"SAM U KUĆI", FILMSKA ANALIZA - KEVIN DANAS, JUČER I SUTRA: Potvrda jednog novog svijeta, transformacija obitelji i debata između autonomije i kolektiva kroz nostalgiju Božićne čarolije

Za mnoge, barem u Zapadnom svijetu, s godinama neke stvari postale su "sastavni dio" božićne atmosfere u kontekstu modernog vremena. Neizostavni "sastojci" takve atmosfere su božićne pjesme, ali i božićni filmovi, no jedan se ističe daleko iznad svih drugih te ovih dana slavi svoju 30. obljetnicu - dakako, govorimo o kultnom filmu iz 1990. "Sam u kući".

Priča je to koju zasigurno nema potrebe prepričavati. Svi su gledali film, a neki će ga večeras vjerojatno gledati i po 30. put u nizu jer mu se uvijek vraćaju svake godine. Ne čudi. Riječ je "toploj" priči koja ima elemente humora, nostalgije, utjehe, pustolovine, sa neizostavnim sretnim završetkom. Dječak po imenu Kevin McCallister (Macaulay Culkin), kako i sam naslov filma otkriva, ostao je "sam doma". Njegova poveća obitelj ga je u žurbi zaboravila i on će se morati pobrinuti sam za sebe dok se ovi ne vrate po njega. U tom periodu njegova kuća naći će se i na meti dvojice provalnika, a on će je morati sam obraniti svojom dovitljivošću.

"Sam u kući" je postao božićni klasik, radnju već znamo gotovo napamet - ima li se tu išta više uopće za reći? Zapravo ima, poprilično. Za početak način na koji kroz godine gledamo ovaj film mijenja se kako se i sami mijenjamo, jedino sam film ostaje isti. Mnogi od nas vjerojatno smo ga gledali negdje dok smo bili sličnih godina kao i Kevin u filmu. Tada smo film doživljavali kao jednu veliku pustolovinu zamišljajući kako bismo možda i sami voljeli na dan ili dva biti posve sami, imati cijelu kuću za sebe, lutati gradom, "boriti se" s provalnicima... Danas pak, tri desetljeća kasnije, uočavamo neke druge stvari. Primjerice kako si gospodin i gospođa mogu priuštiti toliko djece (Kevin je najmlađi od ukupno petero djece)?

Jasno, film prati priču dječaka iz, mogli bismo procijeniti, gornje-srednje klase. Ne bi iznenadilo da je i ta činjenica pridonijela tolikoj popularnosti samog filma jer upravo je ta neka "srednja do gornja-srednja" klasa najčešće ideal kojem većina ljudi stremi. Nažalost upravo to je ujedno i klasa koja se najviše rasipa te za mnoge postaje nedostupna.

Bez namjere "kvarenja dojma" božićne filmske čarolije, sam film zapravo adresira klasnu pripadnost u nekoliko segmenata. Primjerice u sceni gdje se gospođa McCallister hitno vraća doma u kombiju s polka glazbenicima. Jednom članu sastava požalila se da je "užasan roditelj", pošto sebe najviše krivi za to što je Kevina ostavila samog kod kuće. No, ovaj joj odgovara: "Ne, niste. Nemojte biti tako grubi prema sebi. Želite vidjeti kako stvarno izgledaju loši roditelji? Pogledajte nas. Mi smo na putu po 48 ili 49 tjedana godišnje. Gotovo da i ne viđamo svoje obitelji. Evo Joe je već skoro zaboravio kako mu se djeca zovu. Ziggy pak još nije ni vidio svoje dijete".

Njegov komentar dolazi kao podsjetnik da se društvene klase često ne razumiju, ili jednostavno ne vode previše brige o međusobnim problemima. Gospođa McCallister poprilično je odvojena od svjetova koji egzistiraju oko nje. Čak bismo mogli reći da živi i u "balonu" jedne zbilje koja je vrlo precizno određena. Primjerice, ne vidimo previše gospodina McCallistera da se "hvata za glavu" jer je mali Kevin ostao zaboravljen kod kuće. Kako to? Zato jer se u zbilji u kojoj žive McCallisterovi "zna" tko je kriv za ovaj veliki propust - majka. Uloge su podijeljene što je u neku ruku i preslika vremena u kojem je film sniman, u vrijeme uspona novog američkog konzervativizma i "obiteljskih vrednota".

