AMERIKA NA KORAK DA NAPRAVI FATALNU GREŠKU: Posljedice mogu biti nesagledive! Evo šta se dešava a što NIKO NIJE OČEKIVAO

Ono što su SAD planirale očigledno će pasti u vodu.

Prošle jeseni, osam mjeseci nakon novih svjetskih previranja izazvanih invazijom Vladimira Putina na Ukrajinu, Institut za javnu politiku Bennett na Univerzitetu u Kembridžu napravio je poduži izvještaj o trendovima u globalnom javnom mnijenju prije i nakon izbijanja rata. Nije iznenađujuće što su podaci pokazali da je sukob promijenio raspoloženje javnosti u razvijenim demokratijama u istočnoj Aziji i Evropi, kao i u Sjedinjenim Državama, ujedinjujući njihove građane protiv Rusije i Kine i pomjerajući masovno mišljenje u više proamerički smjer.

Ali van ovog demokratskog bloka trendovi su bili veoma različiti. U deceniji prije rata u Ukrajini, javno mnijenje u "velikom dijelu zemalja koje se proteže od kontinentalne Evroazije do sjeverne i zapadne Afrike", prema izvještaju, postalo je naklonjenije Rusiji čak i kada je zapadno javno mnijenje postalo neprijateljskije. Slično, ljudi u Evropi, Anglosferi i demokratijama pacifičkog ruba poput Japana i Južne Koreje okrenuli su se protiv Kine čak i prije COVID-19, ali Kina je imala mnogo povoljniji status na Bliskom istoku, podsaharskoj Africi i Centralnoj Aziji.

Popularnost Rusije

Putinov rat u Ukrajini samo je neznatno pomjerio ove trendove. Rusija jeste postala manje popularna 2022., ali sveukupno javno mnijenje tržišta u nastajanju nakon invazije i dalje je bilo nešto povoljnije prema Rusiji nego prema Sjedinjenim Državama i (po prvi put) prema Kini nego prema Americi. U mjeri u kojoj je sukob u Ukrajini predstavljao novu geopolitičku borbu između "pomorskog saveza demokratija" predvođenog Amerikancima, kako je navedeno u izvještaju, i saveza autoritarnih režima usidrenih u Evroaziji, činilo se da autoritarni savez ima iznenađujuće duboke rezervoare potencijalne podrške javnosti.

Ova interpretacija geopolitičkog pejzaža našla je opravdanje u mjesecima nakon toga. Izvan Anglosfere i Evrope, pokušaji da se ruska ekonomija stavi u karantin naišli su na malu podršku. Isto je i sa pokušajem diplomatske izolacije.

Ruske vojne snage su aktivne širom Afrike. Moskva pronalazi kupce energije od Južne Azije do Latinske Amerike. Putinov režim je upravo sazvao mirovnu konferenciju sa Sirijom, Turskom i Iranom, nadajući se da će stabilizirati vlastitu poziciju u Siriji, a istovremeno otuđiti Sjedinjene Države i njihove kurdske saveznike. Procurili dokumenti američkih obavještajnih službi pokazuju da je egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi nedavno odobrio tajnu prodaju oružja Rusiji, bez obzira na status njegove zemlje kao američkog saveznika i primaoca pomoći.

Bajdenova strategija

Sveukupno, izvan zapadne alijanse, broj zemalja koje osuđuju rusku invaziju neznatno je opao tokom prošle godine, dok je broj neutralnih i onih koji podržavaju Rusiju porastao, prema nedavnom istraživanju Economist Intelligence. A rastuća neizolacija Rusije praćena je sve većim diplomatskim i ekonomskim uticajem na njenu saveznicu Kinu, koja igra ključnu ulogu mirotvorca i posrednika moći na Bliskom istoku – sa, opet, zvaničnim američkim saveznicima poput Saudijske Arabije kao partnerima.

Nije jasno da li Bajdenova administracija ima veliku strategiju prilagođenu ovoj realnosti.

U inostranstvu jednostavno ne možete izgraditi saveze potrebne za obuzdavanje Kine ili Rusije ako ne možete raditi sa zemljama koje ne prihvataju anglo-američki liberalizam ili evrokratski proceduralizam. Potreban vam je način da se konstruktivno nosite ne samo s monarhijama i vojnim vladarima, već i s političkim modelima koji se različito opisuju kao populizam ili neliberalna demokracija ili meki autoritarizam, s liderima u stilu Indijca Narendre Modija i Turskog Recepa Tayyipa Erdogana, ako ne ne želim da svijet pripada težem autoritarizmu Moskve ili tehno-totalitarizmu Pekinga. Isto tako, kod kuće, ne možete dobiti trajnu dvostranačku podršku za veliku prodemokratsku strategiju ako ovu strategiju stalno povezujete sa svojim sukobom sa svojim domaćim političkim protivnicima. Ili ako to stalno povezujete sa vrijednostima koje su u nadležnosti samo vaše političke koalicije. Velika strategija koja izjednačava demokratiju pojednostavljeno sa socijal-liberalizmom ili progresivizmom nikada neće dobiti trajnu podršku republikanaca, i uvijek će biti talac sljedećeg izbornog ciklusa.

Predstojeći izazovi

Ova poslednja tačka je takođe ključna za razumevanje američkog globalnog izazova. Neki liberalni jastrebovi mogu vjerovati da je izazov neliberalizma prvenstveno izazov režima nametnutih nevoljnom stanovništvu – da bliskoistočne, afričke i centralnoazijske elite favoriziraju Rusiju i Kinu jer žele oponašati njihove nemilosrdne načine upravljanja, ali da stanovnici ovih zemalja bi bile u liberalnom taboru, samo da im je čizma s vrata. Izvještaj Bennett instituta trebao bi dovesti u sumnju tu pretpostavku. Ovo ne samo da pokazuje da je nezapadno masovno mišljenje naklonjeno Kini i Rusiji. Također nudi dokaze o razlikama u osnovnoim vrijednostima, a ne samo razlike u političkom vodstvu ili uočenim interesima, pokreću rascjep između razvijenih demokratija i svijeta u razvoju, piše SeattleTimes.

Izvještaj prikazuje indeks društveno liberalnih vrijednosti (mjerenje sekularizma, individualizma, progresivnih ideja o seksu i drogama, te lične slobode) širom svijeta u posljednjih 30 godina. Ono što se primjećuje jeste da su demokratije s visokim dohotkom postale sve liberalnije od pada Berlinskog zida. Ali jedva da ima ikakvih promjena u vrijednostima ostatka svijeta, nema znakova da socijalni liberalizam jača izvan zemalja u kojima je već bio moćan 1990. godine. Ovo stvara izazov za svakoga ko namjerava da organizuje spoljnu politiku SAD oko trenutnih progresivnih vrednosti. Možda možete ujediniti najbliže saveznike Amerike, bogato i ostarjelo jezgro liberalnog carstva, oko te vrste ideološke vizije. Ali izlažete se stvarnom i rastućem riziku da otudite sve ostale.