SRAZ PROTIV VIŠE SILE: Zašto će potres srušiti i Erdogana, a posljedice će biti velike, ne samo po Tursku, već i cijelu Evropu, svakako i po rat u Ukrajini
Potres u Turskoj najteži je potres u moderno doba po pitanju broja žrtava. Prema zadnjim brojkama preko 40.000 ljudi je poginulo, a pojedini stručnjaci smatraju kako će konačna brojka premašiti i 50.000, možda čak i 60.000 ljudi. Direktno pak potresom pogođeni su milijuni ljudi u Turskoj te nešto manje u Siriji. Ali ova prirodna katastrofa neće ostati samo na tome. Posljedice po Tursku bit će još i veće i uskoro stupaju na scenu, počevši s njenim vrhom, samim predsjednikom Erdoganom.
Po njega potres dolazi u najgorem mogućem trenutku. Predsjednički izbori trebali bi se održati 18. lipnja. Erdogan je netom prije potresa planirao promijeniti datum i održati ih ranije, 14. svibnja, kako bi mogao računati i na glasove svih onih koji bi sredinom lipnja već mogli biti na godišnjem odmoru.
No, očekivano, Erdogan sad razmatra potpuno odgađanje izbora (osim predsjedničkih trebaju se u isto vrijeme održati i parlamentarni). Opozicija mu, razumljivo, neće dozvoliti da to učini jer ovo je sad najveća šansa koju imaju da ga sruše s vlasti, nešto što im je sve ove godine izgledalo gotovo pa nemoguće.
Kratki podsjetnik - u Turskoj danas, generalno gledajući, imamo tri velike političke alijanse. Prva je Erdoganova "Narodna alijansa" koju predvodi njegova stranka AKP. Riječ je o desničarskom nacionalizmu i svemu onome po čemu je Erdogan postao prepoznatljiv. Druga opcija je "Nacionalna alijansa" koju pak predvodi dugogodišnja glavna opozicijska stranka, Republikanska stranka (CHP). Njih bi se moglo okarakterizirati kao liberalnu demokraciju, socijal-demokraciju, svakako su za bolje odnose s Europskom unijom. I zatim imamo treću opciju, "Alijansu rada i slobode" - to je ljevičarska alijansa koja ide i prema čvrstoj, anti-kapitalističkoj ljevici, a na čelu iste je stranka HDP (Narodna demokratska partija).
Ljevičari su politička snaga, ali nemaju nikakve šanse osvojiti vlast u Turskoj. Zašto? Zato jer je to uvelike pro-kurdska opcija. Mogu dobiti glasove građanstva, ali realno nikako ne dovoljno da bi pretendirali na vlast u zemlji.
Dakle, prava borba se zapravo svodi na sraz između AKP-a i CHP-a, odnosno između Erdogana i dugogodišnjeg republikanskog lidera Kemala Kilicdaroglua. Kemal je pak već shvatio da ako uopće želi imati šansu pored Erdogana mora igrati s ciljem postavljanja "velikog šatora", odnosno mora pokušati privući glasove cijelog političkog spektra, uključujući i neke bivše AKP-ove glasače.
No, čak i uz sve probleme koje je Erdogan imao prije ovog potresa, kao što su visoka inflacija (koja jest s 85% krajem godine pala na sadašnjih 57%), teško bi Kilicdaroglu mogao srušiti Erdogana, jako teško... Osim u slučaju da mu u susret izađe neka "viša sila", a sad se upravo to i dogodilo...
Ali zašto bi potres toliko naštetio daljnjim političkim ambicijama Erdogana? Nisu li trenuci poput ovih ujedno i situacije u kojima upravo nacionalistički lideri poput Erdogana profitiraju? Da, pod uvjetom da se u političko-propagandnom smislu mogu prikazati kao "spasitelji", no u Erdoganovom slučaju to će biti jako teško.
Naime, za magnitudu ovakve tragedije nije kriva samo viša sila već, kako se sve više otkriva, duboka korupcija u Turskoj koja je dovela do toga da se grade zgrade bez adekvatnih protupotresnih struktura - i to u zemlji poput Turske koja je itekako sklona teškim potresima. Dozvoliti takvo što je na razini zločina i u konačnici Erdogan možda bude sretan ako će odgovarati samo političkom karijerom.
Očekivano, Erdoganove vlasti već su krenule s munjevitom potragom za alternativnim krivcima pa je tako do sad uhićeno već više od 100 osoba iz redova građevinske industrije. No, jesu li građevinari glavni krivci? Velik dio krivice je svakako na njima, no oni su prije svega - kako u Turskoj tako i drugdje - beskrupulozni eksploatatori ljudske potrebe za stanovanjem te im je u interesu ostvariti maksimalni profit, ispred kvalitete i ispred sigurnosti.
Za kvalitetu, a o stilu i ukusu da ne govorimo, vjerojatno je već kasno, no sigurnost može i mora garantirati isključivo država. Nažalost događa se u mnogim zemljama da države pogoduje građevinskom kapitalu (i građevinskoj mafiji) te im dozvoljavaju da grade bez sigurnosnih uvjeta. Tako dobivamo nove zgrade koje samo naizgled izgledaju "dobro", no u slučaju potresa događa se strahota kojoj smo sad svjedočili u Turskoj - da se nove zgrade ruše poput kule od karata!
Povrh toga Turska je imala veliki potres 1999. godine (magnitude 7.6) pri čemu je poginulo oko 18 tisuća ljudi. Nakon tog potresa uveden je poseban porez kako bi se prikupio novac za izgradnju snažnijih zgrada, odnosno adaptaciju postojećih.
