OD ZAROBLJENIKA DO PRINCA KOJI SE VRAĆA NA TRON - 10 GODINA NAKON: Hoće li Gaddafi ponovno vladati Libijom?

Pojavljivanje Saifa al-Islama Gaddafija u javnosti i to kako bi se prijavio za predsjedničkog kandidata na nacionalnim izborima koji bi se u Libiji trebali održati 24. prosinca je, u najmanju ruku, politička i geopolitička senzacija. Dakako, njegov povratak nije došao iz vedra neba, već ranije smo pisali o tome da izgleda kako se "iza kulisa" priprema scena za njegov veliki povratak. Što to sad znači za Libiju, regiju, ali i širu geopolitiku?

Pretpostavimo da Saif Gaddafi zaista i pobjedi na izborima te postane novi vladar Libije - bio bi to ogroman udarac, već drugi ove godine (nakon Afganistana), američkoj vanjskoj politici jer upravo je SAD bio glavni akter u razbijanju Libije prije 10 godina kada su im se u vojnoj agresiji pridružile i Francuska i Britanija. Tada su ostvarili svoj vrlo uski cilj - srušili su Gaddafija s vlasti, Muammar Gaddafi je brutalno smaknut pred očima svijeta. Takav ishod su nastojali ostvariti desetljećima i 2011. im je pošlo za rukom kroz eksploataciju tzv. Arapskog proljeća. No, deset godina prije im je pošlo za rukom i srušiti talibane u Afganistanu pa su se ove godine ipak morali pomiriti s porazom i povratkom talibana na vlast. Slično tako Washington bi se možda trebao već sad početi pripremati za mogućnost povratka Gaddafija na vlast, njegovog sina Saifa.

Za sve one koji prate situaciju u Libiji ovo je bilo turbulentnih 10 godina, a za Saifa Gaddafija možda i najviše. Njegova priča zvuči kao nekakav politički triler, ali stvarnost zna biti zanimljivija i od najbolje fikcije. Saif Gaddafi bio je, u neku ruku, onaj sin kojem je namijenjena lagodna sudbina. Školovan je vani, na prestižnim fakultetima. Samim time bio je uvelike kontrast vlastitom ocu, starom Gaddafiju koji je - uz svu svoju ekstravagancu koje mu nije nedostajalo - ostao plemenski čovjek, dio libijske pustinje, ali i ideologije s kojom je stasao i koju je prilagodio za lokalne uvjete.

Gaddafijeva Libija, Zelena Džamahirija, bila je spoj napredne socijalističke ideje i tradicije, uz maksimalnu adaptaciju na hladnoratovske uvjete, intrige i skandale koji su obilježili to vrijeme. Muammar Gaddafi tretiran je od strane nekih kao terorist, od strane drugih kao ikona oslobođenja, ali i Afrike. Zemlja koju je on vodio od 1969., odnosno otkako je kao vojni pukovnik izveo državni udar (po uzoru na susjedni Egipat), postala je važna afrička sila, jedna od onih koje nisu bile svjetske sile, ali su svojim prodornim angažmanom bile prisutne na svim stranama. Gaddafijevu Libiju svakako bi se moglo usporediti s Castrovom Kubom po tom pitanju.

Takva neumoljiva Libija bila je uvijek negdje na popisu zemalja koje moraju biti uništene. Gaddafi je preživio brojne pokušaje realizacije takvog scenarija, no na kraju ga je glave došao onaj kojem je na trenutak povjerovao, onaj kojeg je u jednom trenutku nazvao "afričkim bratom" - dakako, riječ je o tadašnjem američkom predsjedniku Baracku Obami. Obamina administracija došla je na vlast pomirljivo 2008. godine i izgledalo je da je novi predsjednik pozitivna promjena nakon 2 militaristička mandata Georgea W. Busha. 2011. smo saznali da to nije slučaj. Obamina administracija - gdje je ratobornu komponentnu istaknuto vodila njegova državna tajnica Hillary Clinton - pokrenula je u proljeće 2011. napad na Libiju na temelju podjednako loših argumenata kao što su bili i oni na temelju kojih je Bush napao Irak (pa i Afganistan). Libijska vojska hrabro je odolijevala mjesecima američkom i savezničkom bombardiranju, ali takav udarac bio je neizdrživ. Kada je Tripoli pao, Muammar Gaddafi sa svojim najvjernijim borcima vratio se u svoj rodni grad Sirte gdje su nastavili pružati otpor. Sirte je iz zraka izbombardiran do neprepoznatljivosti te je u konačnici Muammar Gaddafi tamo i ubijen, 20. listopada 2011. Njegovo brutalno i krvavo ubojstvo od strane militanata prenijeli su brojni svjetski mediji, bez cenzure. Bilo je to morbidno naslađivanje nad pokoljem u kojem je, sudeći po reakciji, uživala i tadašnja američka državna tajnica.

Libija je nakon toga potonula u kaos i u tom kaosu egzistira već cijelo desetljeće, a pravo je čudo da nije došlo do komadanja zemlje na nekoliko dijelova. Amerikanci su se prestali aktivno baviti Libijom, nije ih to previše ni zanimalo, cilj je bio samo eliminirati zemlju koju je Gaddafi gradio desetljećima. Podsjetnik na Libiju došao je tek godinu dana nakon agresije kada su u Benghaziju militanti ubili američkog ambasadora Christophera Stevensa. Ubili su ga zapravo isti/slični ljudi koje je SAD podupirao u ratu protiv Gaddafija.

Što je pak bilo sa Saifom? Tu priča postaje naročito zanimljiva, a uskoro možda slijedi i dugoočekivani nastavak. Kako smo i rekli, Saif je školovan vani, dobar dio života proveo je na Zapadu, u Londonu. Očekivano, njegova ideja kojim putem bi Libija trebala ići bila je dosta drugačija od one koju je zagovarao i aktivno vodio njegov otac. Saif se zauzimao za liberalizaciju zemlju, demokratizaciju, promjenu... Kada su izbile anti-režimske pobune u Tunisu i Egiptu krajem 2010. on ih je čak i pozdravio. Dakako, Saif nije imao namjeru rušiti svog oca, on se zapravo nadao - poprilično naivno - da će se u Libiji dogoditi nekakvo "mirno smekšavanje" postojećeg režima. Ne bi čudilo da je pokušaj normalizacije odnosa između Libije i Zapada, u godinama neposredno prije rata, bila ideja koju je zagovarao upravo Saif.

No, kad je buknula pobuna u Libiji situacija je na terenu odmah bila vrlo drugačija od one kakvu smo gledali u Tunisu i Egiptu. Velike demonstracije brzo su zamijenile naoružane vojne skupine, naročito u Benghaziju na istoku zemlje. Saifu je uskoro postalo jasno o čemu se radi. Krajem veljače 2011. održao je govor u kojem je upozorio da će se "rijeke krvi proliti Libijom" te da će biti potrebno "40 godina da bi se Libijom ponovno moglo upravljati". Njegove riječi pokazale su se točnima, barem što se ovog prvog navoda tiče - a točnima su se pokazale i riječi njegovog pokojnog oca koji je tada upozorio Europu da će biti preplavljeni migrantima ukoliko Libija padne.

Nakon što je Tripoli pao Saif Gaddafi pokušao je pobjeći iz grada, a vjerojatno i iz zemlje. No, ulovljen je i odveden u brdski grad Zintan gdje je bio zarobljenik. Tamo je proveo više godina, a godinama se nije čak ni znalo je li živ ili mrtav. Ipak, nešto se tamo, daleko od svijeta, očito značajno dogodilo. Teško provjerljivi detalji stizali su iz Libije na kapaljku, uključujući i informacije o njegovoj sudbini. Još tada se spominjalo kako je Saif zapravo "čuvan" u Zintanu kako do njega ne bi došli oni koji su mu okrutno smaknuli oca.

Tek ove godine, u srpnju, po prvi put smo čuli i njegovu stranu priče kada je dao intervju za The New York Times - bio je to njegov prvi razgovor za medije u deset godina. Intervju s njim je vodio američki novinar Robert F. Worth, bivši šef NYT biroa u Bejrutu. Kako sam Worth ističe bio je to intervju koji je bio godinama u pripremi. Doći do Saifa Gaddafija nije bilo nimalo lako, no čini se da je i Saif bio spreman istupiti u javnost - i to onu međunarodnu. Što se, prema njegovim riječima, dogodilo u Zintanu? "Oni koji su me priveli su se razočarali u revoluciju i u konačnici su shvatili da možemo biti saveznici. Možete li zamisliti to? Ljudi koji su jednom bili moji zatvorski čuvari sad su moji prijatelji", ističe Saif u intervjuu koji je dao ovog ljeta. Da, zvuči zaista filmski i nevjerojatno - kako je i sam Worth primjetio - kako je Saif Gaddafi prošao put "od zarobljenika do princa koji čeka na tron".

Je li bilo baš sve tako ili je to već dio mitologije koju je Saif spreman kreirati za potrebe svoje predsjedničke kampanje i potencijalne vlasti, možemo samo nagađati. No, njegova namjera da preuzme zemlju je vrlo direktna, baš kao i njegovi argumenti koje može prepoznati gotovo svaki Libijac danas - "Oni su silovali našu zemlju koja je sad na koljenima. Novca nema, sigurnosti nema, života ovdje više nema. Na benzinskim pumpama nema goriva, a mi izvozimo naftu i plin Italiji - mi osvjetljavamo pola Italije, a kod nas su redukcije struje. Ovo nije samo neuspjeh, ovo je totalni fijasko", poručuje Saif Gaddafi.

Uvijek će biti onih u Libiji koji će mu se žestoko opirati, kao što su se žestoko opirali i njegovom ocu kojeg su na kraju i brutalno smaknuli. No, za većinu stanovnika Libije, Saifove riječi imaju posebnu težinu jer on opisuje sudbinu s kojom su prisiljeni živjeti već deset godina.

Naravno, bilo bi naivno vjerovati da Saif može tek tako "preuzeti tron" i ponovno ujediniti zemlju. To će biti jako teško. Nije nimalo lako bilo ni njegovom ocu koji je sa svega 27 godina srušio pro-zapadnog kralja Idrisa, a Saifu će biti kudikamo teže. Jasno, on svoj povratak gradi tamo gdje je isti i ostao - pod američkim bombama. Tzv. Zeleni pokret morat će graditi iz ostataka koji nisu uništeni i pokušati ga podići na nekim novim osnovama, ali izazova je jako puno. Kao prvo, Gaddafijevi lojalisti sami po sebi su podijeljeni. Mnogi od njih slijedili bi Gaddafija, ali jedini Gaddafi kojeg bi slijedili je onaj koji je smaknut prije deset godina. Za dio pripadnika Zelenog pokreta Saif je bio problematičan od početka - njegovo koketiranje sa zapadnim liberalizmom nije im sjelo, baš kao ni navodi da je Saif bio neslužbena poveznica između Libijske Džamahirije i Izraela iako je njegov otac bio prvak borbe za prava Palestinaca.

Saif će se suočiti s kritikama i od strane onih koji definitivno žele povratak Libije u eru stabilnosti, ako je takvo što više uopće moguće. Ipak, riječ je o čovjeku za kojeg su mnogi mislili da će u veljači 2011. svrgnuti vlastitog oca s vlasti - da je htio vjerojatno je i mogao, imao bi podršku - ali Saif je jako brzo vidio da događaji na terenu nemaju nikakve veze s njegovom vizijom za demokratskijom i modernijom Libijom.

Glede životne sudbine, njegova priča pomalo podsjeća na onu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada koji je također "zelen" došao iz Londona, no on je imao deset godina za uhodavanje vladanja zemljom prije no što se morao dokazati u deset godina rata. Saifova priča tek treba biti ispričana do kraja i on je sad spreman.

Naravno, on nije jedini akter. Postoje spekulacije da se oko njegove kandidature za predsjednika posebno angažirala Moskva vidjevši da rješenje nije Khalifa Haftar. Egipat sigurno ima nešto za reći po tom pitanju, a vjerojatno i druge zemlje, recimo UAE koji se do te mjere bori protiv ponovnog buđenja Muslimanske braće da po brzom postupku obnavljaju odnose i s Assadom u Siriji, a tu je i Turska koja već osjeća da vlada barem polovicom Libije... Sve te sile i svi ti interesi mogli bi uskoro prekinuti aktualni privid mira u Libiji. Povratak Saifa Gaddafija može dugoročno dovesti do jedne nove stabilnosti, ali - nažalost - prije toga će vjerojatno Libija morati proći još jedan težak sukob. U konačnici možda se ostvari njegova izjava, koja je zvučala poput kletve kad ju je dao u veljači 2011., da će proći 40 godina prije no što će Libija ponovno biti stabilna zemlja. Deset je već prošlo.