NIŠTA NE POMAŽE, HALUCINIRAM... Kardiolog iz Kragujevca do detalja opisao kako se dan po dan borio sa koronom

Cijeli novembar ljekar kardiolog Milan Radovanović bio je na teškoj klackalici – umrijeti ili "prijeteći". Uspio je u borbi sa surovom bolešću i zahvalan je medicinskom osoblju, kiseoniku koji ga je danima držao u životu i svojoj mentalnoj snazi. Tokom liječenja uspio je da vodi i dnevnik, čije djelove prenosimo.

Radovanoviću je ceo novembar protekao u borbi sa koronom. Radovanović sumnja da je virus u porodicu unijela kćerkica, koja je đak prvače i istovremeno pohađa školi baleta.

"Poznato je da djeca mahom nemaju simptome ili imaju blage oblike ove bolesti, ali mogu biti prenosioci na članove porodice. Sumnjam da se kćerkica zarazila u baletskoj školi, mada je sve vrijeme koristila masku. Primetio sam, kada sam je odvodio na balet, da roditelji dovode djecu sa simptomima infekcije respiratornih puteva – curenje nosa, kijavica, kašalj – pa sam je nekoliko puta povlačio sa časova", kaže za "Kragujevačke novine" Radovanović.

Ipak, zaraza je ušla u kuću. Obolio je stariji sin, supruga, koja je takođe ljekar – anesteziolog, žena koja je čuvala mlađe dijete, njen suprug, a najgore je prošao Milan.

"Obolilo je nas petoro, što odgovara trenutnim podacima o visokom koeficijentu zaražavanja – jedna osoba zarazi približno pet, a jedna ima težak oblik bolesti. Taj sam bio ja", kaže doktor.

Kakve misli i emocije okupiraju jednog ljekara, i to specijalistu kardiologa, sa zavidnim iskustvom, pa još sa akademskom titulom doktora medicinskih nauka (nije bitna sama titula, već znanje) kad mu život dođe na „kocku”. S jedne strane, što je dobro, može i sam sebi da pomogne, ali samo donekle, a s druge – odlično zna šta se događa u njegovom tijelu, može da predvidi i eventualno najgori ishod, što je težak psihološki udarac.

"Na početku bolesti ja sam sam sebi u stanu uključio infuzionu terapiju, ali to nije bilo dovoljno. Pravovremeno sam prepoznao simptome i znakove osnovne i pridruženih bolesti, a potom sam kolegama u bolnici mogao da ukazujem na nove simptome, pogoršanje stanja, gušenje, kratak dah, ubrzano disanje i sve ostalo što može da im pomogne u daljem tretmanu. A tačno je i ovo drugo: u više kritičnih trenutaka mislio sam da mi se bliži kraj, svakako da ljekar to mnogo bolje razumije od laika i rezona „bolje je da ne znam šta će biti”. Ipak, uvijek je bolje znanje, a najbolje je kada i u teškim trenucima očuvate mentalnu snagu i odlučnost da se ne predajete. Ja sam to uspio", rekao je Milan Radovanović.

On je tokom bolesti svakoga dana u svoj mobilni telefon "ukucavao” kratke „dijagnoze” za sebe, neku vrstu dnevničkih bilješki.

Nulti dan, 30. oktobar - Tokom popodneva osjećam blagi umor i grebanje u grlu.

Prvi dan, 31. oktobar - Odlučio sam da se izolujem i da pređem u drugi stan, u kome ću biti sam. Tokom popodneva dobijam visoku temperaturu i u večernjim satima odlazim na pregled u Infektivnu kliniku. Antigenskim testom potvrđeno mi je prisustvo kovid 19 infekcije i preporučena terapija antivirusnim lijekovima, antipireticima, vitaminima, antibioticima... Vraćam se u svoj stan u izolaciju.

Drugi dan, 1. novembar - Osjećam progresiju prostracije (bolova u mišićima), sve veći umor i bolove u grlu.

Treći dan, 2. novembar - Cijeloga dana imam nesnosne bolove u grlu i povišenu temperaturu. Počinjem da iskašljavam sukrvicu. Sam sebi uključujem infuzionu terapiju, kao ljekar naravno da to znam.

Četvrti dan, 3. novembar - Ništa mi ne pomaže, ne mogu više ni da ustanem iz kreveta. Ostavljam otključan stan za slučaj najgoreg scenarija.

Peti dan, 4. novembar Osjećam da više ne mogu da se liječim sam. U popodnevnim satima pozivam hitnu pomoć i oni me odvoze na Infektivnu kliniku. Odmah sam hospitalizovan. Rentgengrafskim snimkom potvrđuje se prisustvo obostrane pneumonije – zapaljenja pluća.

Šesti dan, 5 novembar - Cijele noći se preznojavam. U toku dana testiraju se supruga (takođe ljekar, anesteziolog u Kliničkom centru) i svi koji ima 17 godina. PCR testom oboma se potvrđuje prisustvo kovid 19 infekcije. Supruga ima dijareju, glavobolju, bolove u mišićima. I oni odlaze u izolaciju, s tim što bolesna supruga brine i o drugom djetetu, šestogodišnjoj djevojčici.

