I kamen bi zaplakao: Bol za mladima stradalim u Posušju iskazana kroz stihove

"Nećeš spremiti košulju za svatove sina jedinka, umjesto diplome na vitrini, moja je svijeća i slika... Anđeli nas nose tamo gdje sunce vječno grije, gdje suza nikad nema...

Posušanka Štefa Lončar Marić, koja je kao i svi drugi potresena nezapamćenom tragedijom i smrću osmero mladih, svoju tugu je iskazala stihovima od kojih se ledi krv u žilama. Stihove prenosimo u cijelosti bez i intervencija:

ZBOGOM

Zatvorio sam majko vrata.

Ostavio tebe, tatu, sestre i brata.

Zatvorio sam i prozor

Da nije hladno,

Sad me crna zemlja prima gladno.

Nećeš spremiti košulju

za svatove sina jedinka,

Umjesto diplome na vitrini

Moja je svijeća i slika.

Kad ti spomenu sina,

S ponosom u oku

Osmjehom mi crtaj ime

Otisli smo Njemu

Gdje više nema zime.

I ja sam zaspala, tata.

Majko, sestro i brate.

Nećeš mi bako najdraža

Nikad doći u svate.

Anđeli nas nose

Tamo gdje sunce vječno grije

Gdje suza nikad nema

I sve se smije.

I plače drvo i kamen

Jer nas nećete vidjeti više

A mi ćemo reći Gospi

Da vam suze obriše.

I tisuće ruža bijelih

Za nama ćete baciti sutra,

Al svanut' će jednom sunce

I neka sretnija jutra.

Upalite za nama svijeće

I krunicu stavite u ruke

I zagrlite mi majku i oca

Da ne umru od tuge i muke.

Poljubite mi sve moje

I obraze kupane suzama

Zagrlite umorne prsi

Od jada što se u njima slama.

Jer umire tijelo, ne duša,

I srest ćemo se u vječnosti ikad,

Nemojte vrata ni prozore

Za nama zatvoriti nikad.

I kad pogledate u nebo

I počnu padati kiše,

To vam se mi javljamo

Da se ne ponovi nikad više.

Izvor: Oslobođenje