ZBOGOM 2020. - VELIKA HRONOLOGIJA TEŠKE I TRANSFORMATIVNE GODINE: O izazovima, tragedijama, ali i višestrukim svjetlima na kraju dugačkog mračnog tunela

Bilo je godina kojima su se pokušale dati zloslutne konotacije. 1984. jedna je od njih, zahvaljujući dobrim dijelom Georgeu Orwellu, dakako. 1999. bila je godina koju su neki pokušali učiniti anksioznom spominjući "kolaps računalnog sustava" zbog prelaska na okruglih 2000. Sjećamo se i 2012. koju su praznovjerni najavljivali kao "apokaliptičnu" (spominjući "Majanski kalendar")... Danas, kad gledamo unatrag, bile su to sve zapravo vrlo dobre godine, sa svojim usponima i padovima svakako, kao što je i svaka, ali bez ikakvog globalno transformirajućeg kapaciteta.

2020. pak... je jedna sasvim druga priča. I da se ova nesretna pandemija nije ni dogodila, mi bi je nažalost svejedno ispratili tugom zbog potresa koji su tijekom zadnja dva dana pogodili Petrinju, Sisak, i niz manjih mjesta u ovom dijelu Hrvatske. Tlo se i dalje trese, manje, ali ne dozvoljava brzi prelazak u stanje oporavka. Ovu Novu godinu brojni ljudi dočekat će bez ičega. U trenutku su izgubili sve. Ne samo svoju materijalnu imovinu već i cijeli koncept svog života. Životi i sudbine grade se polako, iz dana u dan, iz godine u godinu, osjećaj da sve može nestati u svega nekoliko sekundi je razoran i neminovno nas tjera na razmišljanje da život, toliko često, jednostavno "nije fer".

U isto vrijeme, kao brza i toliko potrebna kontra toj negativnosti, zasjala je solidarnost u najboljem mogućem izdanju. Gotovo da nema osobe koja u sebi ne osjeća da želi pomoći - materijalno, financijski, direktno. Na svakom je sad izazov: pronaći najbolji način kako pomoći. Kao što se i zemlja još uvijek trese tako se i solidarnost koncentrično širi ovom zemljom i prelazi sve oblike podjela. Na stranu rijetke raspadnute duše koje bi i u ovakvoj tragediji htjele "prebrojavati krvna zrnca", ili pak vagati izvor pomoći, ogromna većina osjeća ljudsku potrebu spašavanja drugog čovjeka u nevolji. Naravno da je poražavajuće da tek katastrofa dovodi do takvog buđenja, jer individualne katastrofe događaju se na dnevnoj bazi svakog dana i mimo ovih potresa i mimo pandemije. Ipak, spoznaja da takva solidarnost egzistira i da može biti probuđena je možda i najljepša vijest ove teške godine.

Možemo učiniti puno toga, od velikih djela do onih mikro ispomoći koje se gomilaju. Oni koji misle da ne mogu pomoći trebaju razmisliti još jednom jer sigurno ima načina. Ako ništa drugo, u najmanju ruku mogli bi barem pojasniti svojoj djeci da se okane pirotehnike u ovakvom trenutku, jer ljudi su psihološki iscrpljeni i mnogi već noćima ne spavaju, eksplozije i udari bilo kakve vrste su zadnje što žele čuti.

Što se ostatka svijeta tiče, kojime se primarno bavimo ovdje, sve ove godine je pošlo loše već od samog početka. 2020. tek je počela, a kaos je bio pred vratima. 3. siječnja 2020. u atentatu u blizini Bagdada ubijen je istaknuti iranski general Qassem Soleimani. Svi koji su znali to ime znali su i to da će američki atentat na njega biti početak nečeg vrlo opasnog s potencijalno nesagledivim posljedicama. Nadalje, činjenica da je ubijen na samom početku godine nekako je odmah 2020-oj dala tu instant dozu nelagode što se kasnije, nažalost, pokazalo točnim.

Soleimani je bio uvelike personifikacija za iransku Revolucionarnu gardu, ali i iranski angažman u Siriji (koji će predstojeće 2021. ući u svoju desetu godinu...). Za mnoge heroj, za mnoge terorist. Donald Trump naredio je njegovo ubojstvo osobno, tvrdeći kako je Soleimani "najveći terorist na Bliskom istoku" stavljajući ga uz bok s ranije likvidiranim liderom ISIL-a, Baghdadijem, što je još jedna potvrda "velikog koša" u kojeg je SAD spreman trpati sve one koji im smetaju.