Ipak, McCallisterovi se čine "svjetlosnim godinama daleko" od primjerice tipične obitelji srednjeg staleža iz američkih 40-ih ili 50-ih godina. Kroz tih nekoliko desetljeća došlo je do temeljite transformacije društva, a mi danas, kad ga gledamo 30 godina kasnije, ne možemo se ne zapitati koliko je dodatne transformacije učinjeno u tom periodu? Gdje su "McCallisterovi" danas? Gdje je ta tipična obitelj u našem vremenu? Postoji li još ili sve više i više postaje samo fragment bivšeg vremena i nostalgije?

Daleko od toga da su nestali ideali. S razlogom se nešto naziva "idealima", ali isto kao što i obitelj 90-ih, čak i s precizno formiranim ulogama, nije više bila u stanju "vratiti se" 30 ili 40 godina unatrag, tako ni današnja varijanta više nema puta za povratak, može samo pokušavati samu sebe ponovno izmisliti.

Ali gdje je ta fundamentalna razlika ako kažemo da je gospođa McCallister u tipičnoj ulozi majke, a gospodin McCallister tipični otac koji brine kako svojoj obitelji osigurati tu udobnost srednje klase dok se u isto vrijeme ne mora zamarati prebrojavanjem vlastite djece? Zar nije to vrlo nalik obitelji iz 50-ih godina? Da, ali njenu postmodernu varijantu otkriva glavni lik ove priče - njihovo dijete, sam Kevin!

Možemo li zamisliti "Kevina iz 50-ih"? Sigurno ne bi bio kao ovaj kojeg gledamo u filmu. Ne bi imao svađe s majkom. Ne bi joj u lice rekao, doduše u ljutnji, da bi najradije da svi nestanu. Dječji svijet je doživio možda i najveću transformaciju iz jednog perioda u drugi. Ta svijest, koja je evoluirala kroz drugu polovicu 20. stoljeća, stvorila je i određeni jaz između svjetova - svijeta djece i svijeta odraslih.

Činjenica je da djeca nekoć nisu baš imala previše vremena za biti djeca. Odrastanje je bilo brzo. Vjerovalo se da je "dječje ponašanje" jedan nedostatak koji svaka nova osoba treba što brže prevladati, postati "ozbiljan odrastao čovjek". Odgoj je bio temeljen na tome. "Kevina iz 50-ih" se učilo da ne propitkuje autoritet, bilo roditeljski bilo institucionalizirani, već da bude poslušan, dobar, pristojan i radi što mu se kaže. Kevin iz 1990. jedno je sasvim drugo biće. Ima svoj stav i glasno prosvjeduje kad osjeti nepravdu upućenu prema njemu.

S pravom je ljut kako se odrasli (a pošto je najmlađe dijete za njega su svi oko njega zapravo odrasli) ponašaju prema njemu. Viču na njega da smeta, da je na putu, da se makne, a on nije učinio ništa loše. U jednom trenutku, kad je majci rekao da bi najviše volio da cijela obitelj nestane, ona igra ulogu provokatora i izaziva ga da to ponovi - dovodeći ga u situaciju da izazove i samu sudbinu (naročito iz perspektive malog djeteta koje je svakako sklonije vjerovati da riječi imaju gotovo sudbonosno značenje). Kevin, držeći se čvrsto, ponovio je što je rekao pred trenutak. Kad se pak probudio sam u kući jutro nakon vjerovao je da je zaista "snagom volje" ili nekakvom drugom čarolijom uspio natjerati svoju obitelj da jednostavno nestanu.

Isrpva je euforičan osjećajem te slobode. Taj konflikt između njegovog dječjeg svijeta i svijeta odraslih je završen, on je pobijedio. Kuća je njegova, život je njegov, sve odluke, dobre i loše, odjednom su samo njegove. Dakako, odmah će početi koristiti tu svoju novostečenu slobodu kako bi radio stvari za koje zna da ne smije - u jednom trenutku, gledajući gangsterski film na VHS-u (što mu je bilo ranije zabranjeno) poručit će svojoj nepostojećoj obitelji: "Gledajte me, gledam loš film i jedem junk hranu!". To je njegova pobjeda, njegovo oslobođenje. Naravno, euforija neće trajati dugo. Uskoro će Kevin saznati da sloboda i autonomija imaju svoju cijenu. Morat će naučiti brinuti se sam za sebe, pripremati si hranu, čistiti, ići u dućan...

Brzo će Kevin poželjeti da mu se obitelj vrati (i u konačnici "želja" će mu se i ispuniti). Ali gdje zapravo padaju njegove težnje - da bude slobodan ili da bude dio svog kolektiva? Naravno, Kevin je još malo dijete i nije na njemu da tako rano odlučuje, ali kroz dječju naivnost film zapravo jako dobro opisuje taj permanentni unutarnji konflikt koji će ga pratiti kroz odraslu dob. U onoj sceni kad se ljuti na majku što ga kažnjava na način da mora ići u sobu on poručuje nešto baš zanimljivo: "Kada odrastem i kada se oženim živjet ću sam!".

