'SOBA ZA ZAGRLJAJ' omogućava stanovnicima talijanskih staračkih domova da prvi put dodirnu porodicu, nakon dugog perioda!
Prošlo je devet mjeseci otkako je starački dom zatvorio svoja vrata za posjetioce u Italiji. Sani su počeli ličiti na sedmice, rekao je korisnik ovog staračkog doma, nakon što duži vremenski period nisu bili u mogućnosti vidjeti svoje voljene.
(The Washington Post)
Potom se jednog nedavnog popodneva zaustavio bijeli kamion koji je izvukao opremu koja bi život u staračkim domovima u eri koronavirusa trebala učiniti malo manje usamljenim. Bio je to komad pleksiglasa visokog 7 stopa, oblikovan u trostranu kabinu. Imao je četiri rupe za izrezivanje, gdje bi se dodali zaštitni rukavi za ruke.
(The Washington Post)
Na čudnom jeziku pandemije bila je poznata kao „soba za zagrljaj“, ali to je bila manje soba nego barijera: stanovnici s jedne, a rođaci s druge strane, piše The Washington Post.
Pleksiglas je predstavljao neku vrstu skromnog koraka koji neki starački domovi sada poduzimaju u godini kada su se suočili s mučnim odlukama o tome koliko zaštitni biti i kako najbolje smanjiti svoje rizike. Neke je ustanove, uprkos mjerama predostrožnosti, opustošio, a starački domovi odgovorni su za nesrazmjeran broj smrtnih slučajeva covid-19 širom svijeta.
(The Washington Post)
Kako se pandemija odugovlači, jasno je da potpuno zatvaranje dolazi o svom trošku, a mentalno zdravlje se pogoršava kod ljudi koji su nekada ovisili o redovnom, bliskom kontaktu sa supružnicima, djecom i unucima.
