Knjiga "Pisma majci iz zatvora": UVOD

Knjiga "Pisma majci iz zatvora" (Ibn Taymiyyah's Letters from Prison) sadrži zbirku pisama koja demonstriraju stranu ličnosti Šejkul-Islama ibn Tejmije koja nije opštepriznata. 

Obično se pamte njegovi čvrsti i beskompromisni stavovi i njegove istinite, ponekad oštre replike. 

Međutim, kako ovo djelo pokazuje, on je bio i zabrinut sin, odani učitelj i strastveni branilac religije. 

Ova pisma je odabrao i uveo Shaykul Muhammad Sulaiman al-Abdah. Rođen u Siriji 1941. godine, a sada živi u Londonu, predavao je u vjerskim institutima i na Islamskom univerzitetu u Madeenah. 

Sada posvećuje svoje vrijeme radu u islamskoj da'vi.

Na našem portalu Novi.ba u narednim danima moći ćete pročitati sve dijelove knjige, prevedeno na bosanski jezik:

Uvod

Zahvala pripada Allahu, s.v.t. Mi Ga veličamo, tražimo od Njega pomoć i molimo Ga za oprost. Utječemo se Allahu od zla nas samih i od naših loših djela. Koga Allah  na pravi put uputi niko drugi ga ne može na stranputicu odvesti, a koga Allah ostavi u zabludi niko ga ne može uputiti. Svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha i svjedočim da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov rob i poslanik. 

U potrazi za vrijednim primjerima, ljudi naginju ka prošlosti u nadi da će opet uspostaviti naslijeđe onih velikih i časnih ljudi koji su mnogo doprinijeli ummetu putem njihovog znanja, mudrosti i hrabrosti. Kažu da se ljudi nađu u agoniji kada ne nađu nikoga od važnosti na koga bi se mogli ugledati. Međutim, društvo se ne sastoji samo od živih već i od umrlih. Najveći od umrlih je još uvijek živ među nama. 

Jedan od ovih jedinstvenih ljudi u islamskoj baštini je dostojanstven učenjak i hrabri mudžahid: Ahmed b. Abdul-Halim b. Tejmijje. Jedan je od najelokventnijih i istinskih ljudi u analiziranju islamskog mentaliteta i metodologije. Ipak, kada se vraćamo islamskom naslijeđu, ne bismo trebali biti previše osjećajno privrženi prošlosti, bez stvaranja njene materijale forme, formiranja osnove i puta prema našoj sadašnjosti i budućnosti. To je ono čemu se nadamo da ćemo postići ovom knjigom.

Objavljena je većina naslijeđa šejhul-islama Ibn-Tejimijje. Još uvijek je vrijedno cijeniti doba u kome je on živio i neka od obilježja koje je posjedovao, te ključni razlozi iza kojih stoje slanja pisama koji su predmet ove knjige. Pisma su pretežno uzeta iz djela: Medžmuul-fetava i El-ukud-durijje. Jedno pismo koje je u ovoj knjizi Ibn-Tejmijje je uputio kršćanskom kralju, a ostala su iz vremena njegovog boravka u zatvoru.

Ibn-Tejmijje je rođen 10. rebiul-evvela 661. godine po Hidžri (1263.) u gradu Harran, provincija Džezira.1 Potomak je veoma poznate i ugledne familije, koju karakterišu sjajna memorija i ljepota izraza. Šejh Abdul-Halim, njegov otac, bio je muhadis (učenjak hadisa), a njegov djed Medždudin Abdul-Berekat autor je djela Muntekul-ekber.

Ibn-Tejmijje je rekao o svome djedu: “Moj djed je bio fenomen u memorisanju i prenošenju hadisa, te poznavanju različitih pravaca“.

Ibn-Tejmijje je rođen u vremenu velikih kulturnih i političkih prevrata. Prije pet godina nego što je on rođen, Bagdad je opustošen i nemilosrdno uništen od strane Tatara, tako da je njegova porodica morala pobjeći u Damask još kada je bio dječak. Bez sumnje, zvjerstvo ovih agresora ulilo je u dječaka mržnju prema tlačenju, te hrabrost da se bori protiv neprijatelja. 

