PREOTIMANJE KURDSKE NAKLONOSTI OD SAD-A JE POVIJESNA PRILIKA: Rusija mora, balansirajući s 3 aktera, zaustaviti Rat u Siriji prije nego se aktiviraju "odredi za etničko čišćenje" i drugi zlokobni planovi

Glavni zapovjednik kurdskih SDF snaga, Mazloum Abdi, razgovarao je jučer putem video-veze (slika gore) s ruskim ministrom obrane Sergejem Šojguom i šefom glavnog stožera ruske vojske, Valerijem Gerasimovom, te se pritom zahvalio Rusiji za postizanje sporazuma s Turskom. Također je istaknuo kako će kurdske snage podupirati sirijsku vojsku i rusku vojnu policiju po pitanju graničnih patrola na sjeveroistoku Sirije.

"U ovom trenutku ruska vojna policija i regularne sirijske trupe ulaze na brojne lokacije. Dajemo im svu potrebnu pomoć i asistenciju", istaknuo je Abdi.

"Ovim putem također se zahvaljujem Rusiji i predsjedniku Vladimiru Putinu što je osigurao sigurnost za kurdski narod", istaknuo je Abdi.

Razgovarali su o detaljima sporazuma Putin-Erdogan, a ruski ministar obrane poručio je Abdiju kako kurdski civili ne moraju napuštati svoje domove te kako će njihova sigurnost biti zagarantirana.

Zanimljivo je spomenuti kako u isto vrijeme američki Kongres traži da se hitno odobri viza upravo za Mazlouma Abdija kako bi mogao što prije doći u SAD gdje s njime žele razgovarati o razvoju situacije na sjeveroistoku Sirije. Činjenica da on upravo dogovara detalje s Rusijom vjerojatno se neće dopasti američkim zastupnicima, a dio njih optužuje Trumpa da je prouzročio američki poraz u Siriji.

Abdi je pak prije dva dana poručio kako je "povjerenje Kurda prema SAD-u trenutačno na najnižim razinama" - jasno je i zašto, američka vojska napustila je Kurde i ostavila ih na milost i nemilost turskoj invaziji. Drugim riječima, ako SAD još uvijek ima utjecaj među sirijskim Kurdima onda je to vrlo smanjeni utjecaj.

Priča o suradnji američke vojske i kurdskih snaga završila je tako da su kurdski civili povrćem gađali američka vojna vozila dok se američka vojska užurbano povlačila s prostora sjeveroistočne Sirije, bježeći pred turskom invazijom nakon što je Erdogan dao do znanja da će i američke snage biti "legitimne mete" ukoliko se ne maknu s prostora gdje se nalaze kurdske SDF snage.

U razgovoru za američki kanal Voice of America, kurdski lider Abdi jest rekao kako je povjerenje na najnižoj razini nakon, kako tvrdi, "američke strateške pogreške", no također je konstatirao kako su Kurdi i dalje voljni surađivati sa SAD-om po pitanju borbe protiv ISIL-a. Doduše, to jest rečeno prije 2 dana, dakle prije postizanja Erdogan-Putin sporazuma u Sočiju.

Što sve to znači u širem kontekstu? To znači da Rusija sada ima veliku priliku "preoteti" sirijske Kurde od SAD-a. I to je nešto što bi Rusija itekako morala napraviti, štoviše, u ovom trenutku to joj mora biti imperativ.

Zašto? Zato jer ako žele zaista privesti kraju 8-godišnji Rat u Siriji, morat će paralelno (barem pokušati) pacificirati sve aktivne sudionike ovog rata. Drugim riječima, moraju u isto vrijeme graditi snažan odnos s tri strane: Damaskom, Ankarom i Kurdima.

Sudeći prema aktualnoj situaciji, Rusija to već i sada uspješno odrađuje, a sinoćnji razgovor između Abdija i Šojgua je jasna potvrda.

