Rašivanje američke stvarnosti nije uvod u fašističku revoluciju, ali jest ubrzano puzanje prema nasilnoj asimetričnoj balkanizaciji

Pro-Trump prosvjednici jučer su se probili u zgradu Kongresa u Washingtonu. Vijest je obišla svijet, nekoliko osoba je poginulo, no cijela kaotična scena zapravo je trajala vrlo kratko. Nedugo nakon što su zastupnici evakuirani policija je stigla u većem broju i ekspresno "očistila" Kongres od bilo kakvih prosvjednika. Akcija je bila tako brza da su se već iste večeri svi zastupnici vratili na svoja mjesta te su nastavili sa zasjedanjem na kojem su prebrojavani i potvrđivani elektorski glasovi. Zasjedanje Kongresa je uspješno odrađeno do kraja i Joe Biden je potvrđen kao pobjednik.

Neposredno nakon toga oglasio se, putem poruke, Donald Trump. Poručio je kako će se "mirna tranzicija vlasti dogoditi 20. siječnja" iako i dalje drži da su izbori pokradeni, a svoj mandat je nazvao "najvećim u povijesti". Unatoč pepoznatljvo "trumpističkoj" retorici ovo je ipak bila prva jasna potvrda da je Trump spreman do 20. siječnja napustiti Bijelu kuću i prepustiti funkciju demokratskom rivalu.

Neki smatraju da je Trump tek sad uvidio u što se njegova gorljiva retorika može pretvoriti, u kaos koji je odveo i do kratkotrajne opsade američkog Kongresa. Pomalo je ipak naivno misliti da je Trump sad odjednom "shvatio svoje pogreške" jer ako malo bolje popratimo kolekciju njegovih zadnjih izjava možemo vidjeti da on i dalje igra svoju prepoznatljivu igru. Ovu izjavu o pristanku na "mirnu tranziciju vlasti" dao je u trenutku kad je osjetio da je "vrućina prevelika", da bi ga dojučerašnji stranački kolege mogli možda već ovih dana izbaciti iz Bijele kuće i odvesti ga ravno iza rešetaka. To ipak nije nešto na što je spreman. Najavom mirne tranzicije Trump zna da će njegovi rivali dovoljno odahnuti da ga neće nakon toga progoniti. Što se pak tiče spekulacija da je on nešto uvidio ili da je pak "zgrožen" kaosom u Kongresu - teško. I u trenutku dok su njegovi pristaše već divljali po hodnicima i uredima Kongresa Trump je poručivao kako su "specijalni" te kako ih "voli", ali, eto, bilo bi bolje da odu doma. Tako da nema govora da je Trump išta uvidio, vidi on sve i nije ga briga.

Isto kao što ga nije briga ni za to što je jedna nenaoružana prosvjednica jučer likvidirana unutar zgrade Kongresa od strane policije. Ne osjeća se Trump odgovornim. Riječ je o čovjeku koji je nemilosrdno naređivao atentate s potencijalom totalnog kaosa. Za njega ubojstva nisu nikakva novost ili šokantna vijest.

U isto vrijeme mnogi danas ističu kako je jučerašnji upad u zgradu Kongresa bio "najveći napad na SAD od 11. rujna", primjer "domaćeg terorizma", ili pak "početak fašizma u Americi". Bio je to bez sumnje potez bez presedana. Nitko nije napao zgradu Kongresa još tamo od 19. stoljeća kada su to u par navrata učinili Britanci nastojeći slomiti otpor pobunjenih kolonija. S druge strane, ovakvi napadi na zgrade Vlade diljem svijeta zapravo su vrlo česta pojava i - ironično - nerijetko slavljene upravo od strane one Amerike koja je sad tako duboko šokirana.

U jednoj Libiji "prosvjednici" (da, tako ih se nazivalo ponekad u medijima) su upali u vladine zgrade i likvidirali sve pred sobom, na kraju i samog predsjednika Gaddafija. Demokratska kandidatkinja za predsjednicu SAD-a, Hillary Clinton, uskliknula je euforično "wow" dok je gledala krvavo masakriranje jednog državnog lidera.

Kada su prosvjednici u glavnom gradu Ukrajine 2014. napadali vladine zgrade, neki od njih poprilično naoružani, danas šokirani SAD tada je pričao o trijumfu demokracije. Isto kao i jučer kod njih u Kongresu i u Kijevu se tada, ali znatno više, razbijao, palio i lomio centar njihove državne vlasti. No, to nije bio primjer "domaćeg terorizma" već veliko demokratsko slavlje (!).

Primjera je jako puno gdje SAD navija, slavi, podupire, pa ponekad i naoružava ekstremiste kojima je cilj upasti u centar državne vlasti i izvršiti prevrat, eventualno i obezglaviti tamošnje vodstvo. U usporedbi s takvim nasilnim ustancima ovaj jučer u Washingtonu je bio obična "kamilica". Neki će reći kako je SAD sad dobio dozu onog prema čemu je bio izoliran popriličan niz godina, ali zapravo i nije, ako se govori o magnitudama, no to ne znači da neće.

Neki predviđaju kako je pred Amerikom 13 dana kaosa (do inauguracije Bidena 20. siječnja), ali teško je očekivati da će se Amerika 21. siječnja probuditi u nekoj novoj stvarnosti. Taman da u međuvremenu bahatog Trumpa i strpaju iza rešetaka shvatit će da ono što im se događa nije "Trump" već gotovo beskonačni niz internih kontradikcija i polarizacija koje u nekim trenucima zaista izgledaju kao kakva sila koja je nepovratno puštena iz Pandorine kutije.

A možda je to jednostavno očekivani proces jedne sile na zalasku. Jasno, mnogi još uvijek očekuju kako će SAD, bar još jednom, vinuti se poput feniksa i stabilno dominirati svijetom. To je iluzija koju su američkom narodu pokušali prodati i Trump i Biden, ali ista nema pokrića. Trump je čak i imao neke ideje kako to ostvariti dok je najavljivao veliki povratak proizvodnje u Ameriku, ali se brzo pogubio i završio je mandat kao katastrofalan predsjednik. Spomenimo pritom kako je ovaj kaos, iako se i krv prolila hodnicima Kongresa, možda poštedio svijet daleko većeg zla - jer sve ovo događa se u trenutku dok se sve glasnije spominjala mogućnost da bi Trump u zadnjim danima mandata mogao pokrenuti napad na Iran, a to bi bio strašan rat, daleko najveći našeg doba!

Trump je u jednom trenutku shvatio i to do koje mjere je Kina već otišla predaleko pa je svoju politiku koja se inicijalno svodila na "učinimo Ameriku ponovno velikom" pretvorio u nešto poput "zaustavimo svim silama naše rivale".

Što je pak s tvdnjama da je ovo početak fašizma u Americi? To su već vrlo teške izjave koje se daju trivijalizacijom stvarne fašističke pošasti koja je pogodila Europu u prvoj polovici 20. stoljeća. Razbacivanje terminom "fašizam" je u neku ruku i uvreda za sve one koji su bili žrtve stvarnog fašizma i koji su svoje živote dali u borbi protiv njega. Da je ovo jučer bio stvarni početak fašističkog ustanka u SAD-u onda ne bi hodnicima Kongresa tumarali "klaunovi s rogovima" već neki puno mračniji odredi.

Gdje su obilježja fašizma? Gdje su teritorijalne pretenzije? Gdje je drsko ukidanje ljudskih sloboda? Gdje su planovi za eksterminaciju "nižih rasa"? Gdje su zlotvori eugenike? Gdje su perverzne amalgamacije nacionalizma i religije? Jasno, svega se može pronaći u tragovima i u Trumpizmu, ako se baš traži, ali to je i dalje čisti populizam kakvog ćemo pronaći u skoro pa svakoj državi (a nerijetko i na vlasti). Prema tim širokim definicijama "fašizam" je danas u Bijeloj kući, u Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji... Kako ćemo onda nazivati pravi fašizam kad i ako se ponovno pojavi?

Ono što u Americi imamo je rašivanje stvarnosti na dvije. Ti ljudi koji su bili pred Kongresom istinski vjeruju da su oni američki patriote, spasitelji republike, američkih vrednota... Možda je tu bio i poneki pravi fašist koji je uzbuđeno vjerovao da je ovo "novi marš na Rim", ali generalno to nisu bili ti ljudi. Možemo pogledati video snimke koje je u obliku blogova objavljivala ubijena prosvjednica. Riječ je o ženi koja slijepo vjeruje populizmu i neke stvarne probleme Amerike vidi preuveličano. Ali nije pozivala na ubijanje drugih rasa ili nešto u tom zlokobnom stilu. Neki pak kažu da je "obožavala Trumpa" i da je zato, valjda, zaslužila umrijeti. S druge strane su pak oni koji su uvjereni da njihovu zemlju otima fašist, možda u "suradnji s Putinom" (dokaz da su teorijama zavjere posve sklone obje stane). Istinski i ponosno se bore kako bi to spriječili, a ne vide da razbijaju i lome tu zemlju možda i više nego ovi drugi (sjetimo se brojnih nemira diljem SAD-a tijekom prošle godine).

S obje sukobljene strane nalaze se ljudi koji za sebe vjeruju da su "dobri ljudi" i da im je cilj zaustaviti one "loše". To je taj problem Amerike i njene rašivene stvarnosti, to što jedna neopisivo prezire drugu, a onaj međuprostor "umjerenih" će se samo smanjivati jer umjerena Amerika više ni nema koga gledati, kome se obratiti, što slušati...

I zato Amerika nije na rubu "fašističke revolucije", ali bi mogla biti na rubu građanskog rata - i to rata koji bi bio drugačiji od svih drugih (to što ga većina stanovnika Amerike ne želi nije neki argument - nema te zemlje koju je zadesio građanski rat da ga je većina htjela). Amerika pleše na rubu takvog sukoba koji bi bio asimetričan, pobunjenički, pun straha, gdje konvencionalne snage više ni ne bi znale na čijoj su strani - zapravo bilo bi to nešto nalik "balkanizaciji". Neće taj sukob pokrenuti Trump, da je htio već je mogao probati. Trumpa je izbacila američka povijest na mjesto koje je za njega stvarala, a nakon njega će izbaciti neke druge, bahatije i opasnije.