Vrijeme Ibn-Tejmijje okarakterisano je i usponom mnogih disciplina. Temeljne teme ovih nauka bile su njihova dubina, širina i nastojanja njihovih autora da zajedno spoje nauke u usponu. Zaista su mnoge knjige ličile na enciklopedije. Ibn-Tejmijje je imao koristi od takve okoline, ali, u isto vrijeme, nije se zadovoljio samo onim što je naučio. Umjesto toga, on je bio vrijedan u sticanju znanja. To znači da nije bio ograničen samo na jednog učitelja, školu ili misao – učio je od svih i proizveo nove ideje. Ova potraga za znanjem vodila ga je ka poznavanju mnogih kultura i vjerovanja njegovog vremena. Mnogo je pisao o vjerovanjima, objašnjavajući pravo vjerovanje tako što je koristo i mišljenja onih koji se nisu slagali s njim. Tefsir je bio predmet kojemu se stalno divio. “Mogu pročitati stotine interpretacija jednog ajeta i opet bih tražio Allahovu uputu u razumijevanju tog ajeta govoreći: ‘O Učitelju Adema i Ibrahima, poduči me!’ Također, otišao bih u mesdžide kada su prazni i zamolio Allaha: ‘O Učitelju Ibrahima, učini da razumijem!’” Njegovi savremenici su ubrzo shvatili njegovu sposobnost. Tako je El-Kadi ez-Zemalkani iskreno opisao Ibn-Tejmijju: “Kao što je Allah učinio Davudu željezo mehkim, učinio je za Ibn-Tejmijju nauke razumljivim.”

Neko se može zapitati zašto je Ibn-Tejmijje tako dostojanstvena ličnost?  

Prvo, postojala je konstantna i neprekidna veza sa muslimanskim masama; on je bio njihov učitelj i mentor; rješavao bi njihove probleme i branio njihova prava pred vladarima. Pokušavao ih je učiniti čvrstim (hrabrim) kada bi ih napali neprijatelji. Naređivao bi dobro a odvraćao od zla, a posebno ga nisu odvraćale svjetovne stvari od ibadeta svome Gospodaru. Zbog toga je cijeli svoj život posvetio traženju znanja i učestvovanju u džihadu. Zaista je ta čvrsta veza učinila da ga javnost u Damasku voli i poštuje. Čak i oni koji su bili mnogo ljubomorni na njega nisu bili u mogućnosti nauditi mu, ali su, umjesto toga, imali šanse u Egiptu gdje ga nisu dobro poznavali. 

Ova iskrena osjećanja prema stanju muslimana mogu se osjetiti u šejhovim govorima o politici: “Civilizacija je ukorijenjena u pravdi i posljedice nepravde su frapantne. Zbog toga Allah pomaže pravednu zemlju čak ako ona i nije islamska, još uskraćuje Svoju pomoć tlačiteljskoj državi čak i ako je ona islamska.”
Također je rekao: “Ima iskrenih muslimana koji smatraju da visok položaj na radnom mjestu3 neizbježno vodi ka ljubavi prema vladavini i bogatstvu. Neki obični muslimani smatraju da se onaj ko prihvati takvu odgovornost okreće od ‘vjere milosti i skrušenosti’. Međutim, ispravno mišljenje je da imenovanje moralnih osoba služi ummetu daleko bolje nego davanje takvog mjesta slabima.” Njegova zabrinutost bila je, također, usmjerena prema javnim ekonomskim problemima, napadajući one koji su uspostavili monopol nad prehrambenim proizvodima: “Ukoliko je to potrebno vladar može prisiliti ljude da prodaju robu po njihovoj prvobitnoj  vrijednosti!” 

Kada su se Tatari približavali Damasku, stanovništvo je uhvatilo strah i neki su već razmišljali o bijegu. Ipak, Ibn-Tejmijje je odbio takve osujećene ideje i umjesto toga apelovao je ljudima ne idu i da budu čvrsti. Govorio bi, ohrabrujući generale armije: “Allah će nam dati pobjedu!” Oni bi odgovarali, moleći ga da im kaže: “InšaAllah.” On bi im zatim odgovorio: “Govorim to sa sigurnošću a ne u nadi!” 

Ibn-Tejmijje je učestvovao u džihadu protiv Tatara u bici Šahkab, nakon izdavanja svoje poznate fetve da su Tatari kafiri zbog njihovog upornog odbijanja nekih islamskih propisa, premda su izgovorili šehadet.

Kada je jedan od učenjaka bio zatvoren a Ibn-Tejmijje čuo za to, lično je otišao i uspio je osloboditi učenjaka nakon što ga je pohvalio i oslobodio optužbe pred vladarom Damaska. U drugom primjeru on je čuo čovjeka koji je ružno govorio o poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., pa je spriječio to zlo zajedno sa masama muslimana koji su ga podržavali. Taj događaj bio je povod da napiše poznatu knjigu “Es-sarimul-meslul ala šatimir-Resul”. 