Pitanje će se sad postavljati gdje je taj silan novac nestao, jer čini se da zgrade nisu unapređene, odnosno da je novac završio u bezdanu korupcije.
Turski kolumnist Feray Aytekin Aydogan nakon aktualnog potresa u listu BirGun zapisao je: "Nije ubojica potres, nego oni koji gradove pretvaraju u masovne grobnice u ime urbane transformacije, oni čiji su potpisi na dnu svake građevinske dozvole".
A brojke su zaista katastrofalne. Ministar okoliša, Murat Kurum, poručio je kako je 24.921 zgrada srušeno ili je teško oštećeno u regiji potresa.
Za mnoge u Turskoj ovo je pak tragičan deja vu jer i nakon onog potresa 1999. se govorilo o korupciji i namjernom izbjegavanju građevinskih regulacija.
Je li Erdogan zaista kriv za sve ovo? Možda nije njegov potpis na svakoj katastrofi, ali teško će izbjeći sud naroda. Ne može se distancirati od same stranke, a njegova stranka AKP došla je na vlast 2002. upravo s obećanjem da će Turskoj dati "novi početak", slobodu od korupcije koja je postala toliko rasprostranjena.
No, ono što je zaista zacementiralo moć stranke je upravo cement - naime, AKP su pokrenuli velike infrastrukturne projekte, nove zračne luke, pomorske luke, ceste, željeznice...
Upravo građevina bila je temelj ekonomskog uzleta kojeg je AKP osigurao Turskoj u prvih desetak godina vladavine. Veze između AKP-a i građevinske industrije su duboke i isprepletene.
Strani investitori bili su oduševljeni činjenicom kako brzo u Turskoj niču novi projekti, no malo tko se pitao ne nastaju li možda malo prebrzo? Jer iza turskog "građevinskog čuda" krili su se tipični razlozi - rezanje troškova i pohlepa. Bio je to sistem koji je išao na rast pod svaku cijenu.
Ali što sa svim tim zgradama koje su izgrađene mimo regulacija? Tu sad dolazimo do glavne poante zašto bi ovaj potres vjerojatno mogao srušiti Erdogana.
Naime, Vlada je 2007. godine donijela nove propise s ciljem "čišćenja" građevinskog sektora, nastojeći nove zgrade učiniti otpornima na potrese i ojačati stare.
Pravila planiranja dodatno su pooštrena, posljednji put 2018., zahtijevajući više čeličnih stupova i greda za apsorbiranje utjecaja potresa.
Ali tijekom iste godine, Erdoganova Vlada je izdala amnestiju za postojeće zgrade koje su prekršile pravila - amnestiju uz naknadu!
Više od 10 milijuna ljudi prijavilo se, čime je država zaradila više od 3 milijarde dolara poreza na imovinu i pristojbi za registraciju.
Više od polovice od 13 milijuna zgrada u Turskoj protivno je propisima, prema službenim podacima, zbog čega su amnestije popularne među vlasnicima nekretnina, kao i unosan izvor državnih prihoda.
Još jedna amnestija predložena je prošle godine i probijala se kroz parlament, unatoč kritikama, neposredno prije posljednjeg potresa.
Ovih dana pojavile su se, očekivano, snimke Erdogana iz 2019. na kojima se hvali sustavom amnestija. Jasno, tada je imalo smisla hvaliti se. Stotine tisuća ljudi, ne samo građevinari, dobili su priliku jednostavno državi uplatiti određenu svotu za, recimo to tako, "zeleni pečat" da je njihova zgrada dobra - iako nije!
Dakle, vlasti su stvorile problem, kroz korupcijsku suradnju s građevinskom mafijom, da bi je kasnije "rješavali" amnestijom iako se time nije riješilo baš ništa osim što su se punile državne blagajne novcem onih koji su završili u pogrešno izgrađenim zgradama i drugim nekretninama.
To zvuči kao da su išli na blef, nadajući se da do potresa neće doći, bar ne za njihove vladavine, njihovih života... I zaista, mogao se ovaj potres dogoditi tek za 100 ili više godine, mogao je, ali nije, dogodio se baš sad, neposredno pred izbore, i Erdogan je skoro pa srušen. Jedino što može učiniti je odgoditi izbore za neko vrijeme, ali time riskira još veći kaos.
Zanimljivo kako se stvari poklapaju, jer u skoro pa svakom drugom trenutku pad Erdogana - uz prirodu katastrofu ili bez nje - vjerojatno bi bila dobra vijest za širu geopolitičku stabilnost. Da se ovo dogodilo za vrijeme krvave faze rata u Siriji možda bi stotine tisuća bile pošteđene jer Erdoganova Turska bila je jedan od glavnih sponzora rata u Siriji!
Ali sve ovo se događa sada, kad je najzad došao trenutak da Erdogan odigra i pozitivnu ulogu. Nedavno je najavljeno da je na pomolu možda pomirenje između Ankare i Damaska, što bi bilo izuzetno bitno za stabilnost na tom prostoru. Nadalje, što je možda još i važnije, Erdogan je jedan od zadnjih potencijalnih pregovarača između Rusije i Ukrajine.
Sviđao se on nekome ili ne, činjenica je da Erdogan može biti od ekstremne važnosti za okončanje rata u Ukrajini ili čak u smirivanju istog ako dođe do situacije da isti postane kontinentalna ili čak globalna prijetnja. Ostati bez Erdogana sada najgori je mogući trenutak - jer čak i njegovi sebični interesi usko su vezani uz mir u Ukrajini, a ne rat! No, tako se posložilo, nažalost, a posljedice su sad neizbježne.