Previše te Bosno volim: Koliko zapravo cijenimo i čuvamo jedinu Domovinu i šta je ona nama?!

Koliko te Bosno volim, ne umijem to da kažem, pogriješit ću, pa se bojim samog sebe da ne slažem. Previše te Bosno volim.

Piše: Mirza Hadžijusufović

Samo je nekoliko datuma u godini koji nas podsjete na jedinu nam domovinu. Jedan od njih je i danas, 25. novembar. Upravo ovog dana svi se busamo Bosnom i Hercegovinom, pogotovo na društvenim mrežama. Anonimni posmatrač zaista bi pomislio da ne voli niko domovinu kao mi. Međutim, često se zapitam da li mi dovoljno mislimo o našoj domovini, volimo li je uopšte i šta činimo da je sačuvamo?! Odgovore na ova pitanja zaista je teško dati, ali smatram da se može mnogo više uraditi konkretnog za nju.

Ja imam samo Bosnu i Hercegovinu, oduvijek je tako, od moga rođenja i bit će ako Bog da i do preseljenja na onaj svijet. Rat sam proveo tu, sa svojim sugrađanima u opkoljenom Sarajevu, a i opet bih ostao tu da zatreba. Za drugu ne znam i ne želim da znam, jer mi je ova sasvim dovoljna. Ovo nisu samo isprazne riječi, već nešto što nosim duboko u svom srcu. Tu ljubomorno čuvam i nju, moju jedinu Bosnu i Hercegovinu. Volim je tako što se trudim da ama baš nikad je ne omalovažavam, volim svaki njen grumen, ne želim da je dijelim na „našu i vašu“, već je ljubomorno čuvam i ne dam nikom. Ne dam nikom da mi je dira, jer ona je svih nas, svih Bosanaca i Hercegovaca koji smo se rodili ovdje, koji je volimo kao nešto najvažnije. Zapitam se često kako se osjećaju oni koji je izdaju, a izdaje ima na dosta načina. 

Znam samo da ljubav prema domovini svima nama mora biti imperativ,  te da se najbolje iskazuje djelima. Ne samo riječima, ispraznim statusima na društvenim mrežama, već nečim što trajno ostaje. Međutim, i tu imamo zablude. Naime, mnogi smatraju da se ljubav prema domovini samo u ratu iskazuje, ali to baš i nije tako. Domovina se voli i kada na bilo koji način doprinosiš poboljšanju trenutnog stanja, ma kakvo ono bilo. Svi mi znamo da je daleko od idealnog, svi itekako znamo pametovati i kritikovati, ali kada su djela u pitanju tu smo većinom veoma tanki. Krajnje je vrijeme da se ozbiljno priupitamo šta mi to njoj dajemo? Vlast jeste među odgovornima za stanje, ali ništa manje nismo ni sami odgovorni. Jer upravo mi biramo takvu vlast. 

"Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe", kaže Gospodar svih svjetova u Kur'anu. I zaista je tako, to smo imali priliku bezbroj puta se uvjeriti. Da bi dokazao svoju ljubav prema domovini ne moraš biti na prvoj liniji fronta, ima još dosta veoma važnih načina da je iskažeš. Onaj pekar što vrijedno pravi hljeb dok traje agresija na tvoj narod i zemlju također je borac i to na prvoj liniji fronta, onaj ljekar također, učitelj, pravnik, ekonomsita i mnogi drugi. Svako na neki način doprinosi jedinoj nam domovini, a da možda nije ni svjestan koliko. 

Dragi Bosanci i Hercegovci, ma gdje bili i živjeli! Domovinu nikad ne smijete zaboraviti jer ona je kao majka. Čak možda i preča od same majke. Voljeti je mogu svi, pa i oni u dijaspori. Vraćajte se na svoja ognjišta, obnavljajte porušene kuće, sinangoge, džamije i ostale vitalne objekte. Šta ćete ljepše od te vrste ljubavi. Domovina ti ne traži previše, a daje itekako mnogo. Ovdje je naš početak i kraj, zapamtimo to dobro. Ne smijemo dozvoliti da zaboravimo na korijene, koji su nam ovdje. A bez korijena je biljka osuđena da uvehne i nestane. Živi da i dalje živiš, a ne da umreš i nestaneš tamo negdje zauvijek. Jer ovdje, u lijepoj nam Bosni i Hercegovini nikada ne umireš! 

"Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo, ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo", kazao je naš dragi Mehmedalija Mak Dizdar. Imajmo to uvijek na umu, pogotovo kad god zaboravimo na domovinu. A priznat ćete, prečesto je zaboravimo "običnim" danima...

