Žena koju je Ivo Andrić volio do kraja života

Nikada nije prestalo interesovanje ne samo za djela nobelovca Ive Andrića, koja se stalno ponovo štampaju i prevode na najegzotičnije strane jezike, već i za piščev život, jer se on uvijek trudio da sačuva privatnost.

Istina je da se veoma često žalio na usamljenost, na zdravstvene tegobe, na probleme vezane za njegovu diplomatsku karijeru ili kao pisac za probleme sa izdavačima, ali u njegovoj zaostavštini nisu pronađena pisma koja su mogla da otkriju da su neke dame gajile nježna osjećanja prema njemu.

Gospodstveni Andrić se pobrinuo da, ukoliko je dobijao takva pisma, budu odmah uništena, među njima i Milice Babić, ljubavi njegovog života i jedine žene koju je pustio u svoj usamljenički svijet i oženio poslije dugih 30 godina čekanja da ona bude slobodna.

Dame čuvale Andrićeva pisma

Dame s kojima se Andrić družio, međutim, pomno su čuvale njegova pisma, od drugarice iz rane mladosti Zdenke Marković do Vere Stojić, koja mu je bila saradnik i prijatelj do smrtnog časa (90 pisama).

Prva školovana srpska kostimografkinja Milica Babić (1909-1968) udata Jovanović, takođe je sačuvala Andrićeva pisma koja joj je slao, dok je još bila udata za drugoga, kada je ostala udovica i zatim, kada su poslije vjenčanja (7. septembra 1958) povremeno bili razdvojeni.

Zahvaljujući toj prepisci može, barem, da se nasluti da se iza elegantne, uvijek ozbiljne "fasade" ipak krilo nježno srce u kome je do kraja života bilo samo jedno mjesto - za Milicu.

Na sreću, dvoje publicista, dugogodišnjih istraživača Andrićevog života, rano preminula novinarka i pjesnikinja za djecu Gordana Brajović i dugogodišnji novinar lista "Politika" Radovan Popović su u knjigama "Andrić i Milica" i "Andrićeva prijateljstva" objavili, kao dio izvorne građe, i značajan dio sačuvanih pisama koja je Andrić pisao Milici.

Gordana Brajović u knjizi iznosi tezu da su se Andrić i Milica Babić upoznali prije nego što je njen muž Nenad Jovanović dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu na zahtjev Andrića koji je tada bio ambasador.

Nesumnjivo je da je bračni par Jovanović od dolaska u Njemačku stalno u društvu Andrića koji se, prema svjedočenjima prijatelja, preko noći izmjenio i nije krio svoju opčinjenost prelijepom mladom ženom, 17 godina mlađom od njega, koju je postavio da bude domaćica na njegovim prijemima pošto je bio neoženjen.

U početku ih zbližava njihovo zajedničko porijeklo, jer su svi troje iz BiH, a zatim i interesovanja, jer su svi okrenuti književnosti, ali ima znakova da je Milica uživala u pažnji kojom su je obasipala oba muškarca između kojih nikada nije bilo nesporazuma ili otvorenog neprijateljstva.

Takav odnos će se zadržati od 1939. pa do Nenadove smrti 1957. Tokom tog vremena Andrić će veoma kratka i strogo informativna pisma započinjati sa "Dragi prijatelju" da se muž ne bi osjetio izostavljenim, iako je prava osoba kojoj je poruka bila upućena bila Milica.

Andrić je i svoje kapitalno djelo "Na Drini ćuprija", kada je objavljeno u martu 1945, poklonio bračnom paru Jovanović sa posvetom u kojoj izražava nadu da će se Nenad uskoro vratiti kući iz logora (što se i dogodilo krajem 1945).

Do smrti pisma potpisivao sa Mandarin

Po povratku iz zarobljeništva Nenad Jovanović je dobio posao kao prevodilac u novinskoj agenciji Tanjug i druženje u troje se nastavilo.

Brajović je iz razgovora sa Milicom Zajcev (poznata baletska kritičarka), kćerkom Miličine sestre, saznala da je Andrić imao nadiomak "Mandarin" u kući Jovanovića prije polaska u zvaničnu posjetu Kini na čelu delegacije pisaca. Tako se potpisivao u pismima Milici sve do njene smrti.

Od časa kada je postala udovica, Andrić joj se javlja sa svih putovanja telefonom, kartom, pismom. Odluku da se uda za Andrića Milica je prvo saopštila Luli Vuči, supruzi njegovog druga po peru, Aleksandra. Oni su im bili i kumovi.

Posljednje ljeto prije nego što su se vjenčali, iako je Milica već bila udovica, proveli su odvojeno, ali Mandarin svakoga dana javlja "Dragom prijatelju" kako je proveo dan koji su "prazan". Već prilikom sledjećeg putovanja u proljeće 1958. prvi put joj se obraća sa "Draga Milice" i žali se na "potpunu samoću".

Nakon vjenčanja Andrić više nije krio da je pišući priču "Jelena žena koje nema" imao na umu baš Milicu i sa njom je svio i svoj prvi pravi dom u stanu u kome je danas njegov spomen muzej.

Sa Milicom na dodjelu Nobelove nagrade

Tu je stigla i vijest da je dobio Nobelovu nagradu i uz njega je u tom času bila voljena žena sa kojom je prvo nazdravio, što su zabilježile kamere za vječnost.

Ona je uz njega, u raskošnoj kraljevskoj plavoj balskoj haljini sa velikom crnom mašnom u srebrnoj kosi ušla u svečanu salu gdje je trebalo da se održi ceremonija uručenja nagrade. Tada su odjeknuli tonovi sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu". Hor stokholmskih madrigalista zapjevao je "Oj jesenjske duge noći".

Poslije ovog zajedničkog trijumfa započinje duga borba sa Miličinom bolešću, teškim oblikom artritisa, koji će je indirektno i usmrtiti, jer su ljekovi oslabili srce koje ju je izdalo.

Do posljednjeg dana on joj se javljao sa "Drago Lepo", a potpisivao "Grli te nježno tvoj Ivo Mandarin".

(Nezavisne novine)