IZBORI U KATALONIJI: Pobjeda separatista, ali i krajnje desnice

Na katalonskim regionalnim izborima tijekom vikenda najviše su glasova dobili socijalisti koji su na vlasti u Madridu, 23 posto.

Ali zajednički rezultati separatističkih stranaka daju im apsolutnu većinu u smislu glasova i mjesta u regionalnom parlamentu. Pokret za neovisnost ima dovoljnu većinu za upravljanje, ali ne i potrebnu za provođenje unilateralizma, ni u kvantitativnom smislu, ni u smislu legitimiteta. Stranke koje ne podupiru katalonsku neovisnost nemaju dovoljnu većinu za upravljanje, ali zadržavaju manjinu koja blokira dnevni red glasovanja za neovisnost. Rezultat koji se ponavlja iznova i iznova na nepromjenjiv način, bez obzira koliko puta stanovnici Katalonije ponovno glasali, očito pokazuje trajnu i oštru podijeljenost ove autonomne pokrajine unutar španjolske kraljevine.

Nakon izbora 2017. godine, prokatalonske stranke neovisnosti osigurale su parlamentarnu većinu, izabravši Quima Torru za novog katalonskog predsjednika nakon što su pokušaji da Carles Puigdemont i Jordi Turull budu izabrani u taj ured spriječili španjolski sudovi. Međutim, u prosincu 2019. Visoki sud pravde Katalonije (TSJC) diskvalificirao je Torru iz vršenja bilo koje izabrane dužnosti i / ili izvršavanja vladinih ovlasti zbog nepoštivanja presuda Središnjeg izbornog povjerenstva na općim izborima u travnju 2019. Torra je ostao na mjestu predsjednika dok se žalio na presudu, ali mu je oduzet status zakonodavca u katalonskom parlamentu. Prijevremeni izbori nadvili su se nad horizontom nakon nekoliko mjeseci dok je Torra objavio svoju volju da ih raspiše nakon sudskih presuda, ali izbijanje pandemije COVID-19 u Španjolskoj zaustavilo je te planove. Ipak, 28. rujna 2020. Vrhovni sud Španjolske potvrdio je presudu TSJC-a, konačno diskvalificirajući Torru s položaja i otvorivši put za raspisivanje regionalnih izbora početkom 2021. Puigdemont je objavio namjeru da na izbore uvede liste svoje nove stranke Zajedno za Kataloniju (JxCat), a bivša regionalna ministrica kulture Laura Borràs izabrana je za predsjedničku kandidatkinju. Istodobno, u potezu koji se često smatra osobnom okladom premijera Pedra Sáncheza da njegova stranka postigne snažne rezultate na izborima, Katalonska socijalistička partija (PSC) izabrala je ministra zdravstva Salvadora Illu, koji je bio na čelu španjolske vlade kao svog najboljeg kandidata. Illa je u Španjolskoj najpoznatiji po svojoj borbi protiv pandemije Covida-19.

Ankete su potvrdile novu većinu separatista. Stvarnost je tvrdoglava i, unatoč činjenici da su izbori održani u žalosnim uvjetima pandemije i velikog broja umrlih, birači su treći put zaredom odredili apsolutnu većinu za političke snage koje se zalažu za neovisnost Katalonije. Ovi rezultati predstavljaju najveći broj zastupnika koje su stranke za neovisnost ikad imale. Republička ljevica Katalonije (ERC), Zajedno za Kataloniju (JxCat) i Narodno jedinstvo (CUP-G) imaju 74 zamjenika, četiri više nego 2017. i dva više nego 2015. godine. Takozvano "souffle" zlo za Madrid ne samo da ne opada, već ostaje čvrsto i čak se povećava u nepovoljnim uvjetima. Rezultat je povijesni jer, uz to, zbroj glasova svih stranaka za neovisnost prvi put premašuje 50 posto glasova. U svakom slučaju, čini se jasnim da koalicijska vlada nije kažnjena kako je predviđao sindikalizam i da je neovisnost od danas veliki izazov upravljanja većinom koju joj daje glasačka kutija. Socijalistička stranka (PSC) je dobila pojedinačno najviše glasova i u svom nastupu je iskoristila Građansku platformu, koja je u nezapamćenom padu izgubila 30 zastupnika. Nestanak narančaste stranke kao artefakta protiv katalonskog nacionalizma i suvereniteta još je jedan važan element ovih izbora.