Nadalje, ističe se njegova duboka zabrinutost za muslimane, zatim njegovo lično poznavanje njihovog stanja u svakoj zemlji, te njihova blizina ili udaljenost islamu. Ovo je objašnjeno u njegovom opisu muslimana u Egiptu i zemljama Šama5 koje su u to vrijeme čvrsto stajale u odbrani svoje zemlje. 

“Ukoliko bi neko pogledao stanje u svijetu, neizbježno bi shvatio da je ova grupa u  Šamu i Egiptu jedna od najpostojnijih grupa u očuvanju dina u znanju, djelima i džihadu. Oslobađaju muslimane širom svijeta njihove obaveze džihada kada se bore protiv oštrih nevjernika. Ugled svih muslimana potiče od slave te grupe…

Stanovnici Jemena su slabi i nisu u mogućnosti ili nemaju volje za džihadom jer su podređeni svojim vladarima.
Stanovnici Hidžaza su zapali u dubine novotarija i stranputice, a njihovi učeni ljudi su slabi i potčinjeni. Kada bi ta grupa u Šamu i Egiptu bila potčinjena – utječem se Allahu od toga – onda  bi oni iz Hidžaza bili jedni od degradiranih Allahovih robova.

Zemljama Afrike upravljaju beduini, a oni su bezbožni i zaslužuju da ih džihad nadvlada. Nadalje, Evropljani su sve zemlje Magriba okupirali, a muslimani, bez obzira na to, ne organizuju džihad. Da su Tatari okupirali ta mjesta, naišli bi na preplašeni narod…

Zbog toga je jasno da je ta grupa smještena u Šamu i Egiptu i avangarda islama; njihov uspjeh je čast za islam, a njihov  poraz je smiraj za to.” 

Ovaj dugačak citat je spomenut zbog važnosti i demonstriranja Ibn-Tejmijjinog savremenog uvida u dešavanja njegovog vremena i njegove velike sposobnosti da shvati socijalno i psihološko stanje naroda.

Drugo, pored toga što je šejh imao veze sa masama i poznavao trenutno stanje, također je posjedovao dubinu razumijevanja i visok nivo budnosti. Primijetio je da je krajem drugog stoljeća po Hidžri postojala grupa muslimana koju su fascinirale filozofija  Platona i logika Aristotela.7 Ta grupa je pokušala uliti teorije filozofa u čistu vjeru i pri tome je izopačiti, tako da je korisno znanje pretvoreno u neplodnu raspravu i uzaludnu diskusiju. Apstraktne teorije nikada nisu bile u stanju podariti sreću ljudskom rodu, koja je uvijek data u svjetlu poslanstva. Istina, imamo imama koji imaju kompleks inferiornosti od kojeg boluju neki učenjaci prošlosti i sadašnjosti. 

Treće, pisma koja su izabrana za ovu knjigu druga su strana Ibn-Tejmijje, strana koju mnogi ne poznaju. Obično su to njegovi beskompromisni stavovi i istiniti i ponekad oštri odgovori kojih se ljudi sjećaju. Međutim, postoji i druga strana njegovog karaktera koji piše pismo majci pun brige, blagosti i poštovanja. Druga pisma su namijenjena braći i studentima u Damasku, a karakterišu ih ljubav i savjet. On, također, pokazuje oprost prema onima koji su radili na njegovom zatvaranju. Drugo pismo je puno mudrosti, rječitosti i odlučnosti prema kršćanskom kralju. Ovo je strana njegovog karaktera koja je mnogima nepoznata – strana Ibn-Tejmijje kao dobrotvora, čovjeka čije je srce puno imana i milosti.

Ova pisma je pretežno pisao u zatvoru. Postavlja se pitanje zašto je takav šejh uhapšen? Njega nije zatvorila neislamska država niti vladar tiranin. Nažalost, njegovo zatvaranje skovali su neki šejhovi iz njegovog vremena “zbog njegove individualne istaknutosti u naređivanju dobra i odvraćanju od zla, za iskrene i njemu odane ljude, te zbog velikog broja njegovih sljedbenika”.

Neki tzv. šejhovi ovo su isplanirali zajedno sa svojom asabijom, prema onome što su sami napisali u svom fikhu ili vjerovanjima, mada su to neki uradili s dobrom namjerom, tako da su skovali zavjeru i nahuškali vladara protiv Ibn-Tejmijje. Rezultat tog neprijateljstva je zatvaranje Ibn-Tejmijje u zatvorima Kaira, Aleksandrije i Damaska. 

