Šta je ostalo od Sirije?
Analitičari ne isključuju rizik da nakon pada Asadovog režima, Sirija zbog brojnih militantnih frakcija uđe u novi građanski rat.
Tokom prethodnih 14 godina razaranja, zemlja je izgubila 85% svog bruto domaćeg proizvoda i sada je po privrednom razvoju na nivou palestinskih teritorija. Gladnih u Siriji ima koliko i stanovnika u američkoj državi Ilinois. Iako se trenutna situacija procjenjuje kao „ekstremno nestabilna i neizvjesna“, u zemljama EU rasplamsale su se rasprave kako da se sirijskim izbjeglicama poželi „srećan put“ kući.
Arapsko proljeće je donijelo Siriji 14 godina pakla, kada je u martu 2011. godine u ruralnoj oblasti Dara na jugu zemlje izbila pobuna koja je eksplodirala u bezumni građanski rat. On je toliko dugo trajao da je zamorio međunarodnu javnost, gurnuvši Siriju u zapćek nakon što su buknuli novi sukobi u svijetu. Ali, zato posljedice aktuelnih ratova u Evropi i na Bliskom Istoku nisu zaobišle ovu, do tada već opustošenu zemlju, za koju je danas teško povjerovati da je predstavljala jednu od najstarijih civilizacija na svijetu.
Sada je Sirija ponovo udarna vijest. Kada je 8. decembra ove godine Hajat Tahrir al-Šam (HTS), opoziciona grupa povezana s Al Kaidom, zauzela Damask, glavni grad Sirije, i poslije više od pola vijeka vladavine porodice Asad protjerala dotadašnjeg predsjednika Bašar al-Asada, neki analitičari su to nazvali „tektonskim potresom“. U prognozama kuda će taj potres odvesti zemlju, mnogo je više zazora, pa i straha nego nade. Među kartama koje su trenutno na stolu, pretežu one da bi Sirija mogla ući u novi začarani krug osvete i nasilja kao što se desilo u Iraku i Libiji, pa i u novi građanski rat zbog brojnih militantnih frakcija u zemlji.
Iako vođa HTS-a Abu Muhamed al-Džolani obećava da će ujediniti suprotstavljene političke grupe kako bi Sirija krenula u oporavak, niko se ne zatrčava da ga amnestira od optužbi za terorizam. Teško je povjerovati da će čovjek koji je do nedavno bespoštedno eliminisao neistomišljenike, preko noći postati svjetionik demokratije. Zato ne čude spekulacije da bi smjena vlasti u Damasku mogla završiti tako što će jednu diktaturu zamijeniti druga.
Bila kao Slovenija, sada je kao Palestina
Nadu Sirijcima da će konačno vratiti kontrolu nad svojim životima potkopavaju i interesi drugih država, naročito onih koje su direktno intervenisale tokom rata u Siriji, poput Rusije, Turske, Irana, Saudijske Arabije i SAD. Odmah nakon Asadovog bjekstva u Moskvu, u ofanzivu je krenuo Izrael, koji svoje vazdušne napade na Siriju opisuje kao „ograničeni i privremeni korak iz bezbjednosnih razloga“. Ali, ima onih koji duže pamte i upozoravaju da su izraelske snage sa sličnim obrazloženjem ušle i na Zapadnu obalu 1967. godine, pa je to „privremeno“ potrajalo do danas.
Povrh svega, Siriju pritiskaju međunarodne sankcije, za koje je malo vjerovatno da će tek tako biti ukinute u situaciji koja se procjenjuje kao „ekstremno nestabilna i neizvjesna“. Nepouzdane su i računice o visini štete koju su nanijela ratna razaranja i koliko bi koštala obnova zemlje. Taj iznos se prije tri godine procjenjivao na najmanje 250 milijardi dolara, a Samir Seifan, istaknuti sirijski ekonomista koji živi u Istanbulu, nedavno je izjavio da bi on mogao premašiti 400 milijardi dolara.
Pojedini analitičari smatraju da će biti potrebno oko dvije decenije da se zemlja potpuno obnovi i skoro 10 godina da se njen bruto domaći proizvod (BDP) vrati na nivo iz 2011. godine. Tada je prema podacima Svjetske banke, ekonomija Sirije vrijedila 67,5 milijardi dolara i po visini BDP-a zauzimala je 68. mjesto na listi od 196 zemalja, što je bilo uporedivo sa Paragvajem i Slovenijom. Tokom 14 godina rata, pala je na 129. mjesto na ovoj listi, smanjivši svoj BDP za 85% na samo devet milijardi dolara. Danas je Sirija po privrednom razvoju na nivou Čada i palestinskih teritorija.
Gladnih u Siriji koliko i stanovnika u Ilinoisu
Rat je uništio infrastrukturu zemlje...
„Povratak Sirijaca u domovinu bio bi idealan scenarij, ali je potrebno da se stvore osnovni uslovi za njihov siguran život, što u ovom trenutku ne deluje realno“, ocenjuje Hana Kersten, stručnjak za migracije pri Institutu za međunarodnu politiku u Beču. Prema njenim rečima, proces povratka bi trebalo da uključuje jasno definisane korake, uključujući bezbednost, pristup osnovnim resursima i dugoročni plan reintegracije, što je teško ostvarivo u zemlji razorenoj ratom.
U isto vrijeme, političke rasprave u Evropi sve češće skreću pažnju sa humanitarnog aspekta na ekonomsku i bezbednosnu cenu zbrinjavanja izbeglica. S obzirom na to da javno mnjenje u mnogim zemljama EU postaje sve skeptičnije prema imigrantima, vlasti se sve više suočavaju s pritiscima da pronađu rešenja koja bi istovremeno smanjila troškove i ublažila socijalne tenzije.
Budućnost između straha i nade
S padom Asadovog režima i promenom političkog pejzaža u Siriji, pred ovom zemljom se otvara novo poglavlje, ali malo je onih koji veruju da će ono doneti stabilnost i prosperitet. Sirija se suočava sa ogromnim izazovima, uključujući obnavljanje razorene infrastrukture, rešavanje sukoba između različitih političkih i etničkih grupa, kao i reintegraciju miliona raseljenih lica.
„Ako međunarodna zajednica zaista želi da pomogne Siriji, moraće da uloži ogromna sredstva, ne samo u fizičku obnovu zemlje, već i u izgradnju institucija koje će moći da obezbede održivu budućnost“, smatra Samir Seifan. Međutim, s obzirom na trenutnu političku klimu u svetu i sve veće prioritete drugih kriznih žarišta, malo je verovatno da će Sirija postati prioritet međunarodne zajednice.
Za prosječnog Sirijca, budućnost ostaje obavijena neizvesnošću. Mnogi se pitaju da li će ikada ponovo imati priliku da žive u zemlji koja nije sinonim za rat, stradanje i siromaštvo. Za sada, odgovor na to pitanje ostaje više u domenu želja nego realnosti. Sirija je, kako kažu neki analitičari, možda izgubila rat, ali njena najveća bitka – ona za opstanak – tek počinje, prenosi BiF.