Kuvajtski progon Beduna prerasta u trajnu krizu

Beduni u Kuvajtu desetljećima su patili od marginalizacije i isključenosti, osim što su tretirani kao stranci. Do sada, ova zemlja GCC -a odbija im odobriti bilo kakve privilegije slične onima koje se daju građanima. Krajem kolovoza 2021. kontroverze oko ove krize ponovno su se pojavile sa širenjem vijesti o uskraćivanju prava Beduna poticajima datim zdravstvenim radnicima na prvoj liniji borbe protiv COVID-19. Ovaj je incident postao viralan na Twitteru, jer je hashtag #The_Ministry_of_Health_deprives_the_Bedoons privukao pozornost širokog segmenta stanovnika Kuvajta. Kontroverze o tome što je kuvajtsko Ministarstvo zdravlja učinilo eskalirale su sve dok Narodna skupština nije zatražila održavanje rasprave o tome.

Nacionalna skupština vodila je nekoliko rasprava o tome kako je kuvajtsko Ministarstvo zdravlja razlikovalo Kuvajćane od Beduna. Osim što su izrazili nezadovoljstvo, zastupnici Narodne skupštine kritizirali su ono što su smatrali miješanjem u poslove države. Kuvajtski list Al-Rai citirao je neke zastupnike koji su ovu odluku opisali kao moralni "novi neuspjeh" jer je ministarstvo oduzelo poticaje pripadnicima Beduna, dodjeljujući je iseljenicima i Kuvajćanima. To je nova kriza koju su Beduni u Kuvajtu doživjeli i pretrpjeli. Međutim, radi se o dugogodišnjim stanovnicima ove zemlje GCC-a, koji do sada nisu mogli dobiti kuvajtsko državljanstvo. Neki od njih rođeni su u kuvajtskim obiteljima i imaju rodbinu koja ima državljanstvo. Štoviše, većina njih potječe iz obitelji koje su se prethodno već davno nastanile u Kuvajtu, osobito u razdoblju do proglašenja neovisnosti Kuvajta 1961. godine.

Konvencija Ujedinjenih naroda iz 1954. o statusu osoba bez državljanstva definira osobu bez državljanstva (kao što su Beduni) kao "osobu koju niti jedna država ne smatra državljaninom prema svom zakonu". Prema Amnesty Internationalu, kuvajtske vlasti uskratile su Bedunima državljanstvo 50 godina u zemlji u kojoj su rođeni i nisu se nastanili nigdje drugdje. Za to vrijeme, kuvajtska ih je vlada klasificirala ili kao ne-kuvajtske ili kao nepoznate građane. Nakon toga, vlasti su Bedune počele tretirati kao ilegalne stanovnike. Prije nego što je Irak napao Kuvajt 1990. godine, Kuvajt je imao između 220.000 i 350.000 Beduna. Ipak, prema brojnim izvorima taj se broj do 2010. smanjio na 95-110 tisuća. Pad je posljedica politike pritiska i raseljavanja koju provodi vlada. U današnje vrijeme Beduni čine samo oko četiri posto stanovništva Kuvajta u odnosu na 40 posto Kuvajćana, a ostatak dolazi iz različitih nacionalnosti. Prema Nacionalnom demokratskom institutu, oko 100.000 Beduna živi u Kuvajtu kao rezultat iznimne politike koju je kuvajtska vlada provodila na razini naturalizacije, unatoč tome što se većina Beduna naselila u Kuvajtu prije mnogo generacija i desetljeća, a ponekad su ukorijenjeniji od samih građana.

Beduni u Kuvajtu vode težak život. Prema Amnesty Internationalu, Beduni moraju prihvatiti rad pod lošim uvjetima i plaće su niže od one koju primaju kuvajtski građani, u očitom obliku diskriminacije. Beduni često plaćaju veće naknade za zdravstvenu skrb od građana jer ne mogu imati koristi od državnih ustanova u ovom sektoru. Neki bedunski roditelji moraju slati svoju djecu u škole koje plaćaju jer su im uskratili upis u škole u javnom sektoru koje su besplatne za građane, unatoč postojanju državnog fonda za financiranje obrazovanja od kojeg bedunske obitelji mogu imati koristi. Iz očaja neki Beduni nisu imali drugu mogućnost nego prihvatiti kupnju krivotvorenih inozemnih putovnica kako bi regulirali svoj status boravka u Kuvajtu. Njihova nemogućnost obnove putovnica dovela je do daljnje marginalizacije i lišavanja njihovih prava. Nasilje, represija i uhićenja često su bili odgovor na njihove proteste. Od 1986. godine vlada je Bedunima oduzela pravo da imaju koristi od svih javnih usluga, uključujući besplatno obrazovanje, stanovanje i zdravstvenu zaštitu, i učinila ih je negrađanima. Oni također žive u otrcanim i zapuštenim četvrtima na periferiji Kuwait Cityja, za razliku od luksuznih domova u kojima građani Kuvajta redovito žive. Osim toga, do 2020. se dogodilo devet samoubojstava Beduna, uključujući i jedno dijete, zbog teških životnih uvjeta i uzaludnih nada.

