DA LI SU SVE MASOVNE UBICE MENTALNO BOLESNE? Mnogo faktora doprinosi napadu, a pojedini mogu biti ključni

Nakon svakog masovnog napada, može se čuti da je ubica najvjerovatnije imao neko mentalno oboljenje, ali da li je baš uvijek tako?

Stravičan incident dogodio se jutros u 8.40 časova u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" na Vračaru, kada je dječak (14) pucao i usmrtio radnika obezbjeđenja, a tom prilikom ranio nastavnicu istorije i nekoliko učenika.

Kako su posvjedočili učenici pomenute škole dječak koji je inače imao sve petice, dobio je jedinicu iz istorije, a prema njihovoj izjavi postoji mogućnost da je to bio okidač.

Učenik je donio očev pištolj u školu i započeo krvavi pir. Prema navodima medija dječak prije toga nikada nije bio problematičan, niti je pokazivao bilo kakav vid nasilja.

foto: Danas.rs

Ovakvi slučajevi dogodili su se nekolio puta u novoj istoriji, najviše u Americi, a posljednji zapamćeni ovog tipa dogodio se prošle godine u maju, kada je 18-godišnji napadač ubio čak 19 djece i dva nastavnika, a ranio nekoliko drugih nakon što je otvorio vatru u osnovnoj školi u Teksasu.

Mnogi pshijatri i psiholozi iz Amerike radili su istraživanja na ovu temu, o povezanosti mentalnih bolesti sa ovakvim fatalnim ispadima pojedinaca i ukazali na moguće znakove upozorenja prije nego što do ubistava dođe.

Okrivljavanje mentalnih bolesti za masovno ubistvo je dugotrajan impuls, koji koriste i organi za sprovođenje zakona i političari.

"Mentalne bolesti i mržnja povlače okidač, a ne pištolj", rekao je predsjednik Donald Tramp 2019. godine kao odgovor na masovne pucnjave u El Pasu, Teksas, i Dejtonu u Ohaju. Nakon što je napadač tinejdžer ubio 19 djece i dvoje nastavnika u osnovnoj školi Rob u Uvaldeu u Teksasu u maju 2022. godine, guverner Greg Abot je rekao: „Svako ko puca u nekog drugog ima problem sa mentalnim zdravljem."

Takva objašnjenja zadovoljavaju duboku čežnju za razumijevanjem neshvatljivog. I pozivaju se na zdrav razum — kako bi osoba koja ubija neselektivno mogla biti pri zdravoj pameti?

Ipak, masovne ubice u Americi ne odgovaraju ni jednom profilu i sigurno ni jednom obrascu ludila - mnogima, ako ne i većini, nikada nije dijagnostikovan ozbiljan psihijatrijski poremećaj. Provjere prošlosti mogu spriječiti nekoga ko ima dijagnozu mentalne bolesti da nabavi oružje, ali psiholozi kažu da postoji široka podjela između kliničke dijagnoze i vrste emocionalnog poremećaja koji prethodi mnogim masovnim ubistvima.

Pravi problem, kažu ti stručnjaci, jeste to što mentalna bolest nije korisno sredstvo za predviđanje nasilja. Otprilike polovina svih Amerikanaca će imati problema sa mentalnim zdravljem u nekom trenutku svog života, a velika većina ljudi sa mentalnim bolestima ne ubija.

„Da li imate ili nemate dijagnozu mentalnog zdravlja?“ rekla je Džilijen Peterson, suosnivač Violence Project, istraživačkog centra koji je sastavio bazu podataka o masovnim pucnjavama od 1966. pa nadalje i detaljno proučavao počinioce. „U mnogim slučajevima, to zapravo nije važno. To nije glavni pokretač."

Umjesto toga, mnogi stručnjaci su se fokusirali na znakove upozorenja koji se javljaju bez obzira na to da li je prisutna stvarna mentalna bolest ili ne, uključujući izražene promjene u ponašanju ili izgledu, nekarakteristične svađe, ili pričanje drugima o planovima za nasilje, fenomen poznat kao "curenje."

Pristup znakova upozorenja ima prednosti: može da funkcioniše čak i kada mentalno zdravlje pojedinca djeluje sasvim u redu.

Radi se zapravo o tome da se mentalno stanje ubice očigledno pogoršalo tokom vremena, što znači da je bilo mogućnosti da se interveniše. Bio je maltretiran, pretio je svojim vršnjacima ili je iskazivao neke druge vidove nasilja.

Tako na primjer, napadač iz Uvaldea nije imao istoriju dijagnostikovane mentalne bolesti. Tinejdžeru iz Santa Fea u Teksasu nikada nije dijagnostifikovana dijagnoza prije nego što je optužen za ubistvo 10 školskih drugova 2018. godine, iako je kasnije više puta proglašen mentalno nesposobnim da mu se sudi.

Počinioci su vođeni složenim nizom faktora koji mogu uključivati želju za slavom, radikalizaciju na internetu i traumu iz djetinjstva, a stručnjaci kažu da bi sredstva intervencije trebalo da budu jednako široka.

Krizu može izazvati ili pogoršati mentalna bolest, ali i gubitak posla, raskid, razvod, smrt ili drugi događaji. Majka napadača iz Parklanda umrla je tri mjeseca prije nego što je izvršio napad na srednju školu, iz koje je bio izbačen.

U intervjuima sa počiniocima, dr Peterson je rekla: „Uvijek bismo ih pitali da li postoji nešto što vas je moglo zaustaviti? I uvijek bi nam rekli, da. Ona je dodala: „Mislim da je jedan od njih rekao da je vjerovatno bilo ko mogao da me zaustavi, ali jednostavno nije bilo nikoga."