Nadalje, od velike je važnosti da se riječi ruskog ministra obrane tretiraju kao obećanje koje se neće kršiti, naročito glede onog što je izjavio po pitanju kurdskih civila. Nemojmo zaboraviti kako je turska invazija izgledala prije desetak dana - ispred turske vojske kretale su se kolone pro-turskih islamističkih militanata, odredi koji su poslani na sjeveroistok Sirije samo s jednim zadatkom - da protjeraju Kurde. To su de-facto "odredi za etničko čišćenje" i Rusija mora Turskoj dati do znanja da se ovim skupinama neće dozvoliti da šire kaos na kurdskom prostoru.

U sporazumu Putin-Erdogan jasno se ističe kako će se kurdski borci, dakle SDF/YPG, povući 30-ak kilometara od tursko-sirijske granice, a ne kurdsko civilno stanovništvo. To je nešto vrlo drugačije od Erdoganove inicijalne zamisli po pitanju "sigurne zone" - on je svoje stavove pred invaziju jasno definirao, a svode se na protjerivanje Kurda i naseljavanje nekoliko milijuna sirijskih izbjeglica na taj prostor, dakle nasilnu demografsko-etničku promjenu sjeveroistoka Sirije.

To bi odgovaralo Turskoj, dakako, a Erdogan bi se u takvu operaciju upustio tek djelomično imajući na umu sigurnost Turske, dok je možda i veći razlog podilaženje vlastitom glasačkom tijelu koje bi itekako pozdravilo etničko čišćenje Kurda s druge strane granice.

Zato je i toliko važno vidjeti kako će se ovaj sporazum implementirati u praksi. Kako smo i spomenuli, Rusija ima veliku priliku koju joj je sada "dao" SAD. Washington je izdao Kurde i Rusija može odmah iskoristiti taj vakuum kako bi se nametnula kao faktor koji će garantirati njihovu sigurnost na sjeveroistoku Sirije.

Dakako, to ne znači da će zamišljena ideja autonomnog Sirijskog Kurdistana (Rojave) opstati, ali to je poprilično jasno i samim Kurdima. Opasnost se sada nalazi u tome da bi SAD mogao, što gotovo sigurno i hoće, utjecati na Kurde strašeći ih kako će im doći "Assadov režim" koji će ih iznova ugnjetavati, ili da će ih ubijati Erdoganove para-vojske. Na temelju takvog zastrašivanja određeni dio kurdskih snaga mogao bi pokrenuti akcije protiv jednih ili drugih, a to može ugroziti trenutačni mirovni sporazum, može dovesti do ponovnog pokretanja turske ofenzive i daljnje okupacije sirijskog teritorija.

Jer, koliko god se to neće svidjeti Damasku, ovim sporazumom dio sirijskog teritorija već je izgubljen. Ono što je turska vojska osvojila u prvim danima ofenzive, između gradova Tell Abyad i Ras al-Ayn, teško će se vratiti tako brzo (i riječ je zapravo o popriličnom "komadu" teritorija).

Američki list The Foreign Policy objavio je analizu u kojoj se argumentira kako je ovo rusko-tursko komadanje sjeveroistočne Sirije. Nije nužno, barem ne za sada, a ne smije ni postati. Rusija, kako smo i rekli, mora imati stalno na umu interese svih aktera (3 ključna aktera su: sirijske vlasti u Damasku, Erdogan i Kurdi) - tako u slučaju Damaska moraju apsolutno nastaviti zagovarati teritorijalni integritet Sirije (u teoriji i praksi!).

FP argumentira kako će se sada gotovo sigurno nastaviti progon Kurda u režiji pro-turskih ekstremističkih militanata. Činjenica jest da je nekoliko stotina tisuća Kurda već napustilo svoje domove, a pitanje je što Erdogan smjera po pitanju plana preseljenja 2 do 3 milijuna sirijskih izbjeglica, većinom Arapa sunita, na tradicionalno kurdski teritorij.

Na sastanku s Putinom u Sočiju, za razliku od susreta s