Car protiv Sultana: Putin i Erdogan žude za tim da koriste svoje "fantomske udove"

Svijet
Car protiv Sultana: Putin i Erdogan žude za tim da koriste svoje "fantomske udove"
Putin i Erdogan se vide kao nasljednici ponosnih imperija. Ali borbeni avioni i tvrda priča ne mogu zamaskirati carstvo koje opada.

Putin i Erdogan se vide kao nasljednici ponosnih imperija. Ali borbeni avioni i tvrda priča ne mogu zamaskirati carstvo koje opada.

Prije nego što je Krim bio ruski, ukrajinski, ili čak sovjetski, bio je turski. Tačnije, osmanski. I Rusija je već jednom pripojila Krim sebi prije 2014., dosta ranije 1783. godine. Ovo se desilo nakon 6-ogodišnjeg rata protiv Turaka, u kojoj su Rusi potamanili osmansku mornaricu. Konflikt se završio kainardijskim primirjem, potpisanim 1774. što historičari gledaju kao prvo dijeljenje Osmanskog carstva, početak njegovog dugog, sporog opadanja.

U gubitku Krima od strane Rusa, Osmansko carstvo je po prvi put ikada izgubilo muslimanske teritorije od kršćanske sile. (Krimski Tatari koji su posebno bili protiv moskvinog najnovijeg preuzimanja poluostrva, su kao zakržljali ud koji su iza sebe ostavile osmanlije, te se opet protive svom novom vlasniku Rusiji šta im se zauzvrat obilo o glavu.) Taj rat i primirje koje ga okončalo, napisao je Bernard Lewis nekih 200 godina kasnije, je bila prekretnica u odnosima između Europe i Bliskog istoka. 

Ovo nije bio zadnji put da su se Turska i Rusija "zakačile". Kroz iduća dva stoljeća borili su se nekoliko puta dok je Rusko carstvo prodiralo u osmanske teritorije: Balkan, Kavkaz, Crno more i Dardanele. Jedan mladi ruski oficir je pisao o svojim iskustvima u borbi protiv Turaka, Francuza i Britanaca u Krimu 1854. u djelu koje je kasnije dobilo naziv Sevastopoljske priče i postalo drugo djelo koje je, tada mladi, Lav Tolstoj ikada objavio.

Ovo nam sve govori o tome šta se desilo nedavno, kad su se Turci i Rusi sukobili oko toga ko je bio gdje na nebu iznad malog komadića zemlje i da to nije ništa novo za ova dva prvobitna carstva. Zato što su oni to što jesu.

I Turska i Rusija imaju srce i dušu ogromnog, multi-etničkog carstva, duše i srca koja kucaju u tjelima koja su lišena svojih dugačkih udova, udova za kojima i dan danas čeznu. Obje danas postoje kao uveliko umanjene, regionalne sile koje se bore da projektuju jači uticaj, onakav kakav doliči njihovim carstvima i historiji. I dok to rade zauzimaju iste stare stavove kao da im je to u mišićnoj memoriji. "Kad otputujete u Tursku, vjerujete li ijednom Turčinu?" napisao je Maxim Kononenko, ugledni pro-kremlinski bloger. "I tako je sa svima koji su govorili u ime Turske danas. Svi su Turci i ne možemo im vjerovati!"

Neki Rusi su opisali nedavno obaranje na krupniji historijski način govoreći da je ovo prvi put da je došlo do pravog, vojnog konflikta između Rusije i NATO-a, piše liberalni Slon.ru. Rusko činovništvo, s druge strane, ovo predstavlja kao konflikt između Rusije i brzoplete Turske koja je laka na obaraču. Večernje vijesti u srijedu su bile gotovo ekskluzivno posvećene ovom incidentu, što je bilo korisno jer su Vašington, Europa pa i NATO cijeli utorak kažnjavali Tursku i polijevali hladnom vodom ideju da jedan avion i teritorijalni upad mogu eskalirati u veći konflikt.