Mnogo mi smeta kada je svojataju, kada kažu ona je turska, ruska, srpska, hrvatska. Ma nije nit će ikad biti ako Bog da. Ona može biti samo naša, njenih odanih sinova koji su spremni i krv dati kada zatreba. Jer to je dužnost, kad domovina zove to je kao kad je majka u neprilici. Kada budemo ovako razmišljali popravit ćemo i samo stanje u domovini, ali i uvidjeti da je volimo svim srcem. 

Na današnji dan itekako je bitno podsjetiti na riječi velikog Husein-kapetana Gradaščevića: "U Bosni zvono crkve nikad nije smetalo glasu mujezina". To često poruče i bh. imami na brojnim hutbama, znači ove riječi čuju se i u džamijama i moramo biti presretni zbog toga. To je pravi put kojim trebamo ići u ovoj domovini, a ne pozivati na mržnju i netrpeljivost. 

Kroz svoju historiju jedina nam domovina imala je brojne značajne ličnosti, a jedna od najvažnijih je svakako Husein-kapetan Gradaščević, koji je živio samo 32 godine. Ipak, uspio je ostaviti neizbrisiv trag u našoj historiji i smatram da mu se premalo pažnje posvetilo do sada. Nevjerovatno mi je da brojni političari, koji apsolutno ničim nisu dokazali da im je uopšte stalo do ove domovine, imaju bolji status od ovog velikana i pokretača otpora prema Osmanlijama.

"Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, bit će i poslije vas!" – 1831. (u razgovoru s osmanskim beglerbegom, kada mu je Osmanski beglerbeg rekao: "Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će.")

"Boga se bojim malo, Sultana nimalo, a Vezira – k'o dorata svoga."

"Pitaše tako velikoga kapetana: Svijetli Husein-beže, zašto gradiš Katolicima tolike konake, tolike čardake po Bosni tvrdom vilajetu? A odgovori im beg premudri: efendi, oni su moja braća po krvi, jeziku i povijesti!" (Sadrazam Hadžirumeli, "Povijest carstva Osmanova", Istanbul 1904.)

Bosna i Hercegovina je veoma specifična zemlja, u kojoj se prepliču brojne religije. Čuvajmo svoje vjere i identitet. Ako budemo držali do sebe i drugi će nas poštovati. Budemo li pogazili svoje svetinje, ne očekujmo ni mrvicu poštovanja od drugih. Volimo svoju domovinu, našu dragu Bosnu i Hercegovinu, imajmo ljubavi i za sve one koji je vole, a ujedno i zamolimo Dragog Boga da uputi one koji u njoj žive a srce u zabludi poklanjaju nekoj drugoj, potpuno  imaginarnoj domovini. Gdje god bili, neka nam je Bosna i Hercegovina uvijek u srcu. I mislima naravno.

Zato proslavimo ovaj današnji dan kako mu i priliči, svečano i spominjući svoju jedinu domovinu samo u pozitivnom kontekstu. Dragi moji sunarodnjaci, istaknimo zastave jedine nam domovine bar danas, ponosno i pokažimo ovim zabludjelim stanovicima Bosne i Hercegovine gdje im je mjesto i gdje zapravo obitavaju. Posjetimo mezarja i groblja onih koji su nesebično svoj život žrtvovali u prijašnjim ratovima da bi ti i ja danas bili tu, da bi se čuo i naš glas. Učimo što više o domovini, pa ćemo je dostojanstvenije čuvati i još bolje braniti od brojnih neprijatelja koji više nego ikada vrebaju sa svih strana. Obiđimo i Kovače, najveće šehidsko mezarje u našoj domovini, odvedimo svoju djecu pa im objasnimo ko su zapravo momci i ljudi koji su tu našli vječni smiraj, zašto su se borili, protiv koga i za kako plemenitu ideju.

Žalosno je da svi znamo za „Stojanku majku Knežoploljku“, a istovremeno većina nas nije ni čula za rahmetli herojinu Fadilu Odžaković Žutu. I stotine drugih majki koje su nesebično dale i svoj život, jasno nam stavljajući do znanja da je domovina im uvijek bila na prvom mjestu. Brojni političari nam poručuju da se treba okrenuti budućnosti, ali ipak ne smijemo nikako zaboraviti prošlost. Jer ako zaboravimo dovodimo se u opasnost, kao i bezbroj puta do sada, da opet preživimo strahote kao što su genocid, silovanja, strijeljanja, logore i mnoge druge. 

"Zaboravljeni genocid će se ponoviti", poručio je jedne prilike naš prvi predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović.

