Asadov pad mogao bi za Rusiju biti puno gori nego što se misli
Proteklih sedmica u Siriji se odvijao nastavak građanskog rata koji je, s fazom primirja, trajao od 2011. godine. Taj rat, iako jest građanskog karaktera, ustvari je i sukob regionalnih, ali i svjetskih sila. Jasno je bilo i kada je započet, pa i sada kada se privodi kraju, da će rat u Siriji imati utjecaj i na globalnu sliku svijeta.
S vojno-političke strane početni udar na Alep je izveden pravovremeno. Oni koji su planirali napad odabrali su jako dobar trenutak, kada je službena sirijska vojska izgubila vojni potencijal. To nije bilo nešto neočekivano, jer je Asadov režim u potpunosti bio oslonjen na Moskvu, a Zapad ga je praktički u potpunosti izolirao.
To se moglo vidjeti i tijekom nedavnog potresa koji je pogodio jug Turske, ali i Siriju. Tada međunarodna pomoć nije stizala u Siriju, iako je bila veoma potrebna lokalnom stanovništvu.
Naslonjenost na Rusiju
Iako je Asadov režim bio naslonjen na Rusiju, vojne snage su bile izrazito negativnog raspoloženja prema ruskoj vojsci koja je djelovala u Siriji. Zadnja situacija to jako dobro opisuje. Tijekom izraelskih napada na ciljeve u Siriji, odnosno na teritorij koji je pod Asadovom kontrolom, ruski sustavi protuzračne obrane nisu djelovali. Time je taj dio Sirije ostavljen na milost i nemilost Izraelu.
Brzi slom sirijske vojske u Alepu tada je potaknuo predviđanja da će vladu predsjednika Asada dočekati ista sudbina kao nedavno vladu u Afganistanu. S tom razlikom da je vlada u Afganistanu izgubila podršku SAD-a, a u ovom slučaju izgubila je podršku Rusije.
Nije nebitna ni uloga sirijske vojske, koja je imala vrlo nisku borbenu sposobnost i koja je zapravo predala gradove koje je kontrolirala. Isto tako, postojalo je javno nezadovoljstvo Asadovom vladavinom, koju je pratila korupcija, samovolja vladinih agencija i obavještajnih službi. Uz to, ne treba dodatno naglašavati kako je ekonomska situacija pod sankcijama bila u najmanju ruku teška.
Glavni saveznici preusmjereni
No najvažnije je da su glavni saveznici Asada, Iran i Rusija, preusmjereni na druge bojišnice. Rusija prije svega u Ukrajini, a Iran na Hezbolah, Hamas i druge organizacije koje su usmjerene na sukob s Izraelom.
Rusija je mogla tek avijacijom nastaviti pomagati Asadu, što je bilo nedovoljno. Također, ruski politički i vojni vrh smatra Asada te politički i vojni vrh režima glavnim krivcima za ovakav rezultat.
Ipak, pad Asadovog režima bi za Rusiju mogao biti daleko gori nego što mnogi smatraju. Nije tajna da je jedna od ruskih vanjskopolitičkih aktivnosti podupiranje i održavanje diktatura i raznih režima diljem svijeta.
To nije nešto što ne rade i zapadne zemlje, odnosno, to je općeniti obrazac kojim velike sile ostvaruju interese na određenom području. Pogotovo je to specifično za područja gdje postoje velike etničke, vjerske i druge različitosti.
Afrika i Rusija
U tom kontekstu za Rusiju je posebno bitna Afrika. Mali, Burkina Faso, Niger i Srednjoafrička Republika samo su neke zemlje u kojima Rusija ima snažan utjecaj.
Taj utjecaj se sastoji od financiranja režima na vlasti, slanja privatnih vojski i slanja oružja. U zamjenu za rusku pomoć da podupre vlasti u tim zemljama, prilično aktivna i dobro poznata privatna vojska Wagner dobiva izravnu kontrolu nad unosnim poslovima rudarenja, posebice zlata i dijamanata.
Ovo je glavni izvor prihoda za Wagner. Zbog čega je onda bitna Sirija? Rusiji se kontrolom Sirije otvorila mogućnost da ima vojnu bazu u luci na toplom moru. Stoljećima je upravo nedostatak luke na toplom moru Rusiji bio glavni nedostatak, a njezin pronalazak glavni strateški cilj.
Poznata je crtica iz povijesti da je Ruskom Carstvu, a kasnije SSSR-u, u Prvom svjetskom ratu obećan Istanbul ako saveznici pobijede, što je bio glavni geostrateški interes Rusije u tom ratu.
