"Prije par mjeseci ostala sam bez jedne veoma važne osobe u mom životu..."

Prije par mjeseci ostala sam bez jedne veoma važne osobe u mom životu. Borila se kao lavica, skrivala od drugih koliko je vremena ostalo. A ostalo je tako malo. Nisam znala, nije niko. Prokleta korona učinila je da se manje viđamo, sada žalim zbog toga, ali plašeći se da ću je ugroziti, da ću donijeti taj virus u njen dom, izbjegavala sam susrete koji su prije bili veoma česti, a kasnije se sveli na razgovore i poruke. Pričale bi i pisale satima svaki dan.

Odjednom se stanje pogoršalo, otišla je tiho kao što je i živjela. Nikada neću zaboraviti to kišno jutro, zvuk telefona, znala sam. Znala sam šta ću čuti sa druge strane. Napustila nas je jutros! Bila sam jako ljuta, na sebe, na nju jer me nije pripremila, na prokleti kancer, na sve oko sebe. Plakala, patila, sanajla je, budila se u suzama. Ujutru bih uhvatila telefon i ako vidim poruke, pomislim na tren Ona je, ali nije.. Čuvam njene poruke, slike, čuvam naše prepiske. Čitam Zadnja je bila " volim te tetkino" Tetka zauvijek