Ako ništa NATO i Evropljani su pozitivci u ovoj interpretaciji događaja- sigurno prvi put u ruskoj historiji. Zašto? Zato što Turska, negativac priče pokušava izbaciti iz kolosijeka veliku, historijsku, koaliciju protiv terorizma koja ima Rusiju kao glavnu osovinu. Deeskalacija je olakšana od strane zapadnjačkih sila kada je u večernjim vijestima istaknuto: "Potrebno je da ovaj konflikt ne naudi borbi protiv terorizma općenito, a posebno ISIL-a." To jest, Rusija vidi sebe kao one što rade ono što je potrebno da bi se civilizirani svijet zaštitio od terorizma, da radi što je od koristi za Francusku, Britaniju i SAD kao i za njih same. (Neiznesena pretpostavka je da ne ide u korist Turske ili njihove islamističko-simpatizerske vlade). Slično načinu na koji je Rusija opisala svoju ulogu u Drugom svijetskom ratu: Rusija se suprostavila prijetnji fašizma za dobrobit nezahvalnog zapada, koji bi potonuo da nije bilo moskovske pomoći.

Ovo je zašto, ispod propagande i ciničkog geopolitičkog manevrisanja Moskva smatra zapadnjačke kritike o njihovoj ulozi u Siriji tako duboko frustrirajućim, pa čak i uvredljivim. Rusiji takvo žaljenje je staro kao vatra, stoljetni pokušaji da se blokiraju ruske imperijalne ambicije bez ikakvog očitog razloga- čak i postrojavanje s muslimanskim Osmanlijama protiv hrišćanskih Rusa sredinom 19. stoljeća. I na veliku žalost Rusije ovo konstantno uplitanje zapada je uveliko usporilo rusku imperijalnu ekspanziju.

U isto vrijeme Rusija vidi Tursku kao dobar amortizer protiv europske ekspanzije. "Ako smo dozvolili Turskoj vladi da nastavi postojati u Europi, to je jer  ta vlada pod pretežnim uticajem naše superiornosti, nam više odgovara od bilo koje druge koja bi se mogla napraviti na njenim ruševinama", napisao je Karl Nesselrode, bivši ministar Ruskog carstva 1830. Zvuči poznato? Instinkt za očuvanje stabilnosti neukusnih susjednih sila, čak i dok Rusija lagano gricka njihove periferije, je stara misao, ugravirana duboko u psihu ruske države. Ove druge sile postoje u ovom ili onom obliku, kao ogledala u kojima se Rusija može vidjeti kao imperija i dotjerivati se.

Spominjem svu ovu drevnu historiju jer konflikt oko ruskog aviona u turskom zračnom prostoru - prema mojim izvorima u vladi SAD-a, radi se o turskom zračnom prostoru - nije stvar u avionu, ni zračnom prostoru, ni Islamskoj državi, čak ni u NATO-u. Stvar je u dva carstva, Ruskom i Osmanskom, koji se nastavljaju nasilno raspadati do današnjeg dana, dekadama nakon što su formalno prestali da postoje. Pogledajmo Ukrajinu i Moldaviju, pogledajmo Siriju i Irak.Ovo su smrtne muke dva carstva, dugi repovi njihovih nasljeđa koji se trzaju dok ostatak svijeta pokušava obuzdati i izgladiti grčeve prelaza.

Također, ovo je u vezi dva čovjeka, Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdogana, koji, bez mnogo ironije, vide sebe kao nasljednike kruna ova dva odavno iščezla carstva. Oni su,  za uzvrat, oživjeli ta carstva u mislima svojih ljudi konstantno mašući im pred očima hologramima slavne prošlosti. Onda nije za čudo da je porastao broj glumaca i potencijal za konflikt u Siriji, i da bi se prvi sukob mogao desiti između dva čovjeka koji tako žude da koriste svoje "fantomske udove".

 

Novo