Europski novac u Maliju troši se na krive stvari, a vojna vlast umjesto tranzicije samo jača svoje ovlasti
Prostrano, djelomično pustinjsko i rijetko naseljeno područje Malija prikladno je područje za djelovanje ekstremističkih skupina. Rute krijumčarenja oružja i droge prolaze kroz njegove porozne granice. Slaba država također leži na nekontroliranim migracijskim putovima u Europu. Iz tih su razloga osiguravanje stabilnosti i funkcioniranje institucija u Maliju ključni prioriteti EU-a u Africi. Mali je jedna od zemalja koja prima značajna financijska sredstva od EU Trust Funda za Afriku (EUTF), posebnog, fleksibilnog financijskog mehanizma stvorenog 2015. godine s aktivnim sudjelovanjem mnogih europskih država za smanjenje izvora ilegalne migracije. Do kraja 2019. godine Mali je od EUTF-a dobio 214 milijuna eura.
Od lipnja ove godine nastavljeni su protuvladini prosvjedi u Bamaku, glavnom gradu Malija, predvođeni pokretom M5 karizmatičnog imama Mahmuda Dicka. Demonstranti su tražili da predsjednik Ibrahim Boubakar Keïta odstupi, optužujući ga za neučinkovitost u borbi protiv ekstremista, izbornu manipulaciju i nepotizam. Skupina časnika koju je predvodio pukovnik Assimi Goïta odlučila je intervenirati i svrgnuti nepopularnog vođu 18. kolovoza. Kao odgovor, Afrička unija (AU) i Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS) proglasile su sankcije: suspenzija članstva Malija u tim organizacijama i blokiranje putovanja u i iz Malija. Najavili su da će se oni ukinuti tek nakon uspostave civilnih prijelaznih vlasti i dogovora o rasporedu novih izbora. Istodobno, EU i Sjedinjene Države osudili su puč i obustavili programe obuke malijske vojske. To je također bio signal zemljama regije da ne postoji međunarodni pristanak za takve intervencije unatoč potpori njihovim oružanim snagama (Goïta je diplomirao na vojnim tečajevima u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj). Iako su Malijanci u početku podržavali vojsku, a potonja je najavila da će pozvati društvene organizacije da rade na reformama, M5 ih je brzo optužio za lažiranje dijaloga. ECOWAS je također imao dvojbi o tome pokušava li vojska zadržati vlast, vidjevši, na primjer, kako su vođe puča samovoljno odabirali birače koji su umirovljenog generala Bah Ndawa imenovali privremenim predsjednikom, a Goïtu zamjenikom. Nakon imenovanja vlade Moctara Ouanea, bivšeg predstavnika Malija pri UN-u, 28. rujna s mandatom za održavanje izbora u roku od 18 mjeseci, ECOWAS i AU ukinuli su svoje sankcije i obnovili odnose s Malijem.
U 2012. godini prvo su separatisti Touarega, a potom radikalni islamisti, preuzeli kontrolu nad sjeverom Malija. To je izazvalo prvi vojni puč (ožujak 2012.) kao i francusku intervenciju (siječanj 2013.) koji je ekstremiste istjerao iz gradova, ali ih nije pobijedio. Posljednjih godina pojavile su se nove ekstremističke skupine, poput onih koje regrutiraju pristaše Fulanija (etnička skupina koja čini 13 posto stanovništva) u središnjim dijelovima zemlje, proširujući sukob. Danas ekstremisti aktivni u Maliju čine dvije velike koalicije - Skupinu za potporu islamu i muslimanima (JNIM) povezanu s Al-Kaidom i Islamsku državu u Velikoj Sahari (ISGS). Napadi ovih skupina sve su učestaliji i proširili su se na susjedne države Burkinu Faso i Niger. U napadima ekstremista 2019. godine u ove tri zemlje umrlo je 4.000 ljudi.
