Droga? Ne pitaj kome zvona zvone...

Razni dani obilježavanja borbe protiv ovoga ili onoga prolaze pored nas gotovo neprimjetno. Mnoga udruženja, organizacije, pojedinci...upozoravaju na bitne stvari (i određenog i svaki drugi dan), apeluju na našu svijest, poneka vjestica u medijima...

I već sutra je neki drugi dan. Međutim, nerijetko se pokušava obilježiti ne samo dan nego čitav mjesec. Svake godine od 15. novembra do 15. decembra obilježava se Mjesec borbe protiv ovisnosti (i to ne u svim zemljama). U tom periodu javnosti se pokušava skrenuti pažnja na ovaj ogroman problem koji uzima sve više maha, odnoseći živote i uništavajući kompletne porodice.

Ovisnosti su razne, a okolnosti za njihovo širenje su nepregledne. Moderan način života, loši socioekonomski uslovi, besparica, besperspektivnost, nezaposlenost, previše slobodnog vremena... pogoduju razvoju različitih ovisnosti. Nažalost, u čitavom svijetu, pa i kod nas sve više djece upada u zamke iz kojih se teško, ali ipak moguće, izvući. Iz godine u godinu spušta se dobna granica ovisnika, tako da ni osnovnoškolci više nisu sigurni. U Hrvatskoj  najmlađi registrovani ovisnik ima 10, dok je najmlađi u Srbiji 12-godišnjak. A kod nas najmlađi ima - 15...  Šta je, ustvari, ovisnost?

Droga - prva asocijacija

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, ovisnost je duševno, a ponekad i tjelesno stanje koje nastaje međudjelovanjem živog organizma i sredstava ovisnosti. Podložnost nekoj štetnoj navici, nedostatak kontrole nad vlastitim životom... može se definisati na razne načine.

Kad se kaže ovisnost - prva asocijacija većinom je droga, iako u današnje vrijeme ovisnost ima puno više lica; od onih fizičkih do stilova života (kocka, internet, vrsta muzike...). Ipak, može se reći da je droga i najopasnija, pa ćemo ovu priliku posvetiti upravo posljedicama koje proizlaze iz nje. Svaka psihotropna supstanca ima svoje posljedice, ali im je svima zajedničko: opasnosti po zdravlje, poremećaj ponašanja, neodgovornost, gubitak etičkih kriterija, težnja za hedonizmom, robovanje, panični strah, tjeskoba... Razorno i ubojito djelovanje na ljudski duh i tijelo onoga ko ih uzima, kao i tragedije kroz koje prolaze porodice ovisnika, teško je i opisati. 

Ono što je najvažnije i najteže postići jeste da ovisnik sam odluči da se liječi. Tada je prvi korak traženje stručne pomoći (npr. preko savjetovališta) ili hospitalizacija u specijalizovanoj ustanovi za fizičko odvikavanje. Šta dalje?

Postoji više metoda koje se mogu primijeniti - od hospitalizacije ovisnika, prihvaćanja supstitucione terapije (koja je u novije vrijeme najčešća, ali ne i najbolja), pa do psihosocijalnih tretmana u terapijskim zajednicama. Naime, metadon, subokson, suboteks... supstitucije su koje nakon dužeg korištenja takođe mogu stvoriti ovisnost. Mnoge zemlje Zapada, pa i naša, preferiraju ovaj način liječenja jer na taj način žele držati pod kontrolom ovisnike, skloniti ih s ulice, smanjiti stopu kriminala, tj. krađa, pa i broj smrtnih slučajeva usljed ''nečiste'' droge koja se nabavlja kod sumnjivih dilera koji drogu miješaju s raznim dodacima, širenje HIV-a, zatim zloupotrebu lijekova i sl.

Ipak, njihovo konzumiranje, nerijetko pomiješano s heroinom, takođe može imati kobne posljedice. Zamjenski program je program smanjenja štete. Metadon je sintetički opijat, sintetička droga, narkotički analgetik. Zamjena je za heroin, a po iskustvu onih koji su ga uzimali, metadonska kriza je jednako teška, a sigurno duže traje od heroinske. Subokson i suboteks, kao njegova varijanta, sadrže snažne opijate i blokatore želje za heroinom. Od svih zamjenskih terapija, metadonska je najčešća i najjeftinija. Sve više ovisnika je na supstitucionoj terapiji i ne traži drugo (ili šta dalje) rješenje ili im se ono i ne nudi. Mnogi, nažalost, ostaju godinama na njoj.

''Ono što se stiče kao dojam u kontaktu sa osobama koje su bile na zamjenskoj terapiji je neujednačenost pristupa i preširok pojam uvjeta koji trebaju biti ispunjeni da bi netko mogao dobiti zamjensku terapiju i tko je mjerodavan za njezino izdavanje, da li su to apoteke, liječnici porodične medicine ili isključivo centri za mentalno zdravlje. Jasno nam je da to ipak moraju biti osobe od struke, ali si postavljamo pitanje: da li je uputno da prvo liječenje, pogotovu kod mladih ljudi, bude dugogodišnje održavanje, što se često susreće u praksi.

