KAKO JE MLADI ISMET GAVRANKAPETANOVIĆ LIJEČIO ALIJU IZETBEGOVIĆA: Evo šta se dešavalo u bolničkoj sobi

Aktuelno
KAKO JE MLADI ISMET GAVRANKAPETANOVIĆ LIJEČIO ALIJU IZETBEGOVIĆA: Evo šta se dešavalo u bolničkoj sobi
Iz Arhive magazina Dani, 26.09.2003.

Iz Arhive magazina Dani, 26.09.2003.

Od časa kada je počasni predsjednik SDA i bivši dugogodišnji predsjedavajući Predsjedništva BiH smješten u sarajevski Klinički centar, pred Klinikom za ortopediju i traumatologiju je mini salon službenih automobila: mercedesi i BMW-i novijeg datuma, uz obaveznu zbirku golfova i audija, najbolji su putokaz do mjesta gdje leži Alija Izetbegović. "To je gore: idi samo za onim u odijelima", savjetuje sredovječni pacijent i ne može da odoli već u povjerenju saopćava kako je "Clintonovo obezbjeđenje k'o baje, a ovi domaći stupaju da se sve ori". No, pred Izetbegovićevom su sobom tek dvojica njegovih dugogodišnjih pratilaca, i to ne po službenoj dužnosti - još za vladavine Alijanse, pozivajući se na zakon o službenoj pratnji visokih funkcionera, FOSS je povukao njegovo obezbjeđenje - pa kooperativni pacijent objašnjava: "Nisam mislio na njih, već na pratnju ovih novih."

Iako je ekipa ljekara koja vodi brigu o Izetbegovićevom zdravlju krajnje precizna: nikakve posjete sem porodice, u bolesničku sobu svakodnevno stižu gosti. Nekima se Izetbegović zaista obraduje, svjedoče na Klinici, ali je očito daleko veći broj onih koji su tu tek da bi sutradan u novinama pročitali (ili napisali) o čemu su lično izvijestili Počasnog. Visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown svoje interesovanje za Izetbegovićevo zdravlje iskoristio je da od njega zatraži promjenu stavova Sulejmana Tihića i SDA o "reformama odbrane", kako Ashdown zove "realnost od trokomponentne vojske u BiH"; sam je Izetbegović pozvao Fatimu Leho da joj objasni potrebu njezina učešća u komisiji za ustroj Mostara; posjeta predsjedavajućeg Vijeća ministara Adnana Terzića daleko je službenija od, recimo, Tihićeve, koji nastoji da ostavi dojam kako obilazi prijatelja i suradnika,i tako redom - stranačke, vjerske, medijske i ine delegacije pronalaze put do kliničkog apartmana. I sve te posjete aminuje sam Izetbegović, u bolničkom krevetu satjeran do pozicije da slijeganjem ramena i klimanjem glave daje znak ko će sljedeći staviti masku na lice i obećati da neće "duže od tri minute" boraviti u sobi. E sad, koliko je onih koji se uistinu suzdrže od pružanja ruke "najvažnijem pacijentu", mogao bi reći tek Bakir Izetbegović, koji gotovo sve pridošlice uredno dočeka, ali i odmah potom izađe iz sobe, poštujući zahtjeve ljekara da se oko bolesničke postelje ne prave sijela.

Mogli bi i zidovi koješta kazat', tim prije što su oni bolnički ionako tanki a zna se da baš svi zidovi imaju uši, no skoro pa da i nema potrebe: sve se manje-više zna - od činjenice da se Izetbegović sve vrijeme drži bolje negoli to njegovi politički (ne)prijatelji očekuju, preko njegove potrebe da u svakom času bude informiran o svemu, zbog čega je valjda zatražio i svoj redovan primjerak Dana, do podataka da nije odolio progovoriti koju o Mostaru i sa Safetom Oručevićem; posavjetovati Harisa Silajdžića da se vrati u politiku, zahvaliti Clintonu što ne zaboravlja ko je agresor, a ko žrtva u BiH… Posjeta bivšeg američkog predsjednika Kliničkom centru shvaćena je kao melem ne samo na Izetbegovićeve boljke, a visoka američka delegacija, koja je pravo iz Potočara otišla na sarajevsku Ortopediju, demonstrirala je zavidan nivo uviđavnosti: iako je Bill Clinton zajedno sa američkim ambasadorom u BiH Cliffordom Bondom ušao u Izetbegovićevu sobu, dječiji odjel obišao je sam, odnosno praćen jedino doc. dr. Ismetom Gavrankapetanovićem, šefom Klinike. "Dossente, dossente, mogu li…", protepao je iz bolničkog kreveta petogodišnjak. Nakon ljekarevog klimanja glavom, ispalio je sav sretan: "I am Irfan." Srdačno "I am Bill. Nice to meet you", izazvalo je takav ponos kod malih bolesnika da je i dva dana kasnije onaj američki predsjednik koji je zaustavio agresiju na BiH bio top-tema svih bolesničkih razgovora. No, ni ljekari ne kriju da im je godila iznenađenost važnih gostiju mladošću ljekarskog konzilija koji vodi brigu o Izetbegovićevom zdravlju: na čelu tima je 41-godišnji hirurg koji je svoj specijalistički ispit polagao na najteži način - svakodnevno operirajući nakon povreda koje njegove kolege širom svijeta danas uče pod stavkom "sarajevska ratna hirurgija".

