ANALIZA/ Zašto se Rusija toliko suzdržava u gotovo svim aspektima rata? Putinova dvostruka strategija, za vojni i domaći front

Kada je sredinom septembra 2022. ruski predsjednik Vladimir Putin najavio mobilizaciju, u Rusiji je nastala poprilična panika. Stotine hiljada mladih muškaraca hitno je napustilo zemlju ne želeći završiti na ukrajinskom frontu. Mnogi su pak strahovali da najžešće tek dolazi, da je mobilizacija u rujnu samo uvertira u nešto puno veće - u opću mobilizaciju, totalni rat, ili u najmanju ruku drugu mobilizaciju koja će biti znatno veća od prve. Mnogima je izgledalo da je stigao trenutak kada će "specijalna vojna operacija" postati rat.

No, unatoč strahovima mnogih, taj scenarij se ipak nije dogodio, ni kroz ostatak 2022. godine, ni ove, čak niti na obljetnicu rata u veljači kada su mnogi očekivali da će Putin zapravo za vrijeme govora objaviti kako kreće nova mobilizacija. Kako to? Zašto se ruski vrh odlučio na takvu "suzdržanost" čak i kad su se problemi po njih u Ukrajini počeli gomilati?

Nije to nešto što se osjeća samo na frontu već i u samoj Rusiji. Vlasti su donijele niz rigoroznih zakona kojima se suzbija gotovo bilo kakva kritika ruske "specijalne vojne operacije", odnosno rata u Ukrajini. Ali u isto vrijeme ni ti zakoni ne provode se baš onako strogo kako bi netko mogao očekivati.

U Ukrajini pak svakako veliku pozornost međunarodne javnosti uzimaju sporadični ruski zračni napadi koji se raketama i dronovima obrušavaju na prostor skoro pa cijele Ukrajine. No, i tu se vidi vrlo očita suzdržanost. Broje se civilne žrtve, ali one su relativno niske. Nekoliko mrtvih u zračnim napadima diljem Ukrajine je, koliko god to bizarno zvučalo, vrlo malo. U tim napadima mrtvi bi se mogli brojati u stotinama.

Svugdje se vidi ruska suzdržanost. Pa i u najvećoj bitci od početka rata, ovoj za Bahmut, suzdržanost ruske vojske je vrlo očita te se u utrobu grada ubacuju plačenićke snage iz Wagnera. Zar je moguće da ruska vojska, za koju se smatralo da je jedna od najmoćnijih na svijetu, više nema snage za vođenje borbi u gradu veličine Bahmuta (predratne populacije od oko 70.000 stanovnika)? Dobro, nakon više od godine dana rata iscrpljenost je svakako prisutna, ali ovo je više od toga, ovo je opet znak ruske ciljane suzdržanosti koja sve više nalikuje na namjernu strategiju.

Koji je pak cilj takve strategije? Dvostruk. S jedne strane rat definitivno postaje vremenski dulji. Bitke postaju duge, iscrpljujuće, linije fronte se ne pomiču tjednima, mjesecima... I zar to Rusiji odgovara? Kako? Tako što vrijeme prolazi, a Rusija čvrsto vjeruje da je vrijeme na njenoj strani. U kojem smislu? U smislu da će se - tako barem smatraju - Zapad na kraju ipak pokolebati kad je riječ o podršci za Ukrajinu.

Da, točno je da Biden i drugi istaknuti zapadni lideri vole ponavljati mantru "podržavat ćemo Ukrajinu koliko god bude potrebno", ali Kremlj je kroz godine naučio da vrijeme može smrviti i najveće izjave. Uzmimo Siriju kao primjer. Koliko puta li su samo zapadni lideri od 2011. poručili kako "Assad mora otići"? I je li otišao? Ne da nije već upravo aktivno obnavlja diplomatske odnose čak i s američkim saveznicima na Bliskom istoku.

Rusija je uvjerena da će vrijeme opet igrati za nju. Da će običnim Europljanima jednostavno "dojaditi" da žive lošije i u strahu zbog rata na istoku. Zapravo Rusija se nada da će i zapadna demokracija - koje li ironije - s vremenom igrati za nju, odnosno da će iscrpljeni birači u idućim izbornim ciklusima ciljano birati političke opcije koje se neće toliko kleti u potporu Ukrajini. Jer takvih opcija u Europi svakako ima, naročito u zoni tzv. krajnje desnice i krajnje ljevice.

