Haaretz: Netanyahu se poredi s Churchillom, možda ostane upamćen kao Milošević

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je povlačio paralele između sebe i Winstona Churchilla: kao premijera u ratnom vremenu, autora, vještog govornika i brane protiv fašizma. Međutim, kako navodi izraelski list Haaretz, "Netanyahuova putanja više podsjeća na onu srpskog lidera Slobodana Miloševića nego na Churchilla". Novinar Etan Nechin u analizi prepoznaje mnoge sličnosti između Netanyahua i Miloševića.

Kako piše Nechin za Haaretz, u julu, dok je Izrael bio obuhvaćen protestima nakon još jednog neuspjelog dogovora o prekidu vatre i razmjeni talaca u Gazi, premijer Benjamin Netanyahu bio je na putu da se obrati Kongresu SAD-a.

Posjeta je predstavljena ne samo kao demonstracija Netanyahuove snage, već i u historijskom kontekstu. Analitičari su slavili njegovo dostignuće obaranja rekorda Winstona Churchilla po broju poziva da se obrati Kongresu. Tokom svog četvrtog obraćanja, Netanyahu je citirao Churchilla: “Dajte nam alate i završit ćemo posao”.

“Ovo nije bilo slučajno. Netanyahu, sin historičara, uvijek je bio duboko zaokupljen svojim naslijeđem i samopercepcijom. Često je povlačio paralele između sebe i Churchilla: kao premijera u ratnom vremenu, autora, vještog govornika i brane protiv fašizma. Čak je i nakon govora u Kongresu svratio do Churchillove biste da se fotografiše, kako bi bio siguran da poređenje neće proći nezapaženo“, piše on.

Njegovi fanovi u medijima rado pojačavaju ovu analogiju. Prošle sedmice, desničarski radijski voditelj Naveh Dromi održao je četverominutni monolog u kojem je uporedio Netanyahua s Churchillom, tvrdeći: “Churchill je porazio naciste uz podršku SAD-a; Netanyahu je eliminirao iransku osovinu uprkos SAD-u”.

“Međutim, nakon godine rata, smrti i raseljavanja, te s nalogom za hapšenje koji je za njim izdao Međunarodni krivični sud u Hagu zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, Netanyahuova putanja više podsjeća na onu srpskog lidera Slobodana Miloševića nego na Churchilla“, piše Nechin.

Paralele
On objašnjava da, kao i Netanyahu, u svojim ranim godinama Milošević nije bio smatran ekstremistom. Počeo je kao neprimjetni komunistički funkcioner.

“Ali poput Netanyahua, cinično je omogućio i osnažio ultranacionalističke pokrete u Srbiji, iskorištavajući njihov ekstremizam za vlastite ciljeve. Savez koji je sklopio, vjerujući da može kontrolirati njihovu lojalnost, raspao se kada su te nekontrolisane snage pobjegle iz njegove vlasti, što je na kraju gurnulo njegovu naciju u ponor“, piše on.

Ističe da su se i Netanyahu i Milošević udaljili su se od osnivačkih principa poslijeratnih država: “u slučaju Izraela, mamlachtiut, upravljanja u korist cijele nacije, a ne interesnih grupa; u slučaju Jugoslavije, “bratstva i jedinstva”. Oba su prepoznala moć koja se može osloboditi iskorištavanjem društvenih tenzija kako bi podijelili i zavladali, suprotstavljajući grupe jedne protiv drugih“.

Milošević se u početku distancirao od srpskih ekstremista, čak je javno osudio njihove postupke. Godine 1995. rekao je britanskom ambasadoru Sir Ivoru Robertsu: “To nema nikakve veze sa mnom. Rekao sam tim ludacima da ovakvo ponašanje dovodi srpski narod na loš glas”.

Slično tome, Netanyahu je nekada obećavao da nikada neće sarađivati s desničarskim provokatorom Itamarom Ben-Gvirom niti sa radikalnim pokretom doseljenika, odbacujući i osuđujući njihove ekstremističke stavove. Bivši predsjednik Reuven Rivlin prisjetio se Netanyahuove izjave: “Ne samo da neću dovesti u vladu ljude koji su sljedbenici Kahanea, već se neću ni slikati s njima niti povezivati s njima”.

Netanyahu je javno izjavio da Ben-Gvir neće služiti kao ministar u njegovoj vladi i čak je odbio dijeliti pozornicu s njim tokom predizborne kampanje.

Kada su se njihove političke prilike promijenile, njihov stav se također promijenio, a savez s nasilnim nacionalistima postao je jedini način da zadrže vlast. Netanyahu je branio svoju odluku da imenuje Ben-Gvira za ministra unutrašnje sigurnosti izjavom za NPR: “On je promijenio mnoga svoja stajališta”, umanjujući značaj tog poteza dodajući: “Oni se pridružuju meni. Ja se ne pridružujem njima”.

Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, Slobodan Milošević je u početku zadobio određenu naklonost Zapada, ali se suočio s rastućim domaćim izazovima. Njegova stranka pretrpjela je značajne gubitke na izborima obilježenim nepravilnostima. Kao odgovor, pokrenuo je snage koje su na kraju počinile zločine na Kosovu – događaje koji su doveli do NATO intervencije i bombardovanja.

Za Netanyahua, kada su njegove pravne nevolje postale ozbiljne, okrenuo se tvrdoj desnici, omogućivši njihov ulazak u glavnu političku scenu kao dio potencijalne vladajuće koalicije, i na kraju je viđen nasmijan na predizbornoj fotografiji s Ben-Gvirom.

Obojica su također vješto prebacivali krivicu sa svojih administracija, preusmjeravajući je na mete poput medija, disidenata, zakonodavaca, vanjskih agitatora i muslimana.

“Nakon svoje neočekivane pobjede poslije atentata na Rabina, Netanyahu se odmah prebacio iz uloge šefa države u ulogu samozvanog branitelja jevrejskog identiteta. Njegova ozloglašena izjava uhvaćena na otvorenom mikrofonu upućena uticajnom rabinu – “Ljevica je zaboravila šta znači biti Jevrej” – jasno je stavila do znanja da on ne vidi milione koji su podržavali Oslo, milione koji protestiraju na ulicama, a kamoli izraelske Arape, kao dio svoje biračke baze. Za njega to nije samo Izrael protiv Hamasa, već i njegovi pristalice protiv glavne liberalne struje društva“, piše Nechin.

“Umjetnost manipulacije stvarnošću”
“Bilo da Netanyahuov nacionalizam, poput Miloševićevog, proizlazi iz iskrenog uvjerenja ili oportunizma, njegovo stvarno nepoštovanje Palestinaca i Arapa je očigledno“, piše Nechin, te navodi da, kao i Milošević, on sebe doživljava kao “lidera na čelu rata protiv islama“, predstavljajući se kao branitelj “Zapada”. Slično Netanyahuu, Milošević je svoje postupke opravdavao odbranom Evrope od muslimanskih “hordi”.

“Poput Miloševića, Netanyahu je usavršio umjetnost manipulacije stvarnošću za svoje pristalice, pretvarajući poraze u prividne pobjede. Unatoč ratovima koje je izgubio, uspio je politički opstati reinterpretacijom neuspjeha kao trijumfa“, piše on.

Baš kao što je Milošević gubitak Kosova preoblikovao u pobjedu nad Zapadom – ističući kako je Kosovo tehnički ostalo dio Jugoslavije 1999. godine dok je de facto izgubio kontrolu – Netanyahu je primijenio sličnu taktiku.

“Naglašavao je akcije poput atentata na (Yahye) Sinwara i (Hasana) Nasrallaha, bombardiranja u Iranu i druge vojne operacije kako bi prikrio katastrofu od 7. oktobra, godinu dana bombardiranja, raseljavanja i činjenicu da je Izrael postao država odmetnik“.

Nechin piše da su tokom Miloševićeve vladavine javnosti u Srbiji servirani stalni narativi u medijima o vojnim uspjesima i navodnoj prijetnji muslimana. Svaka kritika rata ili priznanje zločina bila je utišana strogim zakonima, odbačena kao nepatriotska, demoralizirajuća ili izdajnička. Nekolicina medija koji su se usudili kritizirati Miloševića bili su zatvoreni, a čak su i urednici bili na meti.

“Netanyahuovo nastojanje da preoblikuje izraelske medije, zajedno s njegovim napadima na novinare i kritičke medijske kuće, odražava uvjerenje – slično Miloševićevom – da je kontrola narativa ključna za održavanje vlasti, čak i ako to znači uništavanje slobodne štampe kako bi se utišali suprotstavljeni glasovi i spriječila kredibilna analiza“, piše on.

“Koliko god oba lidera njegovala brutalni nacionalizam, njihove režime karakterišu i nepotizam i korupcija“, dodaje.

Autor također povlači paralele između supruga ova dva lidera.

“Mira Marković – sociologinja, funkcionerka i samoproglašena vidovnjakinja – bila je viđena kao pokretačka snaga iza njihove tvrde politike i otpora ustupcima, slično kao Sara Netanyahu danas“, piše on.

“Isto tako, njihovi sinovi, Jair i Marko, kritikovani su kao povlašteni besposličari, oličenje kontroverzi i odvojenosti od stvarnosti, dok su uživali povlastice zahvaljujući moći svojih očeva. Marko je živio raskošnim životom, izbjegavao vojnu službu i otvorio Bambiland, srpski zabavni park tokom NATO bombardovanja, gdje bi paradirao u uniformi. Teško je ne povući paralele s Jairom Netanyahuom, koji uživa u Miamiju, potiče podjele unutar vojske i povezuje se s ekstremno desnim američkim reakcionarima, umjesto da uopće živi u Izraelu“.

“Lideri satjerani u ćošak su opasni”
Nechin piše da je možda najvažnija lekcija iz svega bila da “nalog za hapšenje od strane Međunarodnog krivičnog suda (ICC) nije čarobna pilula koja će srušiti populističke demagoge“.

“Miloševićev pad nije došao kao direktna posljedica naloga za hapšenje izdatog 1999. godine, već je bio rezultat otpornosti srpskog naroda i ujedinjene opozicije koja se pojavila nakon godina nevolja i protesta. Lideri satjerani u ćošak su opasni. Kako su protesti rasli, Milošević je postajao paranoičan i krivio generale za ustupke i poraze“, piše on.

Zatim autor citira novinara Mishu Glennija, koji je 1998. u London Review of Books napisao: “Miloševićeva sve veća sumnjičavost prema vojsci dovela ga je do oslanjanja na njegovu ličnu pratnju – znatno proširenu policijsku silu koja je brojala 60-70 hiljada dobro naoružanih i dobro plaćenih ljudi”.

Nechin objašnjava da Netanyahu nije morao plaćati kontrolu nad policijo:

“Umjesto toga, imenovao je Ben-Gvira, bivšu metu Shin Bet-a, da ih nadgleda. Pod Ben-Gvirovom upravom, policija je postala produžena ruka vlade, de facto milicija usklađena s krajnjom desnicom. Tukli su porodice talaca, hapsili protivnike rata, utvrđivali Netanyahuovu rezidenciju i distribuirali oružje kroz ministarstvo bez adekvatnog nadzora“.

Nakon što je ICC izdao naloge za njegovo hapšenje, Milošević je izjavio: “Ne priznajem tribunal. To je politički mehanizam osmišljen da uništi srpski narod”.

Slično tome, Netanyahu je stopio svoj lični identitet s identitetom Izraela, prikazujući kritike na svoj račun kao napad na samu naciju i jevrejski narod. “Antisemitizam Međunarodnog suda u Hagu nije ništa manje od modernog Dreyfusovog suđenja. Izrael odbacuje legitimitet ove odluke”.

Kako ističe autor: “Netanyahu, u jednom dahu, prelazi iz čerčilijanskog prkosa u očajnički krik progonjene žrtve“.

Čak i nakon naloga za hapšenje, Milošević se držao vlasti i kandidovao se za reizbor. Međutim, otpor predvođen mladima dobio je zamah, a opoziciona jedinstvenost oko jednog kandidata izazvala je Miloševićeve pokušaje sabotaže izbora, što je dovelo do nacionalnog ogorčenja.

Hiljade ljudi okupilo se u Beogradu, izdržavajući policijski otpor dok oružane snage nisu počele da prelaze na stranu naroda. Generalni štrajk, podržan ključnim sindikatima i ohrabren prebjegima poput gradonačelnika Beograda, doveo je do “Buldožer revolucije”. Suočen s porazom, Milošević je konačno priznao, iako se fokusirao na manju žalbu: kuća njegovog sina Marka bila je opljačkana.

Nakon Miloševićevog poraza, Marko je pobjegao u Rusiju s majkom Mirom, koja je kasnije primijetila: “Ništa više nije bilo važno”. Ovo odražava navodnu izjavu Sare Netanyahu nakon Netanyahuovog poraza 1999. godine: “Zašto da se trudimo? Otiđimo i pustimo da zemlja gori”.

Čak i nakon Miloševićevog poraza, novi lider Vojislav Koštunica oklijevao je predati Miloševića Hagu, navodeći zabrinutost da je tribunal bio “selektivan u izboru slučajeva koji podržavaju njegovu ideju pravde”.

Uloga korupcije
“Upravo je korupcija, tačnije, otkriće da je Milošević pronevjerio 300 miliona dolara iz državne blagajne, ono što je postalo prelomna tačka za njegovo hapšenje. Paralela se može povući s krivičnim suđenjem Benjaminu Netanyahuu, gdje optužbe za mito, prevaru i zloupotrebu povjerenja na sličan način bacaju sjenku na njegovo liderstvo. Oba slučaja ilustruju opasan spoj političkog opstanka i spremnosti da se ugrozi populacija zemlje i demontiraju njene institucije u očajničkom pokušaju da se zadrži vlast“, piše Nechin.

Kada je Milošević na kraju izgubio vlast i bio poslan u Hag, mnogi Srbi su bili šokirani. Vjerovali su da je njegov pad proizašao iz ekonomskih poteškoća i međunarodnih sankcija, a ne iz ratnih zločina koje je orkestrirao.

Slično tome, pod Netanyahuovim vodstvom, izraelski političari su patnju u Gazi predstavili kao nužnu cijenu za nacionalnu sigurnost, prikazujući blokadu, vojne udare i humanitarne krize kao neizbježne. Kritike se često odbacuju kao antiizraelske, demoralizirajuće ili vođene skrivenim političkim agendama.

“Kao i u Srbiji, ovaj narativ štiti javnost od suočavanja s kulturom poricanja i ravnodušnosti koju ne propagira samo vlada, već i širi politički establišment“, piše Nechin.

“Neki tvrde da su nalozi ICC-a besmisleni jer se ne mogu sprovesti, ali ideja da bi Netanyahu mogao biti uhapšen u Londonu promašuje poentu. Ovo je oduvijek bilo pitanje izraelskog društva. Kao i u Srbiji i drugdje, narod je taj koji ga mora ukloniti s vlasti, a ne vanjski sudovi. Srbi su to učinili glasanjem protiv njega. ICC bi trebao pružiti moralni i politički zamah da se to dogodi i u Izraelu. Nalog je podsjetnik da podrška Izraelu ne znači podršku Netanyahuu; zapravo, ona zahtijeva suprotstavljanje njemu“, zaključio je na kraju.