Premalo je dokomentaraca o tome, o herojskoj borbi male zemlje kao što je Bosna i Hercegovina, a o filmovima možemo samo maštati. Zato pod obavezno stavimo sebi da pogledamo nešto iz bogatog opusa Avde Huseinovića, čovjeka koji radi vrhunski posao, čuvajući historiju daleko od zaborava. Toliko istine ima u tim filmovima da je upravo prethodnu agresiju najbolje izučavati iz njegovih djela. Nadam se u skorijoj budućnosti briljantnim filmskim ostvarenjima, da imamo neku novu Kozaru zvanu Žuč, da imamo neku novu Bitku na Neretvi zvanu Herojska odbrana Mostara i brojnim drugim.

"Otkrio sam da su pravi junaci obično mirni i šutljivi ljudi. Na Žuči sam shvatio da velike riječi i velika djela ne idu zajedno. Čini mi se da ćemo kada sve ovo prođe zaključiti da su sirotinja, radnici i obični nepoznati mali ljudi spasili Bosnu", poručio je prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović, nakon što je posjetio heroje odbrane Sarajeva na ovoj vrleti izuzetno teškog i mučnog imena (žuč), impresioniran onim što su odradili protiv mnogobrojnijeg i mnogo bolje naoružanog neprijatelja.

Bilo je ovakvih herojstava bezbroj, ne samo u Sarajevu, već u skoro svim dijelovima jedine nam domovine. Zato je potrebno da buduće generacije uče i o ovome, ali i mi također. Učimo o domovini, jer i tako ćemo dokazati joj da je volimo. Toplo preporučujem svima knjigu sjajnog historičara, engleskog doktora Noela Malcolma „Bosna – kratka povijest“, u kojoj na skoro pa perektan način opisuje kako je Bosna opstala do dana današnjeg. Također, mnogo bolje nego naši bajni političari otkriva i šta je zapravo Dejtonski sporazum i njegovi ciljevi, te kakvi su Bošnjaci u biti. Pored ovog štiva, toplo preporučujem i djelo učitelja i pisca Antuna Hangija pod nazivom „Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“. Ima tu još odličnih ostvarenja, ali i ovo je sasvim dovoljno za početak.

Ulaganje u znanje je pravi garant lijepe budućnosti ove zemlje, školujmo svoju djecu, nemojmo dozvoliti da su nepismena i zatucana. Ako je to već bio slučaj u prošlosti, krajnje je vrijeme da ga ispravljamo. Zapamti dobro kada platiš porez to je još jedan od dokaza da voliš jedinu domovinu, kada prijaviš radnika i platiš mu doprinose također je dokaz neizmjerne ljubavi ka Bosni i Hercegovini, kada na vrijeme isplatiš zaposlenog također. Uostalom na to nas i sve religije obavezuju. Znači, nije teško biti fin i voljeti domovinu. Samo treba biti pošten i čista srca.

Mogao bih još pisati o domovini, jer na sam njen spomen koža mi se ježi, suze same krenu jer te Bosno volim i zaista ne umijem to da na pravi način kažem i iskažem. Previše te majko volim.

Bosnom su pokušali mnogi da vladaju, ali nikad i nikom to nije uspjelo poći za rukom. Samo mu se učinilo. Ipak, neprijatelji vrebaju sa svih strana i moramo biti na dodatnom oprezu.

I na kraju, smatram potrebnim ukratko pojasniti zašto obilježavamo 25. novembar kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Prvo zasijedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) je održano na današnji dan već sada daleke 1943. godine u Mrkonjić Gradu. Na tom zasijedanju je donesena odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene su njene historijske granice, a Bosna i Hercegovina je definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji.

Na današnji dan te 1943. godine, Bosna i Hercegovina je obnovila svoju državnost, koju je izgubila 1463. godine, kada je Bosna potpala pod upravu Osmanske imperije.

Na zasjedanju su izabrana 172 vijećnika iz svih srezova BiH. U rezoluciji, koja je glavni dokument, između ostalog ističe se da narodi BiH kroz svoje jedino političko predstavništvo, ZAVNOBiH, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Na drugom zasjedanju u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944. godine, ZAVNOBiH se konstituira u vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo, u najviši organ državne vlasti Bosne i Hercegovine, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Ovom, kao i nizom drugih odluka, BiH je ostvarila vijekovne težnje svojih naroda da ujedinjenjem u svojoj državnoj zajednici, oslobođeni prevlasti i tutorstva drugih država, obezbijede svoj slobodan razvitak.

Time je BiH obnovila svoju državnost po prvi put nakon pada srednjovjekovne bosanske države 1463. godine, odnosno nakon tačno 480 godina.

Svim građanima naše jedine domovine čestitam Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Bosne koja je postojala i više od hiljadu godina prije Referenduma o nezavisnosti 1992. godine. Bosne koja će nas ako Bog da sve nadživjeti i biti sinonim naše bezuvjetne ljubavi i simpatije. 

"Sine, ljudi idu po dunjaluku i traže nur... a sunce iz Bosne sja", poručio nam je rahmetli hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić.