Analiza: Delikatne pozicije i Moskve i Kijeva - što nakon iscrpljivanja oko Bahmuta?

Ako je postojala dilema kako će rat u Ukrajini izgledati u 2023. godine, onda je više nema.

Od primirja za pravoslavni Božić, kojeg je objavila Rusija, nije bilo gotovo ništa, a isto se može reći i za sve mirovne napore, odnosno one koji su se tek u daljini nazirali. Jer bio je jedan određeni vremenski okvir nakon ruskog povlačenja iz Hersona gdje se moglo pregovarati. Rusija je bila poprilično voljna, ali Kijev nije. To je u neku ruku i razumljivo jer u pregovore Kijev može ući samo uz pretpostavku da bi isti po njih završili gubitkom popriličnog teritorija.

Rusija pak polazi od pretpostavke da bi se Kijev trebao pomiriti s "novim stvarnostima", odnosno činjenicom da će osvojeno ostati rusko. Razumljivo, Kijev se s takvom ponudom nipošto neće miriti jer su se u zadnjim mjesecima 2022. uvjerili da to tako ni ne mora ostati. Harkov je potvrda toga, a zatim i Herson.

"Pogoditi" trenutak u kojem je mir moguć u ovakvom ratu je poprilično teško. Dvije strane morale bi biti podjednako iscrpljene, podjednako pri osjećaju da ništa više ne mogu dobiti, odnosno da je svaki idući dan rata nepotrebna žrtva, tek tada bi se pregovarački stol brzo popunio. Jasno, ovaj rat je još daleko od toga. Trenutak u kojem je Rusija bila voljna pregovarati je bio trenutak u kojem sami nisu mogli silom nametnuti te pregovore. Da se rat vodi u vakuumu Kijev bi vjerojatno i pristao na ograničeni povratak teritorija, imajući u vidu da su im ranije date šanse bile znatno manje. Ali ovaj rat se ne vodi u vakuumu, ovo je rat u koji se može još jako dugo upumpavati oružje izvana.

Ironična je ta uzrečica u ovom kontekstu, ali ako Rusija zaista "želi mir onda se mora pripremiti na rat" - i to na jedan još puno veći rat, a ne "specijalnu vojnu operaciju" (koja već itekako jest rat, ali još uvijek ne maksimalni). To je dakako stajalište koje zastupaju sve ruske pro-ratne strane "radikalnije od Putina". Ispravno? Teško, ali se Rusiji počinje nametati kao jedino.

Ali ako postaje jasno da Kijev neće pristati na primirje osim ako ruska vojska ne preuzme ozbiljnu ratnu inicijativu, što onda zapravo rusko vodstvo "čeka"? Čemu se konkretno nadaju? Jer očito je da Kremlj još uvijek odbija poslušati pozive na još veću ratnu eskalaciju, veću mobilizaciju... Jasno je čemu se Kremlj nada - ono čemu se nadaju od prvog dana - da će se zapadni saveznici Ukrajine umoriti, da će nastupiti letargija, pesimizam, da će staviti svoje ekonomske interese ispred ukrajinske obrane.

I zaista, jednog dana će taj zamor i stupiti na snagu, bez obzira što se Ukrajini stalno poručuje da će podršku dobivati "koliko god treba". Ali kad će taj dan stići? Možda iza datuma do kad Rusija može izdržati. A ukoliko je ovo već globalni rat iscrpljivanja, tko će omogućiti da Rusija izdrži dulje nego suprotstavljena strana? Teško je reći. Možda Kina, iako je to jedno veliko možda. Čini se da u ovom trenutku Rusiji ni ne treba puno veća pomoć od one da joj se oko vrata ne stavljaju sankcije. Tu je bitna Kina, ali i Indija te druge zemlje koje su odlučile ostati neutralne.

Ipak, i u toj sferi "ograničene potpore" Rusija će početi gubiti ako na samom ratnom terenu bude gubila, ili čak ako bude stagnirala. Status quo ne ide na ruku Rusiji. Ako je bojišnica statična to su "bodovi" koji se pripisuju Ukrajini. To se odnosi i na aktualne velike bitke za Bahmut i okolicu. Iz Kijeva su počeli zadnjih nekoliko dana prilagođavati retoriku od "Bahmut nikad neće pasti" prema "pravo je čudo da još stoji".

Rusija bi sad zapravo morala kombinirati pojačani angažman s prethodnom namjerom da se sukob ipak privede kraju za pregovaračkim stolom. Jasno, ovo je ideja koja nosi brojne rizike. Kao prvo, ako se oslobode veći resursi za rat, tko kaže da će se uopće više htjeti vratiti na pregovore? Možda će onda Moskva ponovno htjeti do Kijeva, Odese, Pridnjestrovlja...? I tako imamo začarani krug.

Odluke koje su pred Moskvom vjerojatno nikome neće biti posve po volji, jer radikalima neće biti dosta, mirotvorcima će biti previše, ali u ovoj situaciji ništa drugo nije ni preostalo nego balansiranje.