Sedmi dan, 6. novembar - Stanje mi se pogoršava. Na kontrolnom snimku pluća uočava se progresija zapaljenja.

Osmi dan, 7. novembar - Cijeloga dana sam pod visokom temperaturom. Ljekari konstatuju dalje pogoršanje opšteg stanja i mijenjaju mi antibiotik.

Deveti dan, 8. novembar - Prebacuju me na specijalizovano odjeljenje (intenzivna njega) na Kliniku za pulmologiju. Saturacija (nivo kiseonika) u arterijskoj krvi je ispod 80 posto i počinjem da primam 15 litara kiseonika u minutu. Međutim, rentgengrafski snimci pluća pokazuju dalju progresiju bolesti.

Deseti dan, 9. novembar - Imam teške napade kašlja sa iskašljavanjem sukrvice. Sve vrijeme sedim, ne uspjevam da legnem u krevet, jer u tom položaju ne mogu da dišem, niti mogu da se ponovo uspravim u sjedeći položaj.

Jedanaesti dan, 10. novembar - Priključuju me na aparat koji objezbeđuje znatno viši protok kiseonika – 70 litara u minutu.

Dvanaesti dan, 11 novembar - Javljaju mi se otoci nogu i ruku. I dalje imam jak kašalj i veoma izraženu iscrpljenost. Sve vrijeme sam u sedećem položaju i tokom noći uspevam da zaspim par puta po deset – petnaest minuta.

Trinaesti dan, 12. novembar - Osjećam se još teže nego prethodnog dana.

Četrnaesti dan, 13. novembar - Slutim da mi se bliži najgori ishod. SMS porukama kontaktiram kolege izvan odjeljenja da pokušaju da me spasu. Supruga je očajna. Kod kuće, sa svojim tegobama, brine o dvoje djece i boji se da će ostati bez mene. Kolege koje me liječe (to kasnije saznajem)na momente plaču dok pregledaju moje nalaze. Ne plašim se smrti, brinem isključivo o porodici.

Petnaesti dan, 14. novembar - Po iskustvima u liječenju kovida 19 širom sveta, petnaesti dan bolesti je najgori, jer je preloman. Naredna dva dana se ili umire, ili kreće oporavak. Primjećujem, kada govorim, da mi se nivo kiseonika u krvi povećava za jedan do dva procenta. Ipak, mentalno sam jak. Tokom noći počinjem da pevam pjesmu Snežane Đurišić „Pričaj mi, pričaj, pričaj nešto lijepo, ja sam tebi uvijek vjerovala slijepo. Pričaj mi, pričaj, pričaj nešto fino, volim da te slušam uz muziku i vino”. Ko zna kada sam tu pjesmu posljednji put čuo, ali pala mi je na pamet i cijele noći sam pjevao. Pjesma odagna crne misli, vraća nadu u optimizam, a sve vrijeme u glavi mi je supruga.

Šesnaesti dan, 15. novembar - Nažalost, snimak je najgori od početka bolesti, pluća se na njemu gotovo ne uočavaju. Kolege me sve češće obilaze, sumnjam da se bliži najgore. Uveče osećam blago poboljšanje, ali opet dolazi preteška noć bez kraja. U glavi su mi romani Sidni Šeldon „Ako dočekam sutra” i „Šta donosi sutra”.

Sedamnaesti dan, 16. novembar - Prijatelji moje porodice donose do Klinike da mi osoblje dostavlja razne suplemente, preparate za enteralnu ishranu sa visokim sadržajem kalorija. Ispostaviće se kasnije da sam na tjelesnoj masi izgubio sedam kilograma.

Osamnaesti dan, 17. novembar - Osjećam veći broj kriza, kašalj i gušenje, posle pokušaja ležanja u krevetu sa nešto nižim uzglavljem.

Devetnaesti dan, 18. novembar - Prvi put se na rentgengrafskom snimku pluća uočava blago poboljšanje. Mikrobiološkom obradom potvrđuje se prisustvo bakterija u krvi. Uz virus, sada i bakterije.

Dvadeseti dan, 19. novembar - Osjećam naznake boljitka, to prepoznajem i po tome što mi se vraća apetit. Obrijali su me. Uspjevam da nešto intenzivnije radim vježbe disanja sa fizioterapeutom.

Dvadeset prvi dan, 20. novembar - Održava se nivo saturacije (zasićenosti) arterijske krvi kiseonikom pri postepenom smanjenje protoka ns ligh flow aparatu. To je aparat za terapiju visokim protokom kiseonika putem nosne kanile.

