Oni su pobjegli iz pakla Islamske države, a ovo su njihove priče

Gotovo 70 muškaraca oslobođeno je iz kandži Islamske države krajem oktobra. Oslobodili su ih američki i kurdski specijalci, a novinska agencija Reuters razgovarala je s trojicom od njih u prijestolnici Iračkog Kurdistana, Erbilu.

Posljednje što je Saadu Khalafu Aliju prošlo kroz glavu dok su ga pripadnici Islamske države davili plastičnom kesom bile su njegove dvije žene i djeca, a onda je zavladao potpuni mrak. Kada mu je čitavo tijelo protresao strujni udar doživio je grubo osvješćivanje i pokušavao da dođe do daha, dok je, mokar do gole kože, ležao na podu zatvora na sjeveru Iraka.

Bivši policajac je jedan od mnogih Iračana dospjelih u ruke islamskih ekstremista, koji muče, ubijaju i sjeku glavu svakome koga smatraju nemoralnim ili protivnikom svoje ideologije i cilja da stvore kalifat širom muslimanskog svijeta.

Saad je izdržao mučenje, ali je podlegao psihološkim pritiscima kada su mu zaprijetili da će mu zaklati cijelu porodicu. Priznao je da je obavještavao kurdske i iračke snage o položajima Islamske države, što se često kažnjava odrubljivanjem glave ili pucanjem u žrtvu iz neposredne blizine.
 
“Sve sam priznao”, kaže 32-godišnji bivši policajac iz regiona Havije. Sitnog čovjeka su vezanih očiju odveli pred sudiju, koji ga je osudio na smrt. Trebalo je da bude pogubljen sljedećeg jutra, 22. oktobra, ali su ga iste noći spasli kurdski i američki specijalci.

Soba bez prozora u kojoj je Islamska država držala 31-godišnjeg Ahmeda Mahmouda Mustafu bila je toliko mala da su on i još 38 drugih zatvorenika mogli jedva da se smjeste kada bi se ispružili da spavaju.

Od njih se tražilo da ćute, da se mole pet puta dnevno i čitaju islamske propovijedi. Obroci su se sastojali od krompira, sočiva i paradajza. Ponekad bi neko od njih odrecitovao stih, a drugi su tiho plakali. Nadzorne kamere u uglovima sobe pratile su svaki njihov pokret, a ponekad su bili prisiljeni da gledaju snimke odsjecanja glava koji su prikazivani na velikom platnu.

Kada je jedan od njih skrenuo pogled zbog nekog izuzetno jezivog prizora, izudarali bi ga po glavi, kažu Ahmed i Mohammed Abd Ahmed, koji je takođe bio zarobljen.
 
Ni jedan ni drugi nisu se prvi put susreli sa bijesom pripadnika Islamske države. Nekoliko mjeseci ranije, Mohammed je dobio 50 udaraca bičem zato što je kritikovao militante i tom prilikom su ga upozorili da će mu sljedeći put odsjeći jezik.
 
I Ahmed je ranije bio hapšen, čak četiri puta, zato što je čovjek s kojim se posvađao bio povezan sa islamskim ekstremistima.
 
Ovoga puta, obojica su bili suočeni sa ozbiljnom optužbom da su špijuni. Ljudi koji su ih ispitivali, takođe Iračani, imali su dosije za svakog zatvorenika, u kojem su bili pobrojani zločini koje su počinili.

Jedan od dvojice muškaraca koji su svjedočili protiv Ahmeda ubijen je u vazdušnom napadu, pa je malo dobio u vremenu, ali su islamisti ubrzo našli drugog čovjeka koji je bio spreman da svjedoči protiv njega. Kada su završili sa saslušanjem, dali su zatvorenikov dosije sudiji, koji je naredio da se ili pogubi ili bude podvrgnut daljem ispitivanju.
 
Mohammed na kraju više nije mogao da izdrži mučenje. Stavio je svoj otisak prsta na spisak optužbi, i time priznao krivicu, smatrajući da bi mu poricanje samo produžilo muke, a da je smrt ionako neizbježna.

Oni koji su ga ispitivali pitali su ga da li bi više volio da mu odsjeku glavu sprijeda ili od pozadi. “Odlučite vi”, odgovorio je.

U drugoj sobi, Saad, bivši zatvorenik sa početka priče je mogao da čuje zvuke teške mašinerije napolju i popeo se drugom zatvoreniku na leđa da bi provirio kroz otvor u zidu. Tada je ugledao buldožer koji kopa jamu.
 
Sljedećeg dana, 21. oktobra, četvorica zatvorenika odvedena su iz sobe i nešto kasnije preostala 26-orica čula su pucnje.
 
Saadu su rekli da je sljedećeg jutra on na redu. Nije imao ni olovku ni papir, ali je noktom ispisao svoju posljednju želju na rasporedu muslimanskih molitvi. Poruka je bila upućena njegovom nećaku i bila je kratka: tražio je od njega da brine o njegovoj porodici i naveo imena dvojice ljudi koji su ga otkucali, kako bi njegova smrt bila osvećena.

Saad se poslije toga molio, nekontrolisano plakao, sve dok oko dva ujutro nije čuo zvuk helikoptera koji će najaviti kraj njegovim mukama.
 
Poslije žestoke pucnjave, vrata njegove sobe razvalili su kurdski specijalci.
 
“Jesi li ti naš, Kurd?”, uzviknuo je čovjek, sjeća se Saad. “Rekli smo: ‘Ne, mi smo Arapi.’.”
 
Jedan od muškaraca je objasnio da su zatvorenici Islamske države, a specijalac je odgovorio: “Ne bojte se, došli smo sa Amerikancima da vas oslobodimo.”