Ovdje postoji ozbiljan problem: Kako učenjak može biti zatvoren, kao rezultat idžtihada po kome  se razlikovao od drugih učenjaka, a da nikada nije prešao iznad granica idžtihada i zasigurno ne van islama?

Kako to da ne možemo prihvatiti drugačije mišljenje od učenjaka koji je poznat po svojoj ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku? Neki misle da ne bismotrebali kopati po prošlosti, međutim, momentalno, postoje slični incidenti i to je zaista veoma žalosno stanje. 

Naša srca bi trebala biti dovoljno velika da sadrže neslaganja sve dok nisu u oblasti novotarije, odstupanja ili zakonskih propisa koji se suprotstavljaju Allahovoj naredbi.  Ne bismo se trebali pridržavati odgovora kojim se pokazuje lažna bogobojaznost i hrabrost, ili kojim se koristi titula kako bismo dali pogrješan utisak bitke koja se vodila protiv neprijatelja, kao da se vodila riječima a ne mačevima. 

Vraćamo se Šejhul-islamu u zatvoru. Priča počinje 698. godine po Hidžri pisanjem njegove rasprave pod naslovom El-hamavija kao odgovor na pitanje iz grada Hama u pogledu Allahovih svojstava. Pitali su ga da objasni raspravu u Damasku na nekoliko javnih okupljanja. Obavijestio je zamjenika sultana da ono što se nalazi u raspravi nije ništa novo, nego da je to sve napisano u njegovoj knjizi Akidetul-vasitijja nekoliko godina ranije, a obje knjige uključuju vjerovanje ehli-sunneta vel-džemaata. Niko ne može raspravljati niti sumnjati u njegovu jačinu i djela zasnovana na dokazima.

Zamjenik sultana pokušao je objasniti  prigovore drugih učenjaka, proglašavajući da Ibn-Tejmijje u svojim djelima slijedi tradiciju imama Ahmeda b. Hanbela. 
Ibn-Tejmijje je odbacio ovaj stav, odgovorivši da njegova akida nije isključivo akida imama Ahmeda, nego da on slijedi akidu i drugih dobrih prethodnika. 
Šejhovi Egipta su uspjeli u onome u čemu njihovi protivnici u Damasku nisu. Ovo je zbog njegovog kredibiliteta i pouzdanosti u drugom glavnom gradu Damasku i njegovoj anonimnosti u prvom (Kairo, Egipat). Šejhovi u Kairu su uspjeli podstaći okrutnog vladara Ruknudina Bajbarsa Janšangira da izda naredbu za Ibn-Tejmijjino ispitivanje. Lični šejh i mentor ovoga vladara bio je fanatični sufija po imenu Nasr el-Manbaji.10 Tako je Ibn-Tejmijje 705. godine po Hidžri, po naredbi sultanata, trebao biti odveden u Kairo na ispitivanje. Bez obzira na savjete zamjenika sultana u Damasku, Šejhul-islam je odlučio otići u Egipat, jer je vidio mnoge koristi da tamo boravi. Na dan njegovog odlaska Ibn Abdul-Hadi, Ibn-Tejmijjin učenik, rekao je: “Ljudi su se okupili kako bi se oprostili, obasuti tugom i iznenađenjem… Mnogi su plakali.”

Kada je Šejhul-islam stigao u Egipat na čelu suda je već bio sudija Ibn-Mekluf el-Meliki. Šejh je osjećao da je njegov sudija njegov protivnik tako da je odbio odgovoriti na pitanja. Zbog toga je zatvoren u gradskoj kuli u Kairu sa svojom braćom Abdullahom i Abdur-Rahmanom. U međuvremenu, poslao je pismo jednom rođaku u kome spominje da je odbio poklon sultanata, ne želeći biti oskrnavljen na bilo koji način. 

Nakon osamnaest mjeseci Ibn-Tejmijje je 707. godine po Hidžri bezuslovno pušten nakon intrevencije arapskog princa Husamuddina b. Isaa. 
Bilo je ranijih inicijativa koje nisu uspjele zbog Ibn-Tejmijjinih neprijatelja koji su nastojali dodati uvjete koji su mu bili neprihvatljivi. 

Nakon Ibn-Tejmijjinog oslobađanja ostao je u Kairu, tako da je u mesdžidima počeo davati časove i prenositi znanje o islamu, kako bi se tamošnji ljudi okoristili. Ipak, oni koji su bili skloni pokvarenim idejama, plašili su se svjetla upute koje je zračilo u prisustvu Šejha među njima. 