Kijev se pak nalazi u jednoj posebno delikatnoj situaciji. Iako se može reći da svakako bolje vode PR aspekt rata - što je od velike važnosti jer se u konačnici direktno manifestira na moral samih vojnika i njihovu spremnost za borbu - u isto vrijeme Kijev je u stalnom strahu da bi se potpora sa Zapada mogla smanjiti, a svjesni su da o njoj sad ovise. U neku ruku ovo njihovo izdržavanje u Bahmutu moglo bi uskoro postati po njih i kontraproduktivno. Ne bi čudilo da je nekome već palo na pamet pustiti grad i to iskoristiti kao argument za više oružja jer... "Rusi dolaze".

U isto vrijeme Zapad na čelu sa SAD-om sad je Ukrajinu doveo u vrlo neugodnu poziciju jer bez daljnje potpore Rusi bi definitivno preokrenuli tijek rata. Možda bi im trebalo vremena, ali to je gotovo neminovno.

Ali zašto se Kijev boji? Zar nemaju potpunu podršku svih zapadnih zemalja? Imaju, skoro pa svih, ali za sada. Vremena se mijenjaju i brzo prolaze. Godina je već 2023. Iduće godine u SAD-u su predsjednički izbori, a isti će biti od ogromne važnosti za daljnji tijek rata.

Da bi Ukrajina opstala apsolutni je imperativ da na vlasti ostanu ili demokrati ili da dođu republikanci "starog kova". Drugim riječima, mora pobijediti ili vremešni Biden ili se mora uspeti republikanski kandidat iz njihove frakcije jastrebova. Netko tko bi dobio blagoslov jednog Lindseya Grahama.

Iako se šanse čine sve manje, što ako Trump nekako uspije ponoviti uspjeh iz 2016. godine? Možda ne on, možda se na sceni pojavi netko poput njega, netko tko će biračima ponuditi što žele. Jer činjenica je da mnogi republikanski birači ne gledaju blagonaklono na Bidenovo neobuzdano slanje milijardi USD Ukrajini.

Sve u svemu, ovo je težak rat za obje strane, za ljude koji ga iz dana u dan planiraju i kalibriraju. Čekati na ishode nekih bitnih događaja? Ili napasti sad? Sve je rizik, a vremena za odlučivanje nema. Ako bismo trebali rezimirati dosadašnju situaciju moglo bi se reći da je ukrajinska strana bolje predvidjela neke stvari na horizontu. Zelenski je od početka tvrdio i uporno radio na tome da zapadna potpora bude intenzivna - tako je i bilo. Da nije, teško da bi se Ukrajina uspjela do sad obraniti.

Rusija je pak promašila sa svojim prognozama da će se na Zapadu dogoditi raskol do zime ili za vrijeme zime. Dobro, temperature nisu naklonjene Moskvi, ali svejedno, jedinstvo koje, trenutno, vlada u Europi i preko Atlantika je skoro pa bez presedana. Zaista se ponekad čini da je ovaj ruski napad na Ukrajinu "spasio" (barem od daljnjeg poniranja!) euroatlantsku sferu, NATO savez. Vojno-industrijski kompleksi zapadnih zemalja su već bili došli do toga da su globalne prijetnje morali "iskopavati" u Iranu, Sjevernoj Koreji, svejedno gledajući kako zemlje tvrdoglavo smanjuju vojne budžete. Sad je sve preokrenuto, za generaciju, možda i nekoliko njih.

Ali rat je još uvijek daleko od odlučenog. Zapravo 2023. počinje s rastućom neizvjesnošću po pitanju tko će opstati duže, tko će biti izdržljiviji.

Rusija će, kako smo i sugerirali, u narednim danima jednostavno morati nešto zauzeti, a po svemu sudeći to će biti grad Soledar koji se nalazi nekoliko kilometara sjeverno od Bahmuta. Prema nekim izvorima ruske snage već imaju pod kontrolom skoro cijeli grad. Iz Kijeva su danas poručili kako se njihovi vojnici suočavaju s "valovima ruskih napada", odnosno sugerirajući da Soledar samo što nije pao.

Zatim slijedi Bahmut i onda se priča nastavlja već očekivanim pravcima. Hoće li to ponukati Kijev da ipak razmotri mirovne pregovore? Teško.

U konačnici, kako rat bude bivao sve intenzivniji, a obje strane se budu sve više trošile, i Rusija i Ukrajina mogle bi "robovati" odlukama aktera većih od njih samih. Rusija uskoro neće smjeti učiniti jedan krivi potez koji bi razljutio Kinu, a o Ukrajini i njenim saveznicima da ni ne govorimo. Povrh toga razvoj situacije na Zapadu i Istoku (izbori u SAD-u, rast napetosti između Washingtona i Pekinga) utjecat će na njihov rat i mimo njihovih želja. Možda ni Moskva ni Kijev toga još nisu svjesni, ali mogli bi lako oboje postati žrtve tuđih odluka.