BORISOVA POSLJEDNJA MISIJA: Cilj nije da Ukrajina dobije rat već da ga Evropa izgubi

Kroz nekoliko dana Boris Johnson više neće biti premijer, početkom idućeg mjeseca njegova stranka, koja mu je okrenula leđa, bira novu osobu za njegovu funkciju, no do onda on je i dalje tehnički na dužnosti, a u ovim zadnjim danima poprilično posrnule političke karijere Boris je fokusiran na Ukrajinu. To ne čudi imajući u vidu kako je od europskih lidera možda i najveća potpora Kijevu od početka rata stizala upravo od njega.

Danas je stigao u još jedan iznenadni posjet Kijevu, povodom obilježavanja ukrajinskog Dana nezavisnosti. Za vrijeme susreta s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim poručio je - kao i ranije - da s Rusijom se ne treba ulaziti u mirovne pregovore, pogotovo ne u ovom trenutku.

Ovo je već četvrti njegov posjet Ukrajini ove godine. Johnson, kojeg je Zelenski nazvao "dragim prijateljem", istaknuo je kako je od esencijalne važnosti da Europa nastavi vojno i ekonomski podupirati Ukrajinu. No, njegov poziv dolazi u vrijeme dok situacija u Europi izgleda sve lošije, a cijene energenata i hrane rastu, piše Advance.hr.

"Da, mi plaćamo više energetske račune zbog zla Vladimira Putina, ali narod Ukrajine plaća svojom krvlju", poručio je Johnson. "I zato znamo da moramo ostati pri ovom putu. Jer ako bi Putin uspio onda nijedna zemlja u blizini Rusije ne bi bila sigurna, a to bi zatim bilo zeleno svijetlo za svakog autokrata diljem svijeta da smije mijenjati granice silom", rekao je.

Ovo je možda i zadnja Borisova misija u njegovom mandatu. Čini se da ga najviše od svega plaši eventualni mir te zbog toga glasno poziva na odbacivanje bilo kakvih pregovora. No, iako će za manje od dva tjedna biti bivši premijer, tko god da ga naslijedi politika Britanije prema ratu u Ukrajini vjerojatno će ostati ista jer slične stavove iznijelo je oboje kandidata za premijersku funkciju, odnosno ministrica vanjskih poslova Liz Truss i bivši ministar financija Rishi Sunak.

Što se pak tiče Zelenskog čini se da on dijeli Borisovu ideju da pregovora ne smije biti. "Ne možemo se opustiti, ne možemo zamrznuti sukob, ne možemo čekati godinu, dvije, tri... Ni pod kojim okolnostima ne možemo odustati od inicijative", rekao je Zelenski.

Dobro, Zelenski je predsjednik Ukrajine, zemlje u ratu, zemlje koja se suočava s ruskom vojskom i samim time njegovi komentari su posve razumljivi. Njegov posao je podizati borbeni moral i kontinuirano spominjati "inicijativu", čak i da privatno ili u uskom krugu svojih savjetnika misli drugačije.

Problematičan stav je pak Borisa Johnsona. On nije ukrajinski dužnosnik iako se u zadnje vrijeme ponaša kao da jest. Ko zna, možda na kraju i završi s nekom funkcijom u Ukrajini kao (ne)slavno i bivši predsjednik Gruzije, Mihail Sakašvili.

Problem s Johnsonom od početka rata je u tome što on, više od bilo kojeg drugog europskog lidera (dobro, možda mu Poljaci pariraju), isključuje mir i fokusiran je samo na rat. "Ukrajina može i Ukrajina hoće dobiti ovaj rat", poručio je danas još uvijek aktuelni britanski premijer.

Za vrijeme G7 summita u Bavarskoj u junu ove godine Boris je također bio daleko najglasniji u podupiranju Ukrajine. Ali šta Boris Johnson zapravo želi? Pomoći Ukrajini da se obrani ili nešto još i više?

Upravo u intervjuu za BBC neposredno nakon G7 summita Boris poprilično pojašnjava svoju agendu. "Ne možete biti veći Ukrajinac od Ukrajinaca. Mislim da Volodimir Zelenski i njegov narod moraju odlučiti što želi, a odlučili su da žele svoju zemlju", rekao je Johnson. Ali onda nastavlja - ističe kako ovaj rat treba "staviti u povijesni kontekst". Koji kontekst? Odmah zatim uspoređuje aktualni rat u Ukrajini s ratom protiv nacističke Njemačke. "Rat protiv Njemačke je trajao dugo. Bio je skup, ali je donio desetljeća i desetljeća stabilnosti, svjetski poredak koji je bio baziran na međunarodnom sistemu, a taj sistem se isplati braniti, na taj način branimo i dugoročni prosperitet".

To je svakako zanimljiva opservacija. Johnson zapravo smatra da je ruska agresija na Ukrajinu gotovo pa kontinuitet nacističke agresije koja je poražena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Interesantno kako pritom ne spominje poprilično važan podatak da je upravo ondašnji SSSR dao najveći doprinos u razbijanju nacističke Njemačke.

Isto tako zaboravlja spomenuti da nakon Drugog svjetskog rata i nije baš egzistirala neka pretjerano idlična stabilnost. Štoviše, neposredno nakon završetka rata buknuo je Hladni rat, a svijet se desetljećima nalazio u opasnosti da bi mogao buknuti još veći, nuklearni rat.

Tek po završetku Hladnog rata, odnosno propašću SSSR-a, takva opasnost se na neko vrijeme otklonila (i čini se da smo sad opet natrag tamo).

Ali pritom valja reći i to kako animozitet između Britanije i Rusije traje već jako dugo, a Johsnon - koliko god želi sebi prikazati kao zaštitnika napadnute Ukrajine - zapravo više vidi sebe kao ratnika protiv Rusije, a sigurno nije jedini koji u vrhu britanske politike ima takve sentimente (za što ćemo vjerovatno i dobiti potvrdu za manje od dvije sedmice).

Skripal afera 2018. poprilično je potonula britansko-ruske odnose, ali nije ni da su prije toga bili dobri.

Odnosi Britanije i Rusije kroz povijest bili su, u najmanju ruku, komplicirani. Formalno su odnosi uspostavljeni 1553. godine. Rusija i Britanija bili su saveznici protiv Napoleona početkom 19. stoljeća. Zatim su bili žestoki neprijatelji za vrijeme Krimskog rata 1850-ih. Također su bili rivali u borbi za kontrolu nad centralnom Azijom krajem 19. stoljeća. Nakon toga su ponovno bili saveznici, u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, no pritom valja spomenuti kako su se odnosi nepovratno srozali nakon Oktobarske revolucije 1917. koju Britanija, jasno, nikako nije podržavala (te su je nastojali ugušiti podupirući suparničke snage).

Za vrijeme Hladnog rata (1947-1989) Britanija i SSSR bili su ideološki neprijatelji, a nakon raspada SSSR-a novopečeni ruski tajkuni razvijaju vrlo bliske odnose s financijskim institucijama u Londonu.

Britanija i Rusija danas su ponovno neprijatelji, ali možda ne u potpunosti kako bi se to na prvu činilo. Naime, i Moskvi i Londonu zapravo odgovara slabija Europska unija (s čime se čak i neki britanski komentatori slažu), a Johnson pripada onoj političkoj struji koja u ovoj situaciji vidi razne šanse. Britaniji nikako ne bi odgovarala snažna EU nakon što su izašli iz iste. Rat u Ukrajini je pak došao u idealnom trenutku. Ni Britanija ne stoji dobro, ali nju uvijek može izvući njihov saveznik s druge strane Atlantika. Europska unija pak uopće ne vidi svjetlo na kraju tunela u ovoj situaciji. Gurnuta je u novi Hladni rat, a uskoro će početi i možda najhladnija zima u pamćenju. Diljem Europe tvornice se gase, resursa neće biti, možda čak ni za obične ljude...

I zapravo svi u ovom trenutku gledaju kako kapitalizirati na neminovnom posrnuću Europe. Rusija želi slabiju EU zbog cijelog niza razloga koje ne treba posebno ni pojašnjavati (i sigurno se još uvijek nada da će zavapiti za ruskim energentima kad kriza stvarno stisne). SAD-u je uvijek odgovarala oslabljenja Europa jer ne žele imati rivala. Britanija pak čak i dok je bila dio EU-a češće se ponašala kao Trojanski konj nego članica koja razmišlja o kolektivnom interesu. Možemo na popis dodati čak i Kinu koja već iščekuje europsku industriju koja, ako kriza potraje, će morati seliti svoju proizvodnju u Aziju.

Johnson i britanski vrh vide rat u Ukrajini kao višestruku priliku i možda im se na kraju želje i ostvare. Naravno, ne mora Ukrajina "dobiti rat", dovoljno je da ga Europska unija izgubi.