Iran je reagirao, raketnim udarima napadnute su američke vojne baze u Iraku, nažalost u tim danima je stradao i ukrajinski putnički zrakoplov kojeg su iranske snage greškom srušile pri polijetanju iz Teherana za Kijev - ubijeno je 176 osoba, svi putnici i članovi posade.

Ta eskalacija srećom nije rezultirala većim sukobom, potencijalnim otvorenim ratom između SAD-a i Irana. No, ova priča još nije ni završena. Za nekoliko dana obilježit će se godinu dana od ubojstva Soleimanija, a iz Irana već neko vrijeme najavljuju kako spremaju "osvetu". S druge strane i Trump se već danima "žesti", navodno ima i spreman "plan djelovanja" protiv Irana (nije isključeno ni "preventivno" djelovanje). Nadajmo se da 2021. neće početi na sličan način kao i 2020. iako baš takav scenarij nije isključen.

Dakako, Iran se nada da će po njih teška vremena Trumpove administracije napokon doći kraju te od Joea Bidena imaju velika očekivanja. Ne može ih se kriviti za optimizam, Biden je najzad ipak bio potpredsjednik u administraciji koja je s Iranom sklopila nuklearni sporazum 2015. godine. S druge strane ta ista Obamina administracija je i nešto ranije i sama razmatrala moguću vojnu konfrontaciju s Iranom. Tlo pod Perzijskim zaljevom i dalje - da se izrazimo ovim aktualnim seizmičkim žargonom - "podrhtava" i daleko je od smirivanja. Velika konfrontacija između Irana i Zapada u pripremi je već godinama, desetljećima zapravo. Srećom postoje i određene frakcije, s jedne i druge strane, koje će pokušati to izbjeći, ali plan izbjegavanja teško je imati u situaciji gdje jedna iskra može dovesti do velike eksplozije...

Spominjući pak Donalda Trumpa svakako valja istaknuti da je i on uvelike obilježio ovu 2020. godinu. Američki predsjednički izbori održani početkom studenog bili su, malo je reći, vrlo kaotični, čudni i napeti. Pobjedu je odnio Joe Biden, ali ako se pita milijune Amerikanca izbori su bili namješteni te je stvarni pobjednik Donald Trump. To dakako tvrdi i sam Trump te odbija priznati poraz. Hoće li doći do mirne tranzicije vlasti 20. siječnja ili je do onda moguće "svašta"? Teško je reći. Amerika je svakako zemlja u krizi, političkoj, ali i krizi identiteta. Na pomolu je njen gubitak statusa najveće ekonomije svijeta (stručnjaci se slažu da će to već u ovom desetljeću postati Kina). Na površinu izbijaju brojne unutarnje napetosti. Pokreti za prava crnačkog stanovništva koje je oduvijek bilo diskriminirano mijenjaju SAD, isto kao i sve veća polarizacija između liberalnog i konzervativnog svijetonazora. Ako do mirne tranzicije vlasti i dođe to neće biti kraj američke krize. Nadalje, ovakva interno uznemirena Amerika je i potencijalno vrlo opasna Amerika. Njena žudnja za jačanjem rivalstva prema Rusiji i Kini sve je izraženija i može dovesti do strašnog sukoba opasnog po cijeli svijet. Ipak, prije no što bi se dogodio takav sukob, može se očekivati otvaranje nekog novog žarišta na Bliskom istoku (već spomenuti mogući okršaj s Iranom).

Stanje na širem Bliskom istoku ipak se mijenja, prema smirivanju ili eskalaciji, teško je reći. Jedna od većih vijesti svakako su uspostave diplomatskih odnosa između Izraela i niza arapskih zemalja - za sada su to četiri (UAE, Bahrein, Sudan i Maroko), ali ključni akteri (Izrael i američko posredništvo) najavljuju da će ih uskoro biti i puno više. Time, dok se otklanja jedna mogućnost sukoba, onog izraelsko-arapskog, zapravo se povećava mogućnost drugog, onog između Irana i ujedinjenog bloka. Trump je već u više navrata tijekom svojeg mandata govorio o potrebi formiranja tzv. "arapskog NATO-a". U prijevodu riječ je konsolidaciji anti-iranskog bloka koji bi, pod prešutnom upravom SAD-a i Izraela, djelovao kao velika sila protiv Irana, bilo da se radi o pritisku ili vojnoj konfrontaciji.

