Njihove balističke rakete uspješno su probile izraelsku i američku protivzračnu odbranu, gađajući vojne baze, obavještajne centre, rafinerije nafte i istraživačke centre. Iako je izraelska cenzura ograničila javno izvještavanje, podneseno je više od 41.000 zahtjeva za nadoknadu štete povezane s ratom.

Materijalni i ekonomski troškovi također su bili značajni. Aerodrom Ben Gurion je zatvoren, ekonomske aktivnosti su se dramatično usporile, a bijeg kapitala se povećao. Sistemi raketne odbrane poput Arrow i THAAD ozbiljno su iscrpljeni, a procjenjuje se da je Izrael upotrijebio najmanje 500 miliona dolara vrijednih američkih THAAD presretača. Bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon je otvoreno izjavio da je primirje bilo potrebno kako bi se "spasio Izrael", koji je, kako je rekao, trpio "brutalne udare" i ostajao bez odbrane. Sam Trump je priznao da je Izrael bio "veoma teško pogođen" i u istoj izjavi najavio da će Kini biti dopušteno da kupuje iransku naftu kako bi se Iranu pomoglo da se "ponovo oporavi".

Iranski raketni udari također su izgledali pažljivo odmjereni. Nakon izraelskog napada dronom na iransku rafineriju u gasnom polju Južni Pars, Iran je uzvratio gađanjem rafinerije u Haifi. Nakon izraelskih zračnih udara na iranske istraživačke centre za koje se sumnjalo da su uključeni u nuklearne aktivnosti, Iran je uzvratio gađanjem Instituta za nauku Weizmann blizu Tel Aviva — institucije za koju se dugo sumnjalo da igra ulogu u izraelskom nuklearnom programu. Kroz ove recipročke napade Iran je želio signalizirati svoju sposobnost za odmjerenu odmazdu i ojačati svoj položaj odvraćanja. Značajno je da su obje strane izbjegle gađanje energetske infrastrukture nakon početne razmjene.

Napadi ujedinili Iran
Van bojišta, rat je imao značajne društvene i političke posljedice unutar Irana. Umjesto da izazove kolaps režima, doveo je do vidljivog porasta nacionalističkog sentimenta. Za društvo koje je dugo polarizirano represijom i ekonomskim teškoćama, rat je postao ujedinjujući trenutak — ne nužno oko same Islamske Republike, već oko ideje odbrane nacije od strane agresije.

Tajming je dodatno pojačao ovaj osjećaj nacionalne solidarnosti. Rat je došao baš u trenutku kada je Iran vodio nuklearne pregovore s Trumpovom administracijom. Mnogi Iranci su se nadali da će nedavni izbor reformističkog predsjednika Masouda Pezeshkiana, koji je vodio kampanju na osnovu diplomatije i ekonomskog oporavka, dovesti do stvarnog napretka. Umjesto toga, gledali su kako se njihova zemlja bombarduje dok su pokušavali naći kompromis.

Kao odgovor, širok presjek iranskog društva — od umjetnika i sportista do i vjerskih i sekularnih Iranaca, uključujući mnoge iz Generacije Z — mobilizirao se da podrži jedni druge. Civili su otvarali svoje domove raseljenima. Smrt djece, ljekara i običnih ljudi od neselektivnih izraelskih napada učvrstila je percepciju da ovaj rat nije bio o oslobađanju Iranaca, već o razbijanju zemlje.

Netanyahu razotkrio ranjivost Izraela
Dugo uvjerenje mnogih u Washingtonu da je iranskoj vladi potreban samo jedan posljednji vanjski udarac da padne sada je potpuno diskreditirano. Netanyahu je pokrenuo ovaj rat kako bi eliminisao strateški izazov koji Iran predstavlja. Umjesto toga, razotkrio je izraelske ranjivosti, pojačao iranski nacionalizam i nije uništio iranske ključne vojne i nuklearne kapacitete.

Paradoksalno, rat bi mogao na kraju ojačati iransku poziciju i regionalno i diplomatski. Dok Trump i njegov izaslanik Steve Witkoff i dalje insistiraju da Iran mora odustati od svakog obogaćivanja uranija, Teheran ostaje čvrst u stavu da je obogaćivanje neotuđivo pravo. Ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi javno je potvrdio da se Iran nikada neće odreći tog prava. U isto vrijeme, Trump je pokazao spremnost da ublaži sankcije i čak dopusti kineske kupovine iranske nafte, predstavljajući to kao dio "velikog napretka" ka regionalnom smirivanju.

Ovi mješoviti signali odražavaju dublju realnost: i Washington i Teheran očigledno su sve više fokusirani na stabilizaciju situacije, a ne na rješavanje temeljnog nuklearnog spora. Prema CNN-u, Trumpova administracija je vodila tajne razgovore — neki su se vodili čak i tokom vrhunca rata — u kojima se predlaže do 30 milijardi dolara ulaganja u iranski civilni nuklearni program, pod uvjetom da Iran odustane od obogaćivanja. Ovi prijedlozi uključuju i ukidanje sankcija te pristup zamrznutim iranskim sredstvima. Dok američki zvaničnici i dalje tvrde da je "nula obogaćivanja" crvena linija, napori za novi dogovor sugerišu promjenu prioriteta.

U praksi, obje strane sada bi mogle biti spremne prihvatiti stratešku dvosmislenost. Umjesto zahtjeva za potpunim demontiranjem iranske nuklearne infrastrukture, za koju Trump tvrdi da je već uništena, SAD izgleda otvorene za deeskalaciju kroz diplomatiju i ekonomske podsticaje. Sa svoje strane, Iran izgleda zadovoljan očuvanjem postojećih kapaciteta na netransparentan način, dok istovremeno izbjegava dalju eskalaciju. Ovaj uzajamni pragmatizam može omogućiti deeskalaciju, ali ostavlja ključno nuklearno pitanje neriješeno — i potencijalno opasnije na duge staze.