Zima je bila blaga i nedostatak ruskih energenata nije pogodio Europu koliko se mislilo da hoće, ali vrijeme nije na strani Europe i posljedice će se tek pojaviti. To je isto nešto što Rusija "čeka".

I što na kraju misli "dočekati"? Želi dočekati to da zapadni lideri postanu popustljiviji na način da dojave Kijevu da je vrijeme za pregovore, odnosno okončanje rata nekom vrstom konsenzusa.

Spomenuli smo da je to dvojaka strategija. Kako? Tako što je ovo "dočekivanje" jedan dio, a drugi dio je očuvanje relativnog mira na domaćem frontu. Teško je reći koliko je Rusija izgubila vojnika do sad, jer nijedna strana nije voljna otkriti svoje brojke, ali vjerojatno je riječ o desecima tisuća. Ipak, mnoge obitelji u Rusiji (naročito iz srednje klase!) još uvijek nisu direktno pogođene ratom te zapravo žive, više-manje, kao i ranije. To očuvanje od direktnih posljedica rata sigurnost je da će sama vlast ostati netaknuta, da neće izbiti unutarnja pobuna.

Zapravo dio ove strategije koncipiran je na način da se čeka gdje će iznutra situacija prije "puknuti", a čini se da Rusija misli da zna kako može izdržati ovaj tempo duže od svojih suparnika.

Dakako, nemoguće je ne spomenuti Wagner - njihova uloga je sve veća, no oni su i dalje plaćenici, "potrošna roba" za rat. Drugim riječima, ruska javnost neće žaliti za njihovom eliminacijom.

I ima li ova ruska strategija uspjeha? Tek će se vidjeti do koje mjere je pogođena ili nije, ali neki uspjesi definitivno se već vide, prije svega kod ruske ekonomije koja nije doživjela slom koji su joj mnogi prognozirali. Opća suzdržanost zasigurno je pridonijela toj stabilizaciji.

U "hodnicima Kremlja" i drugim točkama vlasti je relativno mirno, koliko može biti s obzirom na aktualnu situaciju, a vidljivo je da je i represija prema neistomišljenicima u redovima elita i sigurnosnog sektora sve manja nego možda u prvim mjesecima rata. Nadalje, čak se i mladim muškarcima koji su napustili zemlju sad poručuje da se slobodno vrate te da neće biti nikakvih posljedica po njih.

Vidjet ćemo kako će se rat odvijati, ali suzdržanost za sad ide na ruku Putinu. Uzmimo kao primjer Kinu koja se sve otvorenije svrstava na rusku stranu iako je inicijalno bila poprilično neutralna.

Ako se nastavi s ovakvom strategijom to sugerira da će rat poprilično potrajati, možda i godinama. Može li Rusija tako dugo održavati ovakav specifičan intenzitet negdje između općeg rata i prijetnji da bi to mogao postati? A Zapad? Ovo bi mogao vrlo lako postati Svjetski rat iscrpljivanja s neizvjesnim ishodima.

Drugoj strani je vrlo jasno što Rusija radi i zašto to radi. Nije da je ova strategija baš tako misteriozna! To pak znači da sad na red dolaze i velika nadmudrivanja. Sukobljene strane pokušat će se međusobno omesti u svojim namjerama. Ne bi stoga iznenadilo da Washington na neki način pokuša natjerati Moskvu na krivi potez, odnosno na eskalaciju, na udaljavanje od suzdržanosti koja im daje stabilnost i mogućnost većeg upravljanja samim ratom. Kako to izvesti? Na razne načine. Recimo mogu se potaknuti neki ukrajinski diverzantski napadi na ruski teritorij što bi trebalo isprovocirati i rusku javnost i ruski vrh.

Ali nije samo Zapad taj koji će pokušati isprovocirati reakciju i udaljavanje od suzdržanosti. Putin se doma suočava s brojnim "jastrebovima" koji bi htjeli totalni rat, totalnu mobilizaciju, možda čak i "armagedon". No, to očito nije njegov pristup i sudeći prema razvoju situacije izgleda da strategijom još uvijek primarno upravlja upravo ruski predsjednik Vladimir Putin.