Činjenica da su pobornici jedinstva s Madridom zadržali svoj prostor, iako s velikim poteškoćama, olakšat će prijenos vlasti i zasigurno će na neko vrijeme smiriti napetosti u koalicijskoj vladi na čelu sa socijalističkim premijerom Pedrom Sánchezom. Vidjet ćemo koliko će vlast u Kataloniji biti efektivno dostupna vladi u Madridu, posebno zbog jačanja katalonskog nacionalizma na čelu s ERC-om. Debakl Građana (Ciudadanos) i Narodne stranke (PP) donosi, s druge strane, najveće vijesti o pretvaranju Voxa u prvu silu desnice u Kataloniji. Posljedice koje bi ovo moglo osloboditi, kako u upravljanju Katalonijom, tako i u Španjolskoj, nisu baš sretne ni za jednu stranku u izbornim utrkama. Naime, pitanje neovisnosti katalonske države tek je pitanje legitimnosti i referenduma, no pokret za neovisnost nije pripremilo niz politika koje su potrebne za učinkovito upravljanje. Zapravo, sam narativ o neovisnosti gura druga područja politike poput obrazovanja, gospodarstva ili socijalne pravde u pozadinu. U trenutnoj je situaciji takva usmjerenost posebno fatalna, nezaposlenost mladih upravo je porasla na ogromnih 38 posto u Kataloniji, a pandemija korone još uvijek nije gotova.

Relevantna je i za mnoge pobornike liberalne Europe vrlo zabrinjavajuća pojava Voxa kao četvrte parlamentarne snage koja stoji iza poraza Građana i, u manjoj mjeri, PP-a, koji je postigao najgore rezultate u svojoj povijesti. Šef Voxa Santiago Abascal već obećava da će njegova stranka uskoro postati "najjača nacionalna snaga u Kataloniji". I možda je u pravu, jer poznaje mehaniku nacionalizma i zna je iskoristiti. Abascal održava živu razmjenu s političarima AfD-a, kao i s Marine Le Pen u Francuskoj ili Geertom Wildersom u Nizozemskoj. Zna da je najbolje tlo za njegov nacionalizam politička krutost koju je separatizam stvorio podijelivši društvo na dva tabora: one koji su za neovisnu Kataloniju - i sve ostale. Trijumf desnice u Kataloniji pokazuje koja je prijetnja nacionalističkih tendencija koje rastu u cijeloj Europi: i oni se međusobno promiču. Dugo je izgledalo kao da desni populisti u Kataloniji nemaju šanse. Osnovani 2013. godine, iste godine kao i AfD, postigli su svoj najgori rezultat u cijeloj zemlji na europskim izborima 2014. u Kataloniji: 0,31 posto. Ali Abascalova stranka imala je vremena za rast: proces referenduma za neovisnost bio je njezino najplodnije tlo za rast.

Sukob oko neovisnosti uništio je prijateljstva i podijelio obitelji u Kataloniji. Pitanje je li vas u restoranu poslužila konobarica na španjolskom ili katalonskom jeziku i čini li to razliku, za strance zvuči bezazleno, ali za neke je Katalonce politički eksplozivno. Mogao bi postojati kandidat koji je obećao izlaz iz ovog kampa razmišljajući o drugim putevima i drugim načinima. Socijalist Salvador Illa bio je nevjerojatno zainteresiran za rješenje u kojem separatisti također mogu spasiti obraz. Iako Illa ideju o neovisnosti vidi kao faktički neuspjeh, ponudio se kao partner lijevim republikancima i separatistima. U čisto matematičkom smislu, ova bi opcija sada bila na stolu. Ali ne čini se da ovo nedogmatsko rješenje zapravo ima šanse. Neposredno prije izbora, sve su se separatističke stranke okupile i sklopile uniju s Illom. No, rane u katalonskom društvu neće zacijeliti sve dok se svaki izlaz iz sukoba poistovjećuje s izdajom katalonskog cilja. Dotad će se katalonski nacionalizam i španjolski nacionalizam sve više sudarati.

Dugo godina Španjolska je bila anomalija među europskim liberalnim demokracijama u tome što niti jedna krajnje desničarska stranka nije bila zastupljena u njezinim institucijama. Sada je to anomalija iz suprotnog razloga: dok su u zemljama poput Njemačke ili Francuske ljudi shvatili da instrumentaliziranje krajnje desnice samo jača, u Španjolskoj obje strane ideološkog spektra pokušavaju profitirati od uspona Voxa. S desne strane, PP je sklopio neugodne saveze i pozirao na zajedničkim demonstracijama sve dok nije shvatio da će davanje argumenata krajnjoj desnici samo oslabiti konzervativne i liberalne stranke. A ljevica je također pokušala iskoristiti Voxa kao bauk za podjelu desnih stranaka. Postoji šansa da bi ovi izbori zapravo mogli biti znak pomirenja. Ali za to bi bilo potrebno politiku identiteta ostaviti po strani u korist pragmatičnih rješenja. A to jednostavno nije primjenjivo, jer nacionalisti bilo kojih boja uvijek žele biti prvi.