Naša iskustva govore da zamjenska terapija nakon detoksikacije može biti izvanredan put za stabilizaciju stanja kad je riječ o ovisnicima koji imaju slabu motivaciju za promjenu. Mi nastojimo, koliko je do nas, izgrađivati suradnički odnos sa centrima za mentalno zdravlje, kao i centrima za detoks i to se pokazalo vrlo korisnim. Naravno da uvijek može bolje i više. Kroz to vrijeme je moguće ovisnika motivirati i dovesti do prihvaćanja psihosocijalne rehabilitacije koja je u zadnjih godina dosta marginalizirana. Ali već riječ zamjenska govori sama za sebe", istakla je Amata Anđelić iz Centra Marjanovac.

Maknuti se iz starog okruženja

Najbolje rješenje je ipak boravak u nekom psihosocijalnom tretmanu, tj. maknuti se iz starog okruženja, od starih prijatelja i posvetiti sebi, naravno, uz psihosocijalnu pomoć. Prije nekoliko godina popunjenost kapaciteta terapijskih zajednica bio je stopostotan s velikim postotkom efikasnosti. U svakom slučaju, potrebna za njima postoji i danas. Bez promjene ovisničkog mentaliteta i socijalnog okruženja - nema promjene kod pojedinca.

Mjesec borbe protiv ovisnosti prilika je da predstavimo jednu terapijsku zajednicu, koja ne samo da obilježava ovaj mjesec borbe protiv ovisnosti nego ulazi u petnaestu godinu uspješnog rada.

U  jednom malom bosanskohercegovačkom mjestu poznatom kao Bosanski Aleksandrovac, nadomak Banjoj Luci, nalazi se Centar za odvikavanje od ovisnosti Marjanovac. Na nepreglednoj aleksandrovačkoj ravnici, među drvećem uzdiže se crkva i nekoliko pomoćnih objekata. Putniku namjerniku učini se to kao običan vjerski objekat koji se ni po čemu ne izdvaja od ostalih. Ipak, ovaj nije kao drugi. To je samostan koji to nije. U njegovim prostorijama su sada mladići i djevojke koji su skrenuli s pravog puta i traže povratak u život. Neumorni radnici Centra Marjanovac pokušavaju im pokazati pravi put kojim će se vratiti u život, a često u tome i uspijevaju.

Centar je neprofitna, nevladina i nereligiozna ustanova namijenjena ovisnicima – i muškarcima i ženama podjednako. Centar svoj program temelji na metodologiji i filozofiji Projekt Čovjek italijanskog Centra solidarnosti iz Rima (CeIS). CeIS je osnovan u Rimu davne 1968. Osamdesetih godina prošlog vijeka njegov projekt širi se i na druge zemlje. U Marjanovac je stigao 2003. i do danas kroz njega je prošlo oko 600 ovisnika, a 80 posto njih su danas izliječeni ljudi. Kapacitet zajednice je 60 osoba.

Don Mario Picchi, autor knjige ''Projekt Čovjek u trećem tisućljeću'', navodi da je ''Projekt Čovjek pokušaj da se ljudskoj osobi vrati njezino dostojanstvo stavljajući je u središte povijesti 'oslobođenu od svake zarobljenosti'''. A pokojni papa Ivan Pavao II jednom je prilikom naveo da je ''Projekt Čovjek opipljiv znak moguće pobjede''. U Centar Marjanovac dobrodošli su svi oni koji iskreno žele, hoće i mogu da se riješe ovog problema, koji ne poznaje ni vjeru, naciju, spol, godine… Ono što im je svima zajedničko jeste riješiti se ovisnosti, biti zdrav, biti čovjek.

Ono što je takođe važno i što mnogo pomaže tokom rehabilitacije i, naravno, kasnije - kroz život - jeste to da se program odvikavanja provodi kroz odgojno-terapijski rad. Aktivnost Centra Marjanovac baziran je na individualnom radu sa svakim korisnikom, kao i kroz razne oblike grupne dinamike, informativne i formativne seminare te sportske i kreativne radionice.

Program se sastoji iz četiri faze: Prihvat u Centar, Zajednica, Rezidencijalna resocijalizacija i Resocijalizacija ambulantnog karaktera, koja igra veliku ulogu u sređivanju života ovisnika kada izađe iz komune.

Prepušteni sebi

Resocijalizacija je praktički primjena svih novostečenih vještina kroz psihosocijalni tretman i odlučujuća je za daljnji život. Problematikom resocijalizacije se bave i druga udruženja, kao npr. u Sarajevu Udruženje za resocijalizaciju bivših ovisnika Proslavi oporavak. Droge je bilo i biće. Svaka se zemlja na svoj način bori protiv ove planetarne pošasti. Nažalost, u našoj zemlji ne postoji seriozan pristup ovom problemu. U manjim sredinama ovisnici su prepušteni sebi ili pojedincima koji se bore i s ovim problemom i sa sistemom koji ne funkcioniše na pravi način. U ovaj problem moraju biti uključeni svi slojevi od pojedinca, društva, nadležnih institucija...

Takođe, potrebno je osnaživanje postojećih te osnivanje novih institucija. S obzirom na to kako nam država uopšte funkcioniše, načekaćemo se… A do tada - najvažniju bitku vodiće, kao i dosad, sami ovisnici, njihove porodice, udruženja i terapijske zajednice kojima je još do čovjeka stalo…