Dvadeset drugi dan, 21. novembar - Poslije jedanaest dana obustavljena je primjena kiseonika aparatom ligh flow. Nastavlja se primjenom kiseonika preko nazalne maske – 15 litara u minutu. Prvi put sam se brijem, tehničar me šiša trimerom. Pojedini ampulirani lijekovi, oni koji se primaju kao injekcije, zamjenjuju se tabletiranim oblikom. Poslije dvadeset jednog dana uspjevam da odspavam tri sata u toku noći.

Dvadeset treći dan, 22. novembar - Imam problem sa nosnom sluznicom, jer izduham ugruške krvi, zbog oštećenja izazvanog visokim protokom koseonika prethodnih dana. Odlazim i do toaleta, ali noseći i bocu sa kiseonikom da ne bi bila obustavljena oksigenoterapija, jer bi i to moglo da bude fatalno.

Dvadeset četvrti dan, 23. novembar - Prijatelji i medicinsko osoblje, pored redovnih obroka, dostavljaju mi i dodatnu hranu, kako bih što prije ojačao. Počinjem da čitam novine, Primjećujem da mogu da tolerišem i niži nivo protoka kiseonika, prvo od sedam-osam, a zatim samo tri-četiri litra u sekundi.

Dvadeset peti dan, 24. novembar - Prvi put razgovaram telefonom sa nekim ko nije član moje porodice. Dio dana uspijevam da budem bez primjene kiseonika, odlazim do toaleta bez boce sa kiseonikom. U toku noći sam na samo jedan-dva litra kiseonika u minuti.

Dvadeset šesti dan, 25. novembar - Prvi put sam se tuširam tokom 19 dana bolničkog liječenja. Supruga mi javlja da je uspjela da nabavi koncentrator kiseonika, aparat za dobijanje kiseonika u kućnim uslovima, nadajući se mom skorijem otpustu iz bolnice. Javlja mi i lijepu vijest – šestogodišnja kćerka ostala je bez prvog mlečnog zuba.

Dvadeset sedmi dan, 26. novembar - Prespavao sam noć bez primjene kiseonika. Maska mi je bila nadohvat ruke, ako mi zatreba. Međutim, kada sam se probudio dobijam osjećaj tipa „fantomskog uda” (kada bolesnik osjeća dio tijela koji mu je odstranjen, na primjer amputirani dio noge). Imam utisak kao da mi je maska implantirana u lice. I dalje se bojim. Saznajem da je danas u Srbiji preko sedam hiljada novozaraženih i više od pedeset preminulih i da je više od 2.300 zaraženih zdravstvenih radnika.

Dvadeset osmi dan, 27. novembar - Saznajem da danas odlazim kući. Pakujem stvari i oblačim se. Nestrpljivo čekam jutarnju terapiju i otpusnu listu. U 11 sati supruga me odvozi kući. Kročim u topao stan, čini mi se da sam ga napustio ko zna kada. Vidim djecu, počinjem da plačem i jecajući izgovaram: „Kako vam je ovdje lijepo”. Popodne stiže lijepa vijest – oboje djece na tromjesečju imaju samo najbolje ocjene. U toku noći se budim sa osjećajem bolova u vratu, nisam svjestan gdje se nalazim i pokušavam da pozovem medicinsku sestru koja radi u crvenoj zoni da zatražim pomoć. To je skoro pa halucinacija, psiha ipak nije gvozdena.

Dvadeset deveti dan, 28. novembar - Na momente se osjećam veoma umorno, smeta mi hladan vazduh, imam utisak da su mi disajni putevi ogoljene cijevi. Ne želim da povjerujem da bilo šta može da se vrati. Dobio sam novi život.

Trideseti dan, 29. novembar - Teško mogu da zaspim. Gotovo cele noći gledam TV program, isključivo sportske prenose.

Trideset prvi dan, 30. novembar - Bolje sam. Počinjem da pomažem djeci u praćenju on lajn nastave. Telefonom zovem „Kragujevačke novine”, razgovaram sa urednikom i pitam da li mogu da dam plaćeni oglas kojim bih se zahvalio svima koji su doprinijeli mom izlječenju, ali on mi predlaže da napravimo razgovor, kako bi se javnosti plasirala jedna pozitivna priča u ovom sumornom vremenu teške pandemije. Prihvatam predlog.

Prisjećam se priče penzionisanog pomoćnog radnika Baneta sa Interne klinike, koji je često gurao kolica sa bocama kiseonika. On, naravno, nije znao stručne aspekte rada ljekara, ali kada se neki pacijent izliječi od teškog oboljenja govorio je. „Ništa ne bi bilo bez doktora i kiseonika”. Sada mogu da potvrdim – bio je potpuno u pravu.

Nadam se da ću se oporaviti i brzo vratiti na posao i da ću još više cijeniti posvećenost radu, pregalaštvo, istrajnost, altruizam i empatiju kolega, a do kraja života biću zahvalan čistom vazduhu – kiseoniku.

Zahvaljujem se iskrenim prijateljima moje porodice koji su nam dali nesebičnu podršku i doprinijeli da pobedimo u najtežoj životnoj bici, napisao je dr Milan Radovanović.

(Mondo.rs)