Jasno je da Rusko Carstvo ni SSSR nisu uspjeli ostvariti taj cilj i da do danas Rusija nema izlaz na toplo more, osim preko Crnog mora (zbog toga je Rusiji uvijek bio bitan Krim), koji vodi kroz tjesnace koje kontrolira Turska.
Gubitak glavne luke?
Posljednjih godina Rusiji se otvorila prilika da koristi luke u Siriji, zbog čega je Rusija održavala Asada na vlasti. Logistički, većina operacija u Africi je bila koordinirana u sirijskoj bazi, odnosno luci Tartus.
Bez te baze, sve operacije u Africi su gotovo nemoguće ili u najmanju ruku teško izvedive. Naravno, teško je predvidjeti što će to značiti za režime u Africi, kao i za sam Wagner, ali vjerojatna je mogućnost novog vala promjena u spomenutim zemljama i novih sukoba.
S druge strane, gubitak utjecaja u Africi za grupe poput Wagnera znači manje novca. Za Rusiju to znači novi sigurnosni problem, jer zapovjednici i vojnici koji su dosad imali stabilan i obilan prihod u nekom bi trenu mogli ostati bez njega. To će dovesti do nezadovoljstva koje će Kremlj morati na neki način riješiti.
No zasad sirijske protuvladine skupine nisu izvršile invaziju na ruske vojne baze, koje zasad normalno funkcioniraju.
Turska
Ako bi padom Asada jedan od glavnih gubitnika bila Rusija, jedan od pobjednika u geopolitičkom smislu jest svakako Turska. Za Tursku se vjerovalo da su stajali iza ove ofenzive, iako je službeni stav bio protiv „stvaranja terorističke države“ i „podrška teritorijalnom integritetu Sirije“.
Ukratko, glavna udarna snaga pobunjenika je organizacija Hajat Tahrir al-Šam, koja se službeno smatra terorističkom organizacijom u Turskoj, ali, zanimljivo, i u SAD-u i u Rusiji. Turska u Siriji ima formacije pod potpunom kontrolom, ali su po snazi bitno slabiji od HTS-a.
Iako su akciju izveli militanti, jasno je da je to napravljeno uz odobrenje Zapada, s ciljem da se smijeni Asad. Ovo se donekle može smatrati ustupkom Zapada prema Turskoj, kakvog nije bilo godinama, da kontrolira dio ovog područja.
Turska je jedna od glasnijih zemalja saveznica Zapada, a koja redovito osuđuje Izrael zbog akcija u Gazi i Libanonu. Isto tako, Turska obavlja veliki dio „prljavog posla“ kada je riječ o kontroli i zaustavljanju velikog broja izbjeglica prema Europi. U tom smislu Zapadu je korisno da Turska ima veći utjecaj u regiji, ako je to nauštrb Irana i Rusije.
Ostali
Osim Rusiji, gubitak Sirije će dodatno pomrsiti planove i Iranu. Naime, preko Sirije je išla glavna logistika za Hezbolah u Libanon. Sada te pravce uglavnom drže Kurdi. Iran će vjerojatno nastaviti tražiti nove pravce, ali pitanje je koliko će u tome uspjeti. Jasno je da Izraelu odgovara ovakav razvoj situacije, iako tek treba vidjeti kakav će stav imati nova vlast u Damasku prema Izraelu.
Iako je jasno da je Asadova vladavina gotova, preostaje vidjeti kako će se dijeliti vlast u samoj zemlji između različitih grupacija, kao i znači li odlazak Asada s vlasti prestanak sukoba u zemlji. Budući da su Alaviti godinama na vlasti u Siriji i da, blago rečeno, nisu bili uključivi prema drugim etničkim i vjerskim grupama, novi sukobi bi bili logičan slijed događaja.
Također, posebna grupacija su sirijski Kurdi, koji sigurno nisu zadovoljni uspjesima Al-Qaidinih nasljednika. Uz potporu Amerikanaca, oni već dugo kontroliraju dio sjevernih i sjeveroistočnih provincija Sirije i daleko su od toga da su u prijateljskim odnosima s bivšim vlastima, ali i s militantima koji su zauzeli Damask.
S time da Kurdi, za razliku od Asada, imaju jako, za borbu spremno i motivirano ljudstvo. No, glavna prijetnja sirijskim Kurdima jest Turska, koja nikada nije skrivala da je izrazito nezadovoljna stvaranjem kurdske države na svojim granicama. Kako će se ti dijametralno suprotni interesi u regiji pomiriti, ostaje tek vidjeti.