DANI: Mora se priznati da je i u samom Sarajevu bilo pitanja zašto se gospodin Izetbegović ne liječi na nekoj od svjetskih klinika: dobro je znano da ima otvoren poziv saudijske kraljevske porodice, ali i najvećih američkih i evropskih klinika. Bolji poznavaoci domaćih prilika reći će pak da traumatološka povreda kakva je prelom rebara, nigdje na svijetu i ne može biti tako valjano sanirana kao na odjelima klinike na kojoj su sve sama mađioničarska imena ovdašnje ratne hirurgije: kako ste Vi doživjeli ovu Izetbegovićevu odluku da se liječi ovdje?

GAVRANKAPETANOVIĆ: Lako je biti dobar vojskovođa kad imaš dobre generale, a meni je zaista lako jer su šefovi odjeljenja na ovoj klinici dr. Faruk Kulenović, dr. Mufid Lazović, dr. Karlo Masak, dr. Jusuf Hadžir, dr. Adnan Dizdar, dr. Javorić… tu su dr. Faris Gavrankapetanović, dr. Edib Jerlagić… da ne zaboravim kolegu dr. Kuštrića, koji sada vodi ambulantu… relativno mladi ljudi i jedna izuzetna ekipa koja je, kako sami kažete, tokom rata uspijevala da izvanredno radi u nikakvim uslovima. Ovo je težak posao i mi uvijek prvo razmišljamo o pacijentu: meni je teško reći otkud takva njegova odluka, međutim, meni se učinila logičnom, a očito ni kod porodice nije bilo dileme. Objektivno, u pitanju je bila traumatološka povreda, a naš je posao 80 odsto čista traumatologija i ja zaista, onako iskreno, mogu reći da smo mi klinika za traumu i ortopediju. Desetog septembra ujutro Bakir je pozvao telefonom, ja sam u tom času taman završio brijanje i spremao se za redovni jutarnji sastanak najužeg rukovodstva Klinike, i izvijestio o povredi. Mi smo odmah reagirali - bili smo tu dr. Kulenović, dr. Lazović, dr. Masak i ja - i primili gospodina Izetbegovića. Nisam o tome ranije govorio, no onaj ko poznaje traumatologiju zna o čemu se radi: čovjeku u njegovoj dobi takva povreda može biti smrtna. Konstatovali smo serijski prelom rebara sa povredom na vratu i ruci manjeg stepena: gospodin Izetbegović je zaista bio u vrlo teškom stanju, pri svijesti, ali je komunikacija bila otežana zbog strašnih bolova, a sve je to iniciralo stanje na srcu koje je hronična srčana insufijencija, četvrta faza, a onda posljedično stanje na plućima i drugim organima. Preduzeli smo sve mjere i odmah formirali konzilijum. Pazite, u našoj je praksi čest slučaj da komlikacije kod bolesnika nastupe tek kasnije, 24 sata i više nakon povrede: zato smo od samog starta bili vrlo, vrlo oprezni.

DANI: Jesu li komplikacije koje su nastupile bile očekivane?