Neki smatraju da su jedan od faktora koji su doveli do problematičnog položaja Beduna u Kuvajtu optužbe za nelojalnost. Tijekom invazije na Kuvajt 1990. neki su Beduni Iraku pružili pomoć. S druge strane, drugi Beduni radije su ostali braniti Kuvajt ili ga napustiti i otići u Saudijsku Arabiju. Beduni su bili jednaki Kuvajćanima od neovisnosti Kuvajta 1961. do 1991. Većina ih je imala posao u vojsci i policiji prije iračke invazije 1990. Međutim, oni su izgubili te poslove nakon protjerivanja Iračke snage u veljači 1991. Prema vladi, većina Beduna skriva dokumente zemalja podrijetla radi stjecanja kuvajtskog državljanstva i uživa beneficije koje se dodjeljuju samo građanima. Kako bi to dokazala, vlada je istaknula da su tisuće Beduna podnijeli osobne dokumente u susjednim zemljama u kojima su stekli pravo boravka. Osim toga, vlada se boji da će proces naturalizacije poremetiti etnički i vjerski sastav zemlje. Vlada također tvrdi da područje, stanovništvo te politički, društveni i ekonomski uvjeti ne dopuštaju masovnu naturalizaciju svima koji to žele. Takvo što zahtijeva davanje državljanstva prema "izmjerenim dozama koje osiguravaju sklad društva i očuvanje njegovih sastavnica". Zanimljivo je da je vlada iskoristila vjerski aspekt kako bi izbjegla rješavanje problema. Prema ICSFT -u, vlada je zavarala sunitske zastupnike da većina Beduna slijedi šijizam, a ako se naturaliziraju, glasovi šijita bit će glasniji u Kuvajtu.

Izgovori vlade su mnogi. Oni uključuju kontradikcije i kršenja članaka iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je Kuvajt ratificirao 1996. Ovaj kontradiktoran karakter vidljiv je u kuvajtskom ustavu. Na primjer, članak br. 29 kaže sljedeće: "Ljudi su jednaki u ljudskom dostojanstvu i imaju, pred zakonom, jednaka javna prava i obveze. Ne smije se praviti razlika među njima zbog spola, porijekla, jezika ili vjere. " Članak 31. također kaže da "Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili sramotnom postupanju." Međutim, vlada je 18. veljače 2011. godine prekršila ovu ustavnu odredbu uhitivši oko 120 mirnih prosvjednika. U svibnju 2012. snage sigurnosti koristile su palice i oklopna vozila kako bi rastjerale skup Beduna, a kuvajtski aktivisti za ljudska prava svjedočili su tim kršenjima i dokumentirali ih. Međutim, vlasti su nastavile s nasiljem nad mirnim prosvjednicima, koristeći vodene topove, suzavac i premlaćivanje, kako bi razbile demonstracije Beduna koji su zahtijevali njihova prava, a problem je i dalje ostao isti.

Između 1993. i 1996., kuvajtska vlada formirala je skupinu službenih odbora koji će se baviti problemom Beduna i pronaći načine za njegovo rješavanje. Na popisu se nalazi Izvršni odbor za poslove ilegalnih stanovnika. Vlada je zatražila od odbora da poduzmu potrebne izvršne mjere za rješavanje situacije. Prema studiji Narodne skupštine 2014., odbor je evidentirao podatke Beduna u računalnom sustavu. Štoviše, odbor je stvorio cjelovitu bazu podataka o Bedunima s njihovim brojem, godinama boravka, izvornim nacionalnostima itd. Narodna skupština donijela je 2000. zakon o godišnjoj naturalizaciji dvije tisuće Beduna koji su boravili u zemlji od najmanje 1965. godine. Središnji sustav za rješavanje situacije ilegalnih stanovnika uspostavljen je 2010. godine Emiri dekretom, koji ga čini nepodložnim zakonodavnoj i nadzornoj vlasti Narodne skupštine. Takav potez dopušta ovom tijelu da krši ustav i zakone. Također mu omogućuje da zaobiđe tri grane vlasti. Ovaj aparat primjenjivao je politiku podjele i vladavine, budući da je Bedune razvrstao u četiri kategorije, od kojih je svaka dobila ograničene privilegije, što je dovelo do stvaranja osjetljivosti unutar tih kategorija, kršeći članak 29. Ustava koji smo spomenuli. Problem i prosvjedi se nastavljaju.

Kuvajt je javno odbacio 19 preporuka iznijetih u okviru Univerzalnog periodičnog pregleda pred Vijećem za ljudska prava UN -a po pitanju Beduna, potvrđujući da oni dobivaju svoja puna prava i stvorio mehanizam za obradu zahtjeva za državljanstvo prema međunarodnim standardima. Prema vijeću, odbijanje Kuvajta narušava sliku ove zaljevske države. Vijeće UN -a za ljudska prava savjetovalo je Kuvajtu da izbjegava slijediti taj pristup, i da se odrekne svih zakona koji se temelje na rasnoj diskriminaciji Beduna. Također je pozvalo Kuvajt da Bedunima odobri njihova prava i ubrza neutraliziranje 34.000 ljudi koji ispunjavaju zakonske uvjete. Vijeće također smatra da takvo zanemarivanje i odugovlačenje u vezi s Bedunima ne sugerira da kuvajtska vlada stvar shvaća ozbiljno. Usred svih ovih pokušaja koji nisu urodili plodom, ne čini se da će se Bedunska kriza riješiti srednjoročno ili čak dugoročno, pogotovo jer kuvajtska vlada ovo pitanje još uvijek stavlja među svoje prioritete.