Nakon Afganistana "izvoz demokracije" i "izgradnja tuđe nacije" moraju se tretirati kao ono što i jesu od početka, zločinački imperijalistički pokreti, a sam imperijalizam ovdje mora izdahnuti da bi svijet mogao preživjeti

Nakon dana šoka uslijedio je dan očaja. Scene iz kabulske međunarodne zračne luke, ljudi koji se u očaju nastoje ukrcati na zrakoplove, do te mjere da se neki čak drže za njih dok polijeću te zatim padaju iz neba... Teško je pronaći riječi kojima bi se takva strava mogla opisati, ali imajući u vidu sve što je prethodilo ovaj tragičan i zastrašujući završetak 20-godišnje agonije ne dolazi kao iznenađenje. Na prostoru međunarodne zračne luke, uz zapadne diplomate koji još čekaju na evakuaciju, nalaze se i tisuće Afganistanaca koji slute najgore ako ostanu i dana u zemlji koja se sad ponovno nalazi pod kontrolom Talibana. Mnogi od njih su mladi ljudi, prevoditelji, osobe koje su radile za američku vojsku i diplomaciju, nisu sudjelovali ni u kakvim ratnim operacijama, ali strahuju da će biti meta odmazde Talibana.

Sami Talibani, barem u službenim izjavama, nastoje ostaviti jedan sasvim drugačiji dojam. Tvrde kako neće biti odmazde, pozivaju civile da ne bježe, da im nitko neće nauditi te da je "rat gotov". Neće biti odmazde? Teško je vjerovati Talibanima na riječ iako je činjenica da je noć zapravo prošla mirno. Stigle su neke informacije o privedenim visokim policijskim dužnosnicima, ali nema vijesti o pljačkama, nasilju, ubojstvima po Kabulu... bar za sada.

Naravno, u ovom teškom scenariju olakotna okolnost bi bila da su Talibani, recimo to tako, "naučili lekciju", no vrlo je teško vjerovati na riječ njihovom glasnogovorniku koji sad čak tvrdi kako će se i prava žena poštivati - da će smjeti ići u škole, na posao, dok nose pokrivalo za glavu, dakako. Mnogi se boje da je ova "ofenziva šarma" samo taktika jer Talibani znaju da je ovo idealan trenutak za prikupljanje međunarodnih diplomatskih poena, odnosno nadaju se da bi ih uskoro neke zemlje mogle i priznati kao legitimnu vlast. Štoviše, postoje i neke naznake da bi to mogle učiniti dvije od tri vodeće svjetske sile - Kina i Rusija.

Činjenica je da je svanuo novi dan u Afganistanu i da povratka natrag više nema. Talibani su ponovno vladari ove zemlje, kao što su i bili prije američke invazije 2001. Da će se stvari itekako promijeniti nije uopće upitno. Može ostati samo nada da ovog puta Talibani neće ponovno uvesti okrutni režim kakav je bio na snazi prije 20 godina, ako zbog ničeg drugog onda barem iz vlastitog oportunizma da bi dobili, i zadržali, potencijalni budući međunarodni legitimitet.

Kako smo već i sinoć spomenuli, svi ti afganistanski gradovi, a na kraju i sam Kabul, ne bi mogli pasti bez borbe da je afganistansko stanovništvo htjelo ratovati protiv Talibana. Očito da nije. Narod je iscrpljen desetljećima sukoba i samo želi mir, bilo kakav mir. Uz američku vojnu prisutnost ga nisu imali, osim možda u ponekim urbanim oazama, ali i one su bile praćene terorističkim napadima.

Moglo bi se reći da treba Afganistan prepustiti Afganistancima da imaju vlast kakvu žele. No, to je kontroverzan stav pošto sve što bi Afganistanci mogli birati već je i ranije oblikovano stranim imperijalnim interesima pa tako i sami Talibani koji su stvoreni kroz američko nastojanje da 80-ih godina potkopaju Sovjete naoružavajući mudžahedine. Afganistanska stvarnost je ranjena stvarnost uzrokovana vojnim invazijama, ali zemlja i dalje postoji, taj narod i dalje postoji.

Od esencijalne je važnosti moći se ponekad udaljiti od sirove političke aktualnosti i sagledati stvari iz jedne drugačije perspektive. Afganistan je tijekom cijelog ovog stoljeća bio sinonim za rat, razaranje, terorizam... ali iza tih naslovnica je prekrasna zemlja velikog etničkog diverziteta i centralnoazijske ljepote. Kabul nije samo grad koji se napušta i osvaja. Ako pogledamo, primjerice, nepolitičke video snimke iz tog grada od prije samo godinu ili dvije, dok je postojao relativni mir, vidjet ćemo gradske ulice, ljude, trgovine, stambene blokove, narod i njegovu jednostavnu aspiraciju koja je jedina tzv. univerzalna vrednota - aspiracija da živi u miru.