GAVRANKAPETANOVIĆ: Jesu. Mi smo još prvog dana porodici praktično najavili tu krizu, a gospodinu Izetbegoviću saopćili da je očekujemo, odnosno rekli mu najveći dio toga. Porodici smo rekli baš sve. Komplikacije se pojavljuju tačno prema danima koje smo predvidjeli, odnosno onim redoslijedom kojim smo ih očekivali. Postoji još nekoliko mogućih komplikacija, za koje se nadamo da se neće ni dogoditi, jer vjerujemo da smo poduzeli sve što je u medicinskoj moći da ih preduhitrimo, odnosno izbjegnemo. Naravno, sve pratimo i svemu maksimalno ozbiljno pristupamo. Kod hirurga ima jedno pravilo: nije dobar onaj koji zna operirati, već onaj koji zna riješiti komplikacije - kod gospodina Izetbegovića mi smo limitirani njegovim općim stanjem, koje je krajnje ozbiljno i bez ove traume, a trauma je zapravo gurnula kolica dramatično nizbrdo. Mi, ustvari, stojimo s te druge strane kolica i pokušavamo da ih zaustavimo.

DANI: Ko zapravo čini konzilij ljekara koji brine o Izetbegovićevom zdravlju?

GAVRANKAPETANOVIĆ: Devet ljekara različite specijalizacije, ali su svi direktno uključeni u ovaj problem. Moram priznati da na zdravstvenom stanju gospodina Izetbegovića ima toliko posla da bi konzilijum mogao biti i veći. No, valja napomenuti da je konzilijum naša stalna praksa, da to nije, dakle, metoda liječenja samo u ovom slučaju. Mi, zapravo, za svakog pacijenta organiziramo konzilij, kao najjaču instituciju medicine: naprosto, konzilij je timska provjera i zajednički rad. Nekad vam treba kolega da čuje pluća zajedno s vama, nekad hoćete provjeriti vlastiti stav - konzilij je taj jaki parametar koji se na našem kliničkom centru prakticira kao redovna praksa i to ne samo unutarnja: oni koji prate rad našeg kliničkog centra znaju da mi imamo redovne konzilije i sa našim vanjskim kolegama iz Bologne, Beča, Graza… Mi smo, dakle, i u ovom slučaju formirali konzilij i ordinirali terapiju te, imajući u vidu interes javnosti za zdravlje gospodina Izetbegovića, nastojali da kao tim naše zaključke redovno saopćavamo, vodeći računa da je to bio i jedan dosta dramatičan period. Zadatak koji se postavio pred nas nije bio nimalo jednostavan: mi smo trebali predvidjeti sve moguće komplikacije i njihovu dinamiku, odnosno biti spremni za trenutke kada do svake od tih mogućih komplikacija dođe. Naša česta praksa da komplikacije nastupaju tek narednih dana - potvrdila se i u ovom slučaju.

DANI: Pa ipak se u više navrata dogodilo da u vrijeme dok se vi bavite zdravljem gospodina Izetbegovića u javnost procure informacije da je umro: zna li gospodin Izetbegović za to i kako to podnosi?

GAVRANKAPETANOVIĆ: Nažalost, zna. To je stvarno teška situacija i za pacijenta ali i za nas - mi uistinu nastojimo da budemo otvoreni spram javnosti, da realno izvijestimo o njegovom stanju i da na vrijeme te informacije damo. Hoću da kažem i ovo: mi uvijek nastojimo da liječimo po protokolu, i to je pravilo na kome insistiramo upravo zato što smatramo da je to najsigurniji način da se izbjegne svaka moguća greška. Svaki bolesnik se mora natjerati da poštuje red, pa i gospodin Izetbegović. Najbolja garancija da neće biti greške jeste jednak tretman za sve, jeste upravo to naše striktno poštivanje protokola i zato se mi njega toliko i držimo. Zato nastojimo da i ta naša informacija bude o cjelovitom zdravstvenom stanju, i zaista ne vidim razloga za plasiranje, najblaže rečeno, apsolutno neutemeljenih informacija.

DANI: Gospodin Izetbegović već dugo ima problema sa srcem: koliko je prof. Raljević zadovoljan njegovim sadašnjim stanjem?

GAVRANKAPETANOVIĆ: Otac konzilija, kako mi u šali zovemo prof. Raljevića, vrlo je zabrinut. Mada ima zaključaka da je zadivljujuća snaga sa kojom su i dosad prevaziđene ove komplikacije: mogu reći da je pacijent neke momente naprosto neočekivano izdržao i prevazišao. Sve je još uvijek pod teškim upitnikom, ali se stvari odvijaju tako da su ove dvije najozbiljnije komplikacije - smetnje s cirkulacijom u lijevoj nozi i krvarenje u lijevo prsište - sada pod kontrolom. To je taj naš izraz koji koristimo zbog mjera opreza, jer zapravo ni za jednog bolesnika ne možete kazati da se ništa novo neće dogoditi u narednih sat vremena. Kod gospodina Izetbegovića taj je oprez utoliko veći zbog problema sa zdravljem koje ima odranije.

