Očekujete bebu - Šta je vaš doktor rekao da ćete roditi, sina ili kćerku? Šta kad ultrazvuk pogriješi?

Scena od prije 18 godina: vrtim se u krug ispred rodilišta, kalemeći cigaretu na cigaretu. 06:40 sati ujutro, a prije 20-ak minuta sam dovezao suprugu da se porodi. Eeej, prvo dijete! Ultrazvuk je lijepo rekao da je muško. Ih, sreće za jednog Crnogorca! Mislim, svjestan sam ja da je najvažnije da je dijete živo i zdravo, al 'opet mi nekako srce puno. Muškarčina, sinčina ... Doktorica Ljuba izlazi sa širokim osmijehom i jasno mi je da je porođaj prošao dobro i da su Slavica i junačina ok. Pipkam se po zadnjem džepu da provjerim jel 'popis muških imena tu (mala pomoć kumi oko izbora imena) i samo čekam potvrdu svega ovoga pa da javljam dedama i ostalim bližnjim da spremaju artiljeriju a susjedstvo šljemove i pancirke. Koja li kafana ima dovoljno inventara za "sitnog loma" i gdje naći muzikante kadre izdržati maraton koji slijedi? Avgustovsko sunce me obasjava, a srce kuca u duplom taktu. Planiram ispraćaj u vojsku, mjesto za sve medalje i sportske trofeje koje će moj nasljednik svakako osvojiti. Već osjećam sreću kad diplomira na nekom uglednom fakultetu i strah da će trbuhom za kruhom otići u neku daleku zemlju ...

Dobro jutro Dragane, čestitam !, reče dr Ljuba.

Nešto sam promucao, valjda sam joj se zahvalio ali nisam siguran.

Slavica i dijete su dobro, a porođaj je prošao u najboljem redu, nastavlja ona. U sebi zahvaljujem i Bogu i sv. Ivanu i Vasiliju Ostroškom i svim svecima znanim i neznanim, ali sam uspio da izgovorim jedno: dobro je!

Beba je teška 3.100 gr i dugačka 53 cm, nastavlja doktorica. Hm, ja sam bio težak 3.750 gr, a dugačak 57 cm, možda će delija "povući" na Slavicino, ali nema veze, dobri su i pošteni ljudi. Sa druge strane, geni su čudo, možda će i "dobaciti" do 195-200 cm, računam u sebi. Ko zna kakve su mi još tupave misli padale na pamet, kad doktorica ponovno progovori: Čestitam još jednom, Dragane. Vi znate da je sin uvijek sin ...

Tooooo, Spale majstore! Slavice, svaka ti čast, voljet ću te još više (ako je to moguće).

... A kćer je i kći i sin, završava liječnica.

More, ima da navija za Partizan i ima da slama sr ... Neki čudan osjećaj me obuze. Nisam Vas dobro razumio, jedva prozborih.

Dobili ste divnu djevojčicu, možete ući na kratko, reče Ljuba i okrenu se i krenuvši ka ulaznim vratima. Idem za njom automatski, dok se stepenice po kojima hodam uvijaju a neki čudan osjećaj me nanovo obuzima. Ćerka ... Ćera ... I kći i sin ... Mezimica ... igračkice ...

I kreće val, potres, poplava osjećaje. Aman ljudi, Bože, prirodo, Slavice, hvala svakoj mogućoj sili koja mi je podarila tu kmezavu, gladnu, kočopernu pojavu koja me je oduševila i koja se zalijepila za moje srce onog trenutka kad sam je ugledao. Moja. Nikom je ne dam. Hoću da je otmem sa Slavičinih grudi, da je uzmem u ove moje ručerde, stavim na leđa i letim, preletim cijelu kuglu zemaljsku. Ma kakva kugla, vasionu, univerzum ... Srce hoće da iskoči iz grudi, ma neka iskače samo da je privijem uz sebe, da je zaštitim od svega, da se nadvijaju iznad nje i da je štitim od svega. Moja. Nikom je ne dam.

Godine prolaze. Nakon Kristine dobili smo još tri djeteta. Tri dječaka. Zahvalan sam na njima, nema potrebe opisivati ​​tu ljubav. U povjerenju, nadao sam se da će bar još jedno dijete biti djevojčica, ali nema veze. Imam moju Kiku. Moju kćer-sina. Moju slabost i moju snagu. I to nikad i ništa ne može promijeniti.

Zelena učionica.com