Dakako, čim vidimo ljude neminovno će nam njihova tragedija biti još i kudikamo veća. Ali tragedija Afganistana i jest velika i ne smije je se umanjivati. Operacija "potrage za Osamom bin Ladenom" 2001. nije smjela nikad postati vojna invazija. To je bio ratni zločin.

Srećom svijet se mijenja, ili barem tako želimo vjerovati, ponekad i na bolje. U današnje vrijeme trijumfa političke korektnosti zaista uočavamo i neke stvari koje su prije 20-ak godina bile "ok" da bi danas izazivale određenu nelagodu. Dobro, tu ima i puno pretjerivanja, bez dvojbe, ali neke bitne stvari ipak su se promijenile na bolje. Možda, ako ćemo biti optimisti, vojne invazije se više neće moralno odobravati kao što je odobrena ona strašna na Afganistan.

No, ako ćemo biti pesimisti odmah ćemo uočiti kako se povijest ružno ponovila. Jučerašnji dan je i vizualno i politički i na brojne druge načine podsjetio na američko povlačenje iz Vijetnama. Pad Kabula je pad Sajgona naše generacije. Ali zašto se dopustilo ponavljanje povijesti? I to ponavljanje je jezivo slično. Američka invazija na Vijetnam izvedena je s ciljem "sprečavanja širenja komunizma" dok je invazija na Afganistan izvedena s ciljem "sprečavanja širenja terorizma". Nadalje, američka vojska nije ostala samo na Vijetnamu već su uništavali i razarali i regiju - Laos i Kambodžu. Isto tako nije ostala ni u ovom stoljeću samo na Afganistanu - krenula je na Irak, Libiju, Siriju, Jemen...

I u tom zločinu su sudjelovala trojica američkih predsjednika - George W Bush, Barack Obama i Donald Trump - s time da je aktualni, četvrti, Joe Biden bio potpredsjednik u Obaminoj administraciji.

Današnje scene iz međunarodne zračne luke u Kabulu - panika, stampedo, američka vojska puca po ljudima, protjeruje ih Apache helikopterima - jasno prikazuju poraz. To je moralni, politički i vojni poraz. A jednog dana tzv. "izvoz demokracije" i "izgradnja (tuđe) nacije" trebali bi biti tretirani kao ono što i jesu - imperijalistički i neo-kolonijalistički pokreti koji se ne razlikuju previše od zločinačke kolonizacije Afrike ili pak genocida nad autohtonim narodima Sjeverne Amerike.

Ono što valja u Americi i Europi mora raskrstiti s ovim zaostalim i nazadnim ideologijama. S ideologijama kao što su unipolarizam, atlantizam, a naročito nakaradni koncept izuzetnosti.

Povlačenje iz Afganistana zasigurno nije po volji američkog vojno-industrijskog kompleksa koji traga za ratovima još otkako je stvoren u paklu Drugog svjetskog rata. Zato je ovo prekretnica koja može sad ići na dvije strane. Američka hegemonija može početi naglo nestajati da bi ispod nje ostao samo SAD, jedna od zemalja svijeta, a ne zemlja koja želi voditi ostatak svijeta. Ili se pak može dogoditi da vojno-industrijski kompleks - koji je jednaka, ako ne i veća prijetnja opstanku ljudske vrste kao i ovih dana često spominjane klimatske promjene - nakon sramotnog poraza u Afganistanu krene u manijakalnu potragu za hitnim i još većim ratom. Nažalost, na nišanu koji može koštati čovječanstvo opstanka nalaze se čak tri zemlje: Iran, Rusija i Kina.

Imajući to u vidu mogli bismo čak reći kako ovaj gorki poraz Amerike u Afganistanu možda može i "spasiti svijet". Američki imperijalizam mora nestati, a svijet mora biti na oprezu da ga slučajno ne zamjeni nečiji novi, to je jedan od prioriteta preživljavanja u 21. stoljeću. SAD mora shvatiti da je s ratovima gotovo, da ih gubi, da nisu dobili niti jedan rat još od onog zadnjeg pravednog, a on je završio prije 76 godina. To je nešto što je postalo jasno i jednom Donaldu Trumpu (koji je i potaknuo ovaj cijeli proces pokrenuvši pregovore s Talibanima), a možda sad čak i Joeu Bidenu (koji je, bez obzira na kaos zadnjih dana, ipak održao riječ da će napustiti Afganistan).

"Iduća faza" ne smije biti Iran, Rusija ili Kina. Iduće faze ne smije biti. Svijet mora ostati bez imperijalizma kao što je ostao i bez robovlasništva i drugih mračnih epoha. U takvom svijetu - vratimo se opet na malo optimizma - možda ne bi bilo mjesta ni za okrutne režime koji bi vršili opresiju nad ženama ili bilo kojom drugom skupinom.