Nakon što je sultan primio njihove žalbe odlučio je protjerati Šejhul-islama nazad u Siriju, ali pod uslovom koji je on kasnije prihvatio prema insistiranju njegovih sljedbenika. Kada je kretao na put izdata je naredba da ga ponovo zatvore. Čovjek mora zamisliti taj prizor kada je Šejhul-islam ponovo odveden u zatvor: 

“Kada je ušao u zatvor ugledao je zatvorenike kako gube vrijeme igrajući se raznih igara za zabavu, kao što su šah i igre sa kockama a ostavljali su namaz. Šejh ih je oštro ukorio; naredio im je da klanjaju, da se vrate Allahu, obožavajući samo Njega, moleći za oprost i radeći dobra djela.
Podučio ih je iz sunneta ono što treba da znaju, ohrabrujući ih da čine dobra djela i da pomažu svoju vjeru. Tako se zatvor pretvorio u utočište onih koji traže znanje o islamu. Takvo mjesto postalo je bolje od škola i halki. Neki zatvorenici, mada oslobođeni, htjeli su ostati u zatvoru; a broj onih koji su posjećivali njegovo duštvo povećao se do te mjere da je zatvor postao prepun zatvorenika željnih islamskog znanja!”

Ovo nije bilo drago onima koji su zavidili Ibn-Tejmijji, tako da su ga prebacili u zatvor u Aleksandriju. Ubrzo nakon toga sultan Muhamed b. Kalevun, koji je otišao u egzil i koji je imao veliko poštovanje prema Ibn-Tejmijji, vratio se u Kairo. Kada je došao na sultanski dvor, dvor je bio pun prinčeva i učenjaka. Sultan je ustao, toplo pozdravljajući Šejha, a zatim ga odveo malo dalje i upitao ga: “Koji su od prisutnih učenjaka dali prisegu Jašangiru (Kalevunov prethodni suparnik), i koji su te oklevetali?” Zatim je upitao Ibn-Tejmijju šta misli o istrebljenju takvih učenjaka. Šejh je to snažno odbio, odgovorivši: “Kada bi oni morali otići niko se s toliko znanja kao što su oni ne bi mogao naći u tvojoj zemlji. Opraštam im i oni su slobodni za sve ono što su mi uradili.”

 Tako je dolazak Šejhul-islama u Kairo zapečaćen, gdje je boravio blizu Husejnovog mesdžida, sa svojom uvijek prisutnom požrtvovanošću u širenju znanja i hrabrom naređivanju dobra i odvraćanju od zla.

Ibn-Tejmijje se vratio u Damask 712. godine po Hidžri, odnosno nakon što je prošlo malo više od sedam godina. Pratila ga je egipatska vojska koja je poslana da blokira napad Tatara. Kasnije se ponovo smjestio u Damask, vraćajući se širenju znanja o vjeri. Shodno tome, njegovi protivnici ga ponovo nisu ostavljali na miru jer je izdao fetvu koja se suprotstavlja njihovom mišljenju. Ovo se vezuje za ono što su našli u njegovoj knjizi Iktidaus-Siratil-Mustekim u poglavlju o

“Putovanju radi obilaska kaburova” i njenoj nezakonitosti u skladu s tekstovima. Ovoga puta zavidni učenjaci uspjeli su promijeniti mišljenje dosada saosjećajnog sultana koji je zauzvrat naredio da se Ibn-Tejmijje zatvori u kulu u Damasku. Šejhul-islam je izgovarao ovaj ajet dok je ulazio u ćeliju: 

“…i između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje biće milost, a izvan nje patnja. (Kur’an, 57:13)

U zatvoru je nastavio pisati, radeći na tefsiru, učeći Kur’an i obožavajući svoga Gospodara. Kasnije mu je uskraćeno raspolaganje tintom, papirom i knjigama. Ubrzo nakon toga, prosvijetljeno srce prestalo je kucati i čista duša otišla je milosti svoga Gospodara u stegama zatvora 728. godine po Hidžri.

 Neka mu se Allah smiluje i neka bude zadovoljan njime. Takva je priča reformiste i daije. Bio je to primjer znanja, džihada i junaštva… primjer onoga koji je oprostio svojim protivnicima i odustao od svojih prava osim kod neprijatelja Allaha i njegovog poslanika.

(PRVO PISMO NA PORTALU NOVI.BA ĆE BITI OBJAVLJENO 04. februara)