ANALIZA VJEROJATNO NAJVAŽNIJEG SASTANKA OVE GODINE: Zašto Putin mora odbaciti prvu ponudu koju će mu Biden staviti na stol?

Iz Kremlja su poručili kako bi se za vrijeme predstojećeg sastanka između Putina i Bidena (koji se planira za idući mjesec negdje u Europi, najvjerojatnije u Švicarskoj, no datum i mjesto još nisu potvrđeni) trebalo biti razgovora o "strateškoj stabilnosti". U izjavi se navodi kako je to tema kojoj je mjesto "visoko na agendi".

Ali što to uopće znači? Dakako, sam termin "strateška stabilnost" poprilično je širok, no može se pretpostaviti da je riječ o ruskom stavu da SAD i Rusija zajedno trebaju biti "odgovorne" za stabilnost na globalnoj razini. Između redaka pak može se iščitati kako iz Moskve sugeriraju da postoje određene točke na kojima Rusija i SAD mogu surađivati unatoč činjenici da su se odnosi srozali na krajnje niske razine.

Ako bi išli pak još dublje tražiti između redaka onda bismo pak mogli reći da je za Rusiju koncept "strateške stabilnosti" u ovom trenutku zapravo nada da će se američki pritisak prema Rusiji smanjiti.

Rekavši to može se primjetiti da Putin i Biden na predstojeći sastanak ne stižu iz nužno sličnih pozicija. Kao prvo, imamo situaciju gdje je Biden ruskog predsjednika nazvao "ubojicom" i niti ne pomišlja dati mu ispriku po tom pitanju. Kad bi Putin bio u mogućnosti da dirigira uvjete ovog sastanka iz pozicije moći onda bi ili zahtijevao da mu se ovaj ispriča ili se jednostavno ne bi s njim susretao.

Kao komparaciju možemo uzeti američko "moljakanje" Kine da se uključe u pregovore oko kontrole nuklearnog arsenala. Ovdje je situacija obrnuta. Kina zna da može odgovarati iz pozicije moći tako da američke zahtjeve najčešće jednostavno ignoriraju (ubrzano povećavajući svoj nuklearni arsenal) ili ih čak pomalo i ismijavaju na način da tvrde kako su "zainteresirani za pregovore" (ali se nakon toga ne javljaju).

Putin pak nema takav luksuz. Otkako je Joe Biden preuzeo vlast u SAD-u pokrenuo je nekoliko vrlo oštrih udara protiv Rusije, a ovo gdje Putina naziva "ubojicom bez duše" svakako je najveći. Bidenova administracija krenula je odmah s anti-ruskim potezima kako bi se, između ostalog, diferencirali od Trumpove koju su sami za vrijeme kampanje prozivali da je "pro-ruska". Dakako, i Trump se branio od tih optužbi pa je i on sam pokretao sankcije i druge mjere protiv Rusije. Ukratko - tko god da vlada SAD-om ovih godina Rusija je ta koja biva meta.

Jasno, nikad se ne ide predaleko, točno se zna koliko se Rusiju "smije bockati" da oni ne uzvrate nekakvim ishitrenim i radikalnim potezom. Zapravo Rusiju se želi stjerati u situaciju da se ona nada popuštanju pritiska, a onda se njene nade često izjalove te taj pritisak u konačnici zapravo još i raste.

I sad imamo situaciju nakon susreta Lavrova i Blinkena na Islandu. Lavrov nakon sastanka predstavlja isključivo optimističnu viziju narednih događaja, spominje suradnju, suživot, zajedničko održavanje globalne stabilnosti... I zaista, možda je sam sastanak i prošao u tom tonu, ali ako se pak nakon sastanka pita Blinkena što misli o svemu on će (sam ili putem izjave State Departmenta) primarno kritizirati Rusiju spominjući joj arktička svojatanja, vojsku na ukrajinskoj granici, Krim, gušenje ljudskih prava itd.

