Hafiz Špendi Fidani za Novi.ba: Često oni koji najviše kritikuju evropske države žive od njihovih socijalnih pomoći i koriste sve beneficije tog društvenog uređenja

Hfz. Špendi Fidani rođen je 1985. godine u Sarajevu. Završio je Karađoz-begovu medresu u Mostaru i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Studijsku 2008/09. godinu proveo je na Institutu Ebu-Nur u Damasku. Od 2011. do 2018. godine bio je imam u džematu Ljubljana – Islamska zajednica u Republici Sloveniji. U oktobru 2014. godine, pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u BiH, položio je hifz i tako postao prvi hafiz u Sloveniji.

Jedan je od priređivača prve zbrike hadisa na slovenskom jeziku ''Tako je govoril poslanec Muhammed, a.s.'' koju je 2016. godine, izdao Kulturno-obrazovni zavod Averroes iz Ljubljane. Objavio je više radova u ''Amberu'', glasilu Islamske zajednice u Republici Sloveniji. U maju 2017. godine, u izdanju Kulturno-obrazovnog zavoda Averroes, objavio je zbirku hutbi pod nazivom ''Dogovor je pobjeda'', u kojoj prati razvijanje džemata Ljubljana, tokove i procese u Republici Sloveniji te najvažnije probleme i izazove s kojima se mladi ljudi danas suočavaju. Trenutno radi kao Stručni saradnik za edukativne programe u Studentskom centru Islamske zajednice u BiH u Sarajevu. Oženjen je i ima tri sina.

Razgovarao: Mirza Hadžijusufović

Posljednji put kada smo vodili intervju bili ste imam u Ljubljani (22. maja 2018.), a sada ste u Bosni i Hercegovini. Nedostaje li Vam Slovenija i nekadašnji džemat?
Hafiz Fidani: Zahvaljujem Vam na pozivu za razgovor. U Ljubljani sam stekao veliki broj prijatelja s kojima sam u stalnom kontaktu. Vežu me lijepa sjećanja. Pozitivnu energiju i ljubav koju sam osjetio u džematu Ljubljana nisam nigdje drugo osjetio. 

Je li lahko biti musliman u Sloveniji? 
Hafiz Fidani: U Ljubljani sam živio skoro osam godina i nisam doživio niti jednu neprijatnost koju bih okarakterisao kao napadom na mene zbog moje religioznosti ili porijekla. Svugdje postoje izazovi pa tako i u Sloveniji. Moram reći da je to uređeno društvo. Veće sam probleme uočio u tome da mi, muslimani, ne znamo šta želimo. Najčešći problemi nastaju, uglavnom, kao posljedica muslimanskog nerazumijevanja konteksta i načina primjenjivanja svojih vrijednosti. U ostvarivanju svojih prava niko vas ne pita koje ste vjere!

I ako vam nešto pripada to ćete i dobiti. Često oni koji najviše kritikuju evropske države žive od njihovih socijalnih pomoći i koriste sve beneficije tog društvenog uređenja. Mi se moramo naučiti organizirano ili institucionalno boriti za svoja prava. Često se očekuje da nešto bude samo od sebe dato. Istinskog muslimana vidim kao građanina koji doprinosi društvu svim svojim kapacitetima, pored koga se ljudi osjećaju prijatno i sigurno, te zaštićeni od svakog zla.

Možete li nam otkriti otkud ideja da odete raditi u Sloveniji, iako ste rođeni u Sarajevu?
Hafiz Fidani: Na četvrtoj godini studija 2007. godine, ramazansku praksu sam proveo u džematu Ljubljana. Nakon pozitivnog iskustva uslijedio je poziv od ljubljanskog muftije prof. dr. Nedžada Grabusa - koji mi je ujedno bio i profesor na FIN-u, za mojim angažmanom u džematu Ljubljana. Odluka da se preselim u Ljubljanu za mene je bila izuzetno teška. Moja namjera, prilikom donošenja takve odluke, bila je želja za doprinosom u unaprijeđivanju vjerskog života i ugrađivanju sebe u projekat ljubljanske džamije.

Kao mlad čovjek trebao sam se odreći svog komoditeta i upustiti se u nešto nepoznato. U Ljubljani nisam imao nikoga svog. Međutim, ovo iskustvo naučilo me je velikoj životnoj lekciji: da iskrene namjere prilikom donošenja neke odluke, vode čovjeka do sretnog/upješnog kraja. Upravo je to razlog što većina hadiskih zbirki počinje čuvenim hadisom najvećeg učitelja ljudskoga roda Muhammeda, a.s.: ’’Djela se vrednuju prema namjeri!’’ Moram reći da se nisam pokajao zbog odluke da odem u Ljubljanu.

Dio ste tima koji je predano radio godinama na otvaranju Islamskog kulturnog centra, odnosno džamije u Ljubljani. Zahvaljujući Svevišnjem Gospodaru konačno je i to ugledalo svjetlo dana. Koliko ste ponosni na to i kakva sjećanja Vas vežu za te dane?
Hafiz Fidani: Negdje sam pročitao rečenicu: ''Svako pokoljenje ispisuje svoju biografiju na zgradama koje gradi.'' Ljubljanska džamija i džemat će uvijek biti dio mene. Imao sam sreću obaviti namaz povodom mubarek noći Lejle-i regaiba prije pandemije. Osjećaj je nestvaran. Ta džamija je bila san nekoliko generacija muslimana. I meni je bila san, velika želja i stalna dova. Mnogi koji su uložili velike napore da se ona izgradi nisu dočekali da je vide. Po toj borbi za izgradnju džamije, mislim da je Ljubljana jedinstvena u čitavom svijetu.

Nigdje nisam vidio da se ljudi toliko bore - s toliko ljubavi i odricanja - da se ona izgradi. Sjećam se djece koja su sakupljala novac za džamiju i isti uplaćivali u ramazanu, ali i starih nana koje su od svojih penzija odvajale za džamiju. Ljubav prema džamiji je ujedinila veliki broj ljudi. Ova generacija muslimana gradila je džamiju kao objekat. Međutim, nakon završetka izgradnje objekta džamije, vjerujem da će džamija postati subjekt koji će oblikovati, odgajati i usmjeravati buduće generacije. 

Sada ste opet u svom Sarajevu i kakav je osjećaj?
Hafiz Fidani: Moje je srce jedino mirno u Sarajevu. Tu se najljepše osjećam. Dosta sam suza u životu prolio zbog odvojenosti od Sarajava. Bilo da je to bilo zbog ratne odvojenosti, studijskog boravka ili poslovnog/misijskog djelovanja. Znače mi i neki drugi gradovi poput Gostivara, Mostara, Damaska, Ljubljane ali u Sarajevu je moj dom. Kada govorim o gradu ne mislim isključivo na građevine, nego na duh koji neki grad posjeduje. Sarajevski duh u kosmopolitskom smislu je mene u životu odredio i ponosan sam na to.

Trenutno dosta radite s mladima. Kako njima dočarati ljepote vjere i doprijeti do njih u vremenu silnih iskušenja?
Hafiz Fidani: Imamo divnu i vrijednu omladinu. Oni itekako ulijevaju nadu. Problem je u sistemu i starijima što im dovoljno ne vjeruju i ne daju šansu. I ono što još vidim kao nedostatak u radu s mladima jeste individualni rad u duhovnom iskustvu i prakticiranju vjere. Mladi trebaju uzora. Vrlo često su primorani to tražiti negdje drugo ili daleko od zajednice i institucije kojoj već pripadaju. Ja ne vidim problem u mladima, već u onima koji pokušavaju usmjeravati mlade. Do mladih se može doprijeti jedino ako riječi prate djela.

Trenutni efekat se može postići vještinom retorike ili količinom informacija ali za dugoročno važi samo predan individualan rad koji uzima u obzir sve specifičnosti i stanje, te shodno tome daje adekvatna usmjerenja i savjete kojima mladić/djevojka unaprijeđuje svoje duhovno stanje, ali i uspješno odgovara na izazove kojima je zaokupljen. Nije suština vjere u slušanju i upijanju što većeg broja informacija. Informacija sama po sebi ništa ne mora da znači. Suština je u prakticiranju vrijednosti i kontrolisanju/ispravljanju svojih negativnosti. U tom segmentu omladinci su, uglavnom, prepušteni sami sebi. 

Razgovarao: Mirza Hadžijusufović

(Drugi dio intervjua slijedi u petak)