DANI: Da li ste razmišljali o operativnom zahvatu?

GAVRANKAPETANOVIĆ: Da. To je bilo jedne noći, mislim, u četvrtak, kada je krvarenje u lijevo prsište nastupilo naglo, usljed nekih promjena u statusu krvi, i koje je zaista bilo više nego dramatično. Opći status pacijenta, njegova hronična srčana insuficijencija, naprosto nam nisu dozvoljavali da se odlučimo na taj korak: anesteziolozi su postavili ozbiljno pitanje - da li će se pacijent probuditi. Onda smo, zajedno s kolegama sa Torakalne hirurgije i Podhrastova te u skladu s odlukom konzilija, odlučili se za manje invazivnu ali istovremeno agresivnu metodu kontinuirane drenaže prsišta i tako evakuirali krv koja se pojavila i pritisla pluća i srce. Došlo je do reekspanzije pluća i tu smo noć uspjeli kontrolirati krvarenje, međutim, sutradan smo ponovo imali novi atak. Uspjeli smo i to da riješimo i sada idemo dalje: stanje pacijenta je takvo da možete reći kako je jedan dan bolje, drugi dan nešto slabije, no generalno ga cijenimo kao kritično. Od trenutka povrede njegovo je stanje krajnje ozbiljno, ali smo sa komplikacijama ušli u to kritično razdoblje koje prolazimo, ali ta kriza još traje.

DANI: Doktore, ja Vas moram pitati: Ko koga bolje sluša - Vi gospodina Izetbegovića, ili on Vas?

GAVRANKAPETANOVIĆ: U ovom slučaju ja njega ne slušam nikako: mislim da to i on i njegova porodica od mene i očekuju. Da ga slušam, to nikako ne bi bilo dobro za njega. Ja sam protiv svih posjeta, naravno, isključujući porodicu. Nije jednostavno imati pacijenta za čije se zdravlje svi interesuju, koga svi žele posjetiti, o čijem svakom potezu svi hoće sve da znaju. No, ja se zaista borim, mada moram priznati da ga nije lako natjerati da sluša. Čak se povremeno trudim da za neku aktivnost protiv koje sam obezbijedim potporu kolega iz konzilija da bi nas onako grupno poslušao.

Pacijent mora biti svjestan stanja, pa sve i kad se čini da nešto može učiniti, mislim da je bolja opcija da posluša ljekara: nisam zadovoljan apetitom gospodina Izetbegovića, opet kažem - protiv sam svih posjeta, ali također i priznajem da je u svemu drugom gospodin Izetbegović prilično discipliniran pacijent.

DANI: Moje prethodno pitanje zapravo valja objasniti: znam, naime, da je Vaš rahmetli otac bio prijatelj gospodina Izetbegovića još iz mladih dana, da Vas gospodin Izetbegović zna još od kad ste bili dijete a i da ste jedno vrijeme bili istaknuti funkcioner SDA, što Vas sve zajedno dovodi u prilično tešku poziciju kao šefa ljekarskog konzilija. Kako se borite za ljekarske naredbe, kako uspijevate da Vas na kraju posluša?

GAVRANKAPETANOVIĆ: Ja sam tu zaista u dvostruko lošoj poziciji, i moram priznati da se nekad postavljam kao babaroga koja ne da da se priđe gospodinu Izetbegoviću pred velikim brojem ljudi koji navaljuju i žele da dođu. Teško je ljudima objasniti da je to za njegovo dobro, da ga ne treba zamarati, i zapravo je doktor tu limitiran. Uspio sam se izboriti, kada već ima posjete, da to bude s maskama, da se izbjegava rukovanje: gospodin Izetbegović sam odobrava koga bi želio vidjeti u jednom danu, a mi insistiramo da to budu dvije posjete dnevno u trajanju po tri minuta i sa razmakom od sedam sati. Moram priznati da se ni to ne poštuje. Ja znam: ima ljudi koji će ga posjetiti par minuta, koji će ga obradovati, i sve to razumijem, i upravo zato sam napravio taj kompromis - ako već neko mora doći da ga vidi, neka to bude onaj koga on pozove, odnosno kome on odobri tu posjetu. Ja se iskreno nadam da ćemo prevazići njegovo kritično stanje u narednih nekoliko dana.
 

Novo