Na prvu čini se kao smiješna dječja izjava gdje on poistovjećuje odrastanje i brak, ali možda u toj iskrenoj i "nefiltriranoj" izjavi ima nešto više. Želja za slobodom s jedne strane i "vezanim" obiteljskim životom može se lako pretvoriti u interni sukob životnih puteva. Postoji li ispravni put prema "sreći"? Je li izbor podređen osobnom karakteru pojedinca? Ili je pak riječ o vječnom vaganju između dvije mogućnosti? "Sam u kući" daje nam suptilni fragment te debate (dok recimo neki filmovi cijelu priču grade samo na njoj, primjerice odličan "Moja večera s Andreom").

Sloboda i nezaštićenost lako mogu privući "mračne sile" što se Kevinu i dogodilo. Dvojica provalnika su poput alegorije na prijetnje koje vrebaju na one u samoći. Šalje li film neku poruku? "Navija" li za jednu stranu životnog odabira? Možda. Da se Kevinu baš ništa loše nije dogodilo u periodu njegove samoće možda i ne bi bio toliko radostan što mu se obitelj vratila. U isto vrijeme je i sazrio, "vidio obje strane" i odrastao preko noći, čak postao i mudar popravljač svijeta oko sebe (potaknuo je usamljenog starca s kojim se sprijateljio da se pomiri sa sinom).

Scenarij za film je napisao John Hughes koji se tih godina poprilično ispraksirao u tome da kreira "lagani" film koji zapravo pažljivo skriva i neke dublje poruke. U svojim prethodnim filmovima često je isticao postojanje svjetova mimo svijeta odraslih, u neku ruku njegovi filmovi su služili i kao "potvrda" za postojanje svijeta tinejdžera čak i dosta više od ranijih filmova gdje su tinejdžeri bili glavne uloge. U "Sam u kući" daje potvrdu dječjeg svijeta.

Kevin možda jest tek naivno dijete, ali dijete koje vidi brojne kontradikcije u svijetu odraslih kojih oni sami više nisu svjesni. Samom činjenicom da je bio "takvo" dijete, iz vremena propitkivanja, bit će i nešto drugačija odrasla osoba jer formiranje stava počelo je ranije nego kod generacije njegovih roditelja. Zanimljiv je pak današnji pogled na "svijet odraslih", nije teško uočiti koliko je češća pojava da "odrasli 21. stoljeća" žude za time da bar u nekom aspektu svog života i dalje ostanu djeca. Slogani poput "nemojte nikad odrasti" već su gotovo kliše dok bi se u nekom prethodnom vremenu činili poput devijantne prijetnje. U doba "Kevina" je nešto započeto i nastavilo se kroz ovih nekoliko desetljeća iza nas. Ne bi bilo lako reći koje su sve pozitivne, a koje pak negativne strane takvih promjena. Ako su ljudi generalno neozbiljniji, je li to loše ili dobro? Ako su naivni jesu li iskreniji ili samo podložniji manipulaciji "odraslijih od odraslih"?

Kevin McCallister, početkom 90-ih, živi u istom "svijetu" kao primjerice i Bart Simpson. Bart očigledno ne briljira u školi, ali je itekako snalažljiv, dovitljiv i samosvjestan dječak koji je već sam sa sobom riješio da u školi nema što puno naučiti (za razliku od "prostranstva" izvan nje). Kevin nije baš do te mjere "vragolan" kao Bart, ali imajući u vidu njegove klopke za provalnike mogli bismo reći da razmišljaju slično. Predstavnici su jedne generacije koja je dovela novi dinamični element u promjenjivu vizuru postmoderne obitelji.

Danas, 30 godina kasnije, promjene su opet na snazi i opet temeljite. Ono što se smatralo obitelji početkom 90-ih danas je puno širi pojam, a Kevin više nikad ne bi ni mogao ostati "sam u kući" jer bi odmah bio kontaktiran putem mobitela...

Gledajući danas "Sam u kući" još jednom zapravo gledamo u svoju prošlost i vrijeme koje se više neće vratiti, ali je naša nostalgija i dalje snažna, ne samo za vremenom, ne samo za filmom već i željom da "sve bude kao i inače". Ove godine blagdana za sve ljude svijeta nažalost neće biti "kao i inače", a sve što pomaže da malo zaboravimo na to, vratimo atmosferu tamo gdje je i bila, svakako je dobrodošlo čak i ako se naša perspektiva na to nepovratno s vremenom mijenja!