Tu isto vidimo kako dvije strane ne nastupaju iz iste pozicije već iz pozicije gdje se jedna nešto nada (Rusija se nada popuštanju pritiska) dok druga samo koristi postojeću stvorenu situaciju (da bi pritisak još i povećala). Ali zašto SAD uopće vrši pritisak na Rusiju? Zacijelo im nije u interesu pritisak radi pritiska, zar ne? Naravno. Svrha američkog pritiska na Rusiju je uvijek bila, kako ranije, tako i danas, istim prouzrokovati neke promjene koje bi SAD-u strateški, ekonomski i politički više odgovarale. U konačnici to je svakako potpuna smjena vlasti (ne samo Putina već i cijele "Rusija na prvom mjestu" ideje), a kratkoročno će pristati i na ruska povlačenja.

Problem summita Putin-Biden je isti kao i sastanka Lavrov-Blinken. Rusi sa susreta odlaze s jednom idejom, a zatim, većinom jutro nakon, uviđaju da to nije baš tako. To možemo prognozirati pošto smo to već sve gledali u više navrata. Ili Rusi pak znaju da se to može uvijek iznova očekivati pa su se već navikli glumiti iznenađenje zbog još jednog gluhog telefona?

Naravno, postoji varijanta u kojoj SAD zaista i iskreno želi popravak odnosa između Washingtona i Moskve. Jasno, u tom scenariju opet nešto žele dobiti, a mogu li bit će na Rusiji da procijeni. Dakako, govorimo o geostrateškom preslagivanju. Mnogi stručnjaci za vanjsku politiku u SAD-u do sad su zaključili kako stvarna prijetnja SAD-u nije Rusija (zapravo SAD se ponaša sve ovo vrijeme kao prijetnja Rusiji!) već Kina. Najgori scenarij po njih bi pak bio kad bi došlo do nekakvog udruživanja Rusije i Kine. Neki od njih (ne svi) svjesni su da upravo ovakvim potezima SAD zapravo gura Rusiju u naručje Kine (ili obrnuto).

Biden je nazvao Putina "ubojicom", ali neće u isto vrijeme tako okarakterizirati i kineskog predsjednika Xija. To će eventualno napraviti kasnije kad Putinu šapne: "Šalio sam se, nisi ti ubojica već onaj zločesti Kinez, udružimo se protiv njega...".

Samo Rusija može spriječiti da se takav američki plan provede u djelo i može ga spriječiti jako jednostavno - tako da ga odbije ako ga ikad vide na stolu. Jasno, politika je hladna i bez emocija. Neki u Rusiji, pa možda i u vrhovima ruske vlasti, upitat će se - "A zašto da odbacujemo američku ispruženu ruku ako znamo da imamo konkretne koristi od toga?". Dobro i politički legitimno pitanje. Takvu ponudu morali bi odbaciti prije svega zato što će ponovno doći na red za "udaranje" ako pristanu na to. Jedina šansa da Rusija postane zemlja (uvelike) imuna na američke napade je upravo da se maksimalno spoji s Kinom u geopolitičkom smislu.

U isto vrijeme Kina, znajući da njen rast mora biti osporen od strane onog koji i dalje sebe smatra liderom svijeta, trebala bi u ovom trenutku učiniti nešto. Znajući da se sprema sastanak Putin-Biden trebala bi poslati kakvu prigodnu poruku u Moskvu tako da Rusi znaju da odbacivanjem američke ponude nisu odbacili i vlastite interese, štoviše, dugoročni interesi i profiti mogu im biti veći u suradnji s Kinom nego privremeni oporavak odnosa sa SAD-om.

Jasno, ako Biden dolazi s dobrim namjerama i samo želi smirivanje globalnih napetosti, odlično, u tom slučaju Rusija svakako treba pristati. Svaka situacija gdje se može postići obostrana de-eskalacija je pohvalna. No, ako Biden dolazi samo s već unaprijed razrađenim planom nekakvih velikih geopolitičkih rošada, Putinu bi bilo puno mudrije odbiti Bidenovu ponudu, bar prvu ponudu, jer može dobiti više. Isto tako mora biti svjestan da u velikoj rundi s tri igrača jedan scenarij više ne bi smio biti moguć - onaj koji se tiče (ponovnog) udruživanja Kine i SAD-a protiv Moskve. Imajući to u vidu može tražiti više, za početak da ga se ne naziva "ubojicom".