Na prostoru Bliskog istoka i dalje traje rat u Siriji, koji uskoro ulazi već u desetu godinu, iako više nije toliko strašan koliko je bio. Najteži trenuci po Siriju, kada joj je prijetila totalna dezintegracija, bili su tamo negdje u kasno ljeto 2012. kada su se vodile najžešće borbe. Do danas se situacija ipak uvelike stabilizirala (iako je jučerašnji veliki teroristički napad na civilni autobus, pri čemu je ubijeno najmanje 28 civila, podsjetnik da su prijetnje i dalje itekako stvarne). Rat u Siriji, kao i gotovo svi dugački ratovi, ušao je u onu nedorečenu fazu. Vlasti iz Damaska ipak kontroliraju gotovo cijelu zemlju, uključujući brojne teritorije koji su godinama bili pod islamističkim ekstremistima. No, na sirijskom sjeveru i istoku stvaraju se tzv. "zamrznuti" sukobi koji će još godinama biti prijetnja. Sjeverni pogranični pojas uvelike je u rukama turske vojske i njima lojalnih militantnih skupina. Na istoku, dalje prema granici s Irakom i Jordanom (strateška tromeđa), utaborila se američka vojska i očigledno nema namjeru otići. Trump je pokušao, tako barem tvrdi, povući vojsku od tamo, ali to nije prošlo. Ista je već preduboko, a takvim dubinama nerijetko upravlja tzv. "duboka država" koja se ne mijenja od administracije do administracije.

Teško je povjerovati da se već 10. ovaj "završni godišnji izvještaj" fokusira na rat u Siriji, no unatoč tome i ovog puta optimistično poželimo, ako je konstatacija već preteška, da iduća godina bude napokon godina mira u Siriji.

Kad već spominjemo zamrznute sukobe koji se godinama nakon mogu jako rasplamsati onda je ogledni primjer svakako ovojesenski sukob azerske i armenske vojske na prostoru Gorskog Karabaha. Riječ je teritorijalnom pitanju koje se poteže još od vremena raspada SSSR-a. Oko istog ove dvije sovjetske republike ratovale su početkom 90-ih i tada je Armenija, iako manja zemlja, uspjela nadjačati Azerbajdžan i zauzeti Gorski Karabah te ga de-facto kontrolirali sve do ove jeseni. Azerbajdžan je pak dugo, četvrt stoljeća, čekao svoju priliku za "revanš".

Da bi ga dobili morali su dočekati pojavu i stasanje jakog saveznika, a to su i dobili u vidu Turske. Nema sumnje da je Turska odigrala veliku ulogu u ovom sukobu na Gorskom Karabahu koji je prošlog mjeseca završio posredništvom Rusije. Završio je loše po Armeniju koja je izgubila znatan dio teritorija kojeg je kontrolirala od 90-ih godina. Zbog toga kriza u Armeniji traje i dalje i prelit će se u narednu godinu - mnogi traže odlazak premijera Nikola Pašinjana optužujući ga da je kriv za poraz. Realno gledajući nije puno više Pašinjan ni mogao učiniti, ali ako sada bude srušen, što je konkretna mogućnost, u pitanje možda dođe i sam mirovni sporazum. Zbog mogućnosti takvog scenarija Rusija je već rasporedila svoje trupe u tampon zoni iako bi bilo kakva konfrontacija bila teška po Moskvu pošto ona nastoji održati dobre odnose i s Erevanom i Bakuom.

Od velikih ratova koji i dalje traju zapravo su samo 2, ako "veliki rat" nazivamo onim u kojem je tijekom protekle godine poginulo više od 10,000 ljudi. To su rat u Afganistanu i rat u Jemenu. U oba je tijekom ove godine poginulo oko 19,000 ljudi. Rat u Afganistanu zapravo traje već desetljećima. Rat u Afganistanu, što unutarnji, što kao rezultat stranih invazija, zapravo traje još od 1978. godine.

Veći je broj nešto manjih sukoba, onih gdje je broj poginulih tijekom ove godine bio ispod 10,000 osoba. Spomenuti sukob na Gorskom Karabahu (oko 6,500 mrtvih), i dalje traje sukob u Somaliji (još od 1991. godine), u Iraku je ove godine ubijeno oko 2,500 osoba, u Siriji oko 7,600... U Libiji je i dalje nestabilno, a ove godine su Haftarove snage odbačene prema istoku u velikoj ofenzivi koju je potpomogla, kao i na Kavkazu, opet Turska. 2021. će se obilježiti 10 godina od NATO agresije na Libiju i ubojstva Muammara Gaddafija. Deset godina Libija se već nalazi u rasulu i ratu, a nema naznake da je mir na pomolu (štoviše, zemlji i dalje prijeti raspad na najmanje dva, a vjerojatnije i tri komada).

U Nigeriji je ove godine ubijeno otprilike isti broj ljudi kao i u Siriji. Ista teroristička pošast tamo već vlada godinama, Boko Haram, a na meti radikalizma sve češće se nalaze i druge zemlje zapadne Afrike, naročito nekoć posve mirna Burkina Faso gdje je, primarno na sjeveru zemlje, zabilježeno više velikih terorističkih napada.

Krajem ove godine buknuo je pak na sjeveru Etiopije, u regiji Tigray, naročito opasan sukob koji bi mogao u sebe "povući" i okolne zemlje, prije svega Sudan, a Eritreja je već i involvirana. Rat traje i u Maliju na zapadu Afrike, a tijekom ove godine ubijeno je oko 2,500 osoba.

Dakako, najveći "rat" koji se vodio tijekom 2020. je onaj koji je i trajno obilježio ovu godinu - rat čovječanstva protiv nevidljivog neprijatelja. Od posljedica koronavirusa tijekom 2020. je, prema službenim informacijama, preminulo više od 1,800,000 ljudi.

Malo je reći da je ova pandemija potresla svijet kao malo što do sad. Potresla, promijenila i podijelila svijet. Novu 2021. dočekujemo uz nadu da se pandemija bliži kraju iako su mišljenja po tom pitanju poprilično podijeljena. Cjepivo je već tu, cijepljenje je u brojnim zemljama već počelo. Hoće li biti učinkovito? Hoće li do svih potrebitih stići na vrijeme? Hoće li u međuvremenu koronavirus mutirati na način da će postati otporan na cjepiva? Ili će, u najboljem scenariju, tijekom predstojećeg proljeća oslabiti do te mjere da više ne bude prijetnja ugroženima?

Pojava virusa koji je "zaustavio" svijet, stavio ga u veliku karantenu, izazvala je, što je bilo za očekivati, i ogromnu dozu paranoje. Zapravo virus se pojavio u trenutku kada je svijet već itekako bolovao od paranoje i sad ju je pojačao do krajnjih granica. Kako smo već i pisali u mnogo navrata tijekom ove godine, za anti-znanstvene subjektivne "teorije" ne bi trebalo biti mjesta jer iste ne samo da su najčešće katalizator za otežanje psihološkog stanja već i ugrožavaju sigurnost na razne načine. Isto tako valja reći da sve teorije zavjere koje kolaju u enormnom broju nimalo ne iznenađuju. Inkubator je prisutan mimo ljudske "bujne mašte".

Ljudi žive u itekako dokazanim zavjerama - u zavjeri nepotizma i korupcije, sistema koji ih eksploatira, u svijetu gdje se privatne banke prikazuju kao "prijatelji" koji će im pomoći doći do nekretnine, "nasmiješene obitelji", sreće... Najveća zavjera u postojećem svijetu je ona koja pogađa najveći broj ljudi, a to je ona koja se tiče tvrdnje da "svatko može uspjeti", da unaprijed postojeće blokade zapravo ne postoje, da je "samo nebo granica". Živimo u svijetu koji je klasno segregiran, u svijetu gdje je "život dostojan čovjeka" sve teže ostvariv, a on je uvijek bio gola esencija.

U takvom svijetu iz "iskonske zavjere" mogu se roditi svakakve "teorije". Zanimljivo je da iste uvijek odlaze sve dalje od one prvotne i tako zapravo nju spašavaju od većeg raskrinkavanja. Borbe protiv "čipiranja", 5G mreža i što god da bilo trenutačno "popularno" u toj domeni samo su borbe protiv umišljenih zmajeva koji nisu čak ni vjetrenjače. Stvarne opasnosti daleko su teže za pokretanje i organizaciju otpora. Puno je lakše "pojednostavniti" neprijatelja, dati mu ime i oblik. Nažalost po tom pitanju ne možemo očekivati neke pozitivne pomake jer već godinama svjedočimo kako se svaki stvarni otpor mrvi i pretvara u nešto neupotrebljivo.

A potrebe za stvarnim otporom bit će sve više i više. Nažalost nakon što ova pandemija prođe, a nadamo se da će proći što prije, uslijedit će neminovna teška i duga ekonomska kriza. Podjednako će biti pogođeni i cijepljeni i necijepljeni, i oni na 5G i oni na 4G mreži... Kriza pred nama svakako će biti i velika kriza samog radnog mjesta koje će se transformirati. Poslovi, uz jačanje "fleksibilnog radnog vremena", mogli bi postati teži, duži, i psihološki iscrpljujući.

Psihološka stanja također su jedna od tema koju valja adresirati na kraju ove godine. Vrlo je teško dati neki konkretan savjet jer je riječ o vrlo subjektivnom pitanju. Svakom pojedincu nešto drugo donosi olakšanje. Ipak, najteži bijeg je onaj koji je ujedno i nemoguć - bijeg iz vlastite kože. Jedna psihologinja, govoreći o toj temi nedavno u programu BBC radija, rekla je nešto zanimljivo što može biti korisno za ponovno istaknuti. Pojedinac bi svoje vlastite misli, negativne i pozitivne (a naročito negativne), trebao promatrati kao vlakove koji prolaze kroz željeznički kolodvor, s time da je pojedinac "kolodvor" koji je u ulozi promatranja. Jer i najcrnije misli će doći i proći. Gledati na njih s "treće strane" mogla bi biti korisna tehnika. Isto vrijedi i za spoznaju da sve s vremenom prolazi, uključujući i ono najgore. No, ljudi se razlikuju i "jedan savjet za sve" neće proći. Nekima pomisao o kozmičkoj indiferentnosti ne stvara nelagodu već daje mir. Neki više vole smisao koji se može artikulirati i nazvati imenom. Isto tako nekima podsjetnik da je drugima još i teže pomaže, a nekima baš i ne, no ipak - nije na odmet prisjetiti se poviše spomenutih sukoba koji traju u svijetu, a neki već desetljećima. Živjeti na prostoru bez istih velika je privilegija.

U ovoj teškoj godini, je li ipak moguće istaknuti i neke "dobre vijesti", nešto zbog čega bi trebalo bar donekle optimistično čekati godinu koja dolazi? Naravno. Mjesta za (opravdani) optimizam uvijek postoji.

Za početak bi to bio život bez pandemije. Ako bismo kraj dočekali već do sredine 2021. to bi bila velika stvar jer nemojmo zaboraviti one najcrnje prognoze koje su predviđale ovakvo stanje sve do 2024. godine...

Sve ove "warp brzine" kojom se jurilo prema cjepivu, a uložena su ogromna financijska sredstva, mogle bi dovesti do većeg zdravstvenog boljitka ljudi i mimo ove situacije. Neki predviđaju da smo ovim razvojem napravili i poveći skok prema pronalasku učinkovitog rješenja za još jednu pošast - rak. U idealnom scenariju to bi značilo i da smo korak bliže možda i eliminaciji AIDS-a i drugih bolesti.

Nadalje, čak i najrazvijenije zemlje svijeta su objektivno ovu pandemiju dočekale nespremno. Bilo je jako puno "pokušaja i pogrešaka". Zdravstveni sustav je pod težinom velikog broja oboljelih dosegao svoj limit. U godinama koje dolaze možemo očekivati, i urgirati na tome, da se izdvajanje za zdravstvo poveća. Nakon ove pandemije u bliskoj budućnosti svijet mogu pogoditi i nove, još i teže pandemije. Imperativ je da iste dočekamo spremnije, bolje opremljeni, s više znanja i s većim kapacitetom.

Spomenuli smo da neminovno dolazi i ekonomska kriza, ali ista bi možda mogla biti i prilika. Puno smo ove godine govorili o promjeni radnog mjesta i činjenici da će brojna uskoro, što zbog automatizacije, što zbog transformacije (seljenje u online domenu), nestati. To bi moglo dovesti do eksplozije nezaposlenosti, ali i do sanacije u vidu nove ekonomske paradigme kroz koncept obvezatnog minimalnog dohotka. Ovaj koncept i dalje ima brojne kritičare na cijelom političkom spektru, ali malo tko može negirati humani aspekt istog. Ta priča je međusobno povezana s brojnima kojih smo se danas dotakli, pa i one o psihološkom stanju pojedinca. Trganjem tzv. socijalne mreže za spašavanje došlo je do pojave ogromnog stresa kod ljudi. Osjećaj da par krivih poteza ili događaja mogu dovesti do sloma, bankrota ili života na ulici je preteško breme za mnoge. Uvijek će biti onih koji žele živjeti po principu "sve ili ništa", i dobro, neka im se to i omogući, ali kvalitetna "mreža" mora uloviti one koji su u padu. Socijalna država mora se obnoviti, ona koju je Europa imala i koju se demontira već desetljećima. Povratak na te ljudske osnove riješio bi brojne, ne sve, ali brojne probleme.

Više je svjetla na kraju ovog dugačkog, mračnog tunela kakvim se činila godina 2020. U ratu u Siriji tijekom cijele ove godine poginulo je manje ljudi nego možda u svega par dana u najgorim ratnim danima. Konačan mir Siriji, ratu naše generacije, bio bi veliko svjetlo.

Svakako, kao i svake godine na samom kraju, bilo je još brojnih bitnih tema koje su obilježile godinu. Imali smo pred sam kraj konačni rasplet oko Brexita (koji možda vodi u nove zaplete, primjerice ambiciju Škotske da izađe iz Britanije i ponovno se priključi Europskoj uniji). Njemačko-europski otpor prema američkom pritisku glede projekta Sjeverni tok 2 također je bitna tema koja možda nagovještava neku novu eru pojačanog europskog suvereniteta, a u toj priči sve više se ističe jedno ime - francuski predsjednik Emmanuel Macron. Važne stvari događale su se i u Latinskoj Americi gdje, čini se, dolazi do restauracije ljevice (pobjeda ljevičara u Boliviji, neuspjeh desničara u Venezueli...). Od optimistične najave normalizacije stanja na Korejskom poluotoku, nažalost, opet ništa, ali barem nema većih eskalacija. Turska je također obilježila ovu godinu - njena naglo nabujala vanjskopolitička ambicija osjeti se u brojnim zemljama i svakako će biti jedna od glavnih tema u godini pred nama. Rusija također učvršćava svoje položaje iako se čini da će uskoro nova glavna snaga Istoka biti Kina. U Bjelorusiji je izbila velika kriza, ogromni anti-vladini prosvjedi usmjereni su protiv Aleksandra Lukašenka i njegovog dugogodišnjeg bivanja na vlasti, no čini se da za sad nisu dovoljno jaki da provedu smjenu vlasti u Minsku (Trumpova nezainteresiranost im je svakako odmogla, no nadaju se da dolaskom nove administracije neće biti tako). Pomno će se i dalje pratiti događanja u Hong Kongu gdje su prosvjednici uzdrmali dominaciju KPK-a, ali je na kraju i ona pokazala da se može nositi s takvim izazovima (i opet imamo Trumpovu nezainteresiranost tako da će oči aktivista biti uperene prema Joeu Bidenu). Tijekom godine došlo je i do opasnog, ali srećom kratkog, oružanog sukoba između Indije i Kine na Himalajama, ali napetost tamo i dalje postoji te bi postojeća situacija lako mogla dovesti do novih sukoba.

Naša pak regija ponovno, zbog više razloga, se vraća na geopolitičku kartu što najčešće nije dobar znak. Sve češće se priča o sukobu utjecaja Zapada i Istoka nad Balkanom, a to će biti veliki izazov za zemlje bivše SFRJ. U isto vrijeme ne nedostaje ni tragedija s time da su ovi zadnji potresi najveća, no u ovom trenutku imamo i migrante iz raznih dijelova svijeta koji se smrzavaju u susjednoj BiH pod otvorenim nebom - što god da netko mislio o toj tematici, ljudi su u velikim problemima i solidarnost koju zbog unesrećenih osjećamo danas valja podgrijavati uz spoznaju da svaka ljudska patnja je dio kolektivne patnje.

U nadi da ćemo sve ružno iz 2020. ostaviti iza nas i da ćemo o 2021. pisati kao o godini kontrasta u usporedbi s njenom prethodnicom, zahvaljujemo se svim našim čitateljima na pažnji, druženju i potpori. Od cijele advance.hr redakcije - želimo vam sretnu, mirnu i uspješnu 2021. godinu!