Potom je 2015. godine malijska vlada sklopila mir u Alžiru sa sekularnim frakcijama Tuarega, obećavajući ovom tradicionalno marginaliziranom stanovništvu šire sudjelovanje u administraciji, uključivanju u vojsku i razvojne fondove, između ostalog. Međutim, obećanja nisu ispunjena i nastavljene su separatističke tendencije u zemlji i napetosti u vojsci. Slabost vojske i rutinsko maltretiranje civila od strane vojnika rezultiralo je rastom lokalnih snaga samoobrane i daljnjom militarizacijom zemlje. Kao rezultat, eskalirali su etnički sukobi, neki od njih pogođeni klimatskim promjenama, poput borbi između Fulana i Dogona. Kako se područja obradivih površina i pašnjaka smanjuju, pastoralna i poljoprivredna društva sve su više antagonizirana. Keïtina vlada uključila se u dijalog s autohtonim frakcijama JNIM-a, posebno Ansar Dineom pod vodstvom Tuarega i Macinom frontom koju su vodili Fulani. U tom su procesu te skupine sklopile lokalne paktove o nenapadanju s milicijama samoobrane, što je davalo nadu da će napustiti nasilje u korist političke borbe. Međutim, međunarodne snage prisutne u zemlji, posebno Francuska, usprotivile su se razgovorima s ekstremistima.
Francuska misija Barkhane provodi aktivnosti protiv ekstremističkih skupina od 2014. godine uz podršku američkih dronova. Prošle godine izjava predsjednika Trumpa o namjeri povlačenja bespilotne zrakoplovne potpore povećala je francusko-američke napetosti. Od 2017. godine u Maliju su također vojnici iz regije, uključujući grupu Sahel G5 (koju čini čak 5.000 vojnika iz Mauritanije, Čada, Nigerije, Burkine Faso i Malija). Njihov prvotni cilj bio je preuzeti od Francuza glavni teret borbe protiv ekstremista. Snage Sahela G5 nisu za to bile spremne, pa je Francuska ojačala svoj kontingent na 5.100 vojnika. Francuska je misija u početku bila vrlo dobro prihvaćena u Maliju, no posljednjih godina sve je češće kritizirana. Prosvjednici u Bamaku koristili su protufrancuske slogane i povezali s prosvjednim porukama Keïtinu nesklonost da odstupi od Francuske. Dojam da Francuska teži vojnom potčinjavanju Malija pojačan je posebno na malijskim društvenim mrežama. Posljednjih godina i Rusija je zainteresirana za povećanje svoje uloge, uključujući vojnu komponentu, u Maliju.
EU je 2013. pokrenuo misiju za obuku u Maliju (EUTM). Do danas je EUTM obučio oko 18 000 malijskih vojnika s ciljem profesionalizacije i - neuspješno, kako se ispostavilo - političke neutralnosti. U srpnju je u Mali stigao novostvoreni kontingent specijalnih snaga, Takuba Task Force, iz europskih zemalja (310 vojnika). Stabilizaciju države podržava i jedna od najvećih misija UN-a, MINUSMA. Njegovih 13.000 vojnika ranjivo je na ekstremističke napade. Unatoč zabrinutosti zbog kontinuiteta akcija protiv džihadista, suradnja različitih snaga nastavlja se od puča na radnoj razini. Malijski vojni čelnici ne podliježu nacionalističkim osjećajima. Njihov glasnogovornik izričito je pozvao Malijance da podrže snage Barkhane, MINUSMA i Takuba, koje je opisao kao "partnere u obnavljanju stabilnosti".
Unatoč izjavama čelnika puča o izgradnji države usredotočenim na jačanje institucija Malija, puč je nastavio miješanje vojske u politiku. Kratke, lagane posljedice za vođe puča mogle bi potaknuti časnike iz drugih zapadnoafričkih zemalja da poduzmu sličnu akciju. To je posebno moguće u Gvineji i Obali Bjelokosti, gdje su dosadašnji predsjednici Alpha Condé i Alassane Ouattara, unatoč javnom otporu, progurali reforme koje su im omogućile da se kandidiraju za treći mandat. Vojna preuzimanja u tim zemljama potkopala bi napore AU i ECOWAS-a na iskorjenjivanju prakse državnih udara u Africi.
Posljednji puč u Maliju zasnovan je na istim razlozima kao i 2012. godine - kriza institucija i nesposobnost vojske da kontrolira sukob na sjeveru – što pokazuje neučinkovitost dosadašnjih napora na jačanju državnih struktura. Europsko sudjelovanje u Maliju i drugim zemljama Sahela trebalo bi odgovoriti na socijalne i institucionalne probleme u većoj mjeri nego prije, a ne sužavati svoju perspektivu na sigurnosna pitanja, naime na pitanja granica i migracija. To se posebno odnosi na sredstva iz EUTF-a. U suprotnom, moguće nasilne političke promjene slične onima u Maliju mogle bi postati antieuropske naravi. To je posebno važno za Niger, najčešće korištenu tranzitnu zemlju za migrante iz zapadne Afrike i regije jezera Čad.
