Tito puši kubu u Ovalnom uredu, Vučić izbačen sa ulazne kapije: Diplomatija na respiratoru

Piše: Uredništvo portala Novi.ba

U istoriji svake države postoje trenuci koji ostaju zapisani zlatnim slovima – i oni drugi, koji se pamte kao rana, kao podsjetnik gdje smo sve mogli, a gdje smo završili.

U junu 1963. godine, Josip Broz Tito je sletio u Sjedinjene Američke Države kao lider koji predvodi Pokret nesvrstanih. Na pisti ga dočekuje američki predsjednik John F. Kennedy lično. Svečana počasna garda, državni banket u Bijeloj kući, razgovori o globalnoj ravnoteži između Istoka i Zapada, simbolika moći, ali i poštovanja.

Tito puši kubu u Ovalnom uredu, opušten, smiren, čovjek kojeg poštuju – ne zato što dolazi iz velike zemlje, već zato što vodi zemlju s karakterom.

Šezdeset godina kasnije – Aleksandar Vučić. Najavljuje historijsku posjetu, više susreta s Donaldom Trumpom, govori o „ozbiljnim temama“, „globalnim porukama“, najavljuje slikanje koje, prema njegovim riječima, „mijenja poziciju Srbije u svijetu“.

I šta se dogodi?

Ne bude ni prijema, ni sastanka, ni fotografije. Umjesto pozdrava i rukovanja – šutnja i povratak. Umjesto dijaloga – bol u grudima. Umjesto diplomatije – privatni debakl koji plaćaju građani Srbije.

Još poraznije od toga je podsjećanje da ni njegov raniji susret sa Trumpom, u vrijeme prvog mandata bivšeg američkog predsjednika, nije bio dostojan. Na tom sastanku, Vučić je sjedio sam, nagnut prema stolu, rukama skupljenim kao đak koji odgovara lekciju pred strogim profesorom. Nema ravnoteže, nema dostojanstva, nema simbolike državnika. Samo slika podčinjenosti.

Ovo nije komentar ličnosti – ovo je komentar urušavanja diplomatskog dostojanstva jednog naroda.

Tito je nosio Jugoslaviju na ramenima, ali nikada je nije savijao da bi bio prihvaćen. Vučić, naprotiv, sve je podredio jednoj slici, jednom trenutku, jednoj manipulaciji – i na kraju nije dobio ništa. Ta tišina ispred zatvorenih vrata Trumpovog imanja govori više od hiljadu saopštenja.

Za razliku od Tita, koga su dočekivali sa crvenim tepihom, Vučiću nisu ponudili ni parking mjesto. Uložen je novac, logistika, resursi, vrijeme. Potrošen je narod. I sve – uzalud.

I kada se sve sabere, odgovor nije u politici – već u simbolici.

Tito je bio primljen zato što su u njemu vidjeli lidera suverene zemlje. Vučić nije primljen jer se iza pompe krije slabost, potreba za validacijom, i praznina političkog sadržaja.

Srbija, takva kakvu je predstavljao Josip Broz, bila je akter. Srbija danas – samo je figura, koju čak ni ne pomjeraju na tabli.

Građani imaju pravo da se zapitaju: kako je moguće da država koja je nekada bila nepristrasni glas u Hladnom ratu danas ne može obezbijediti ni sastanak, ni izjavu, ni osnovni diplomatski minimum? I koliko još takvih trenutaka možemo podnijeti, a da ne izgubimo ono malo dostojanstva što je ostalo?

Vučić je možda otišao do Amerike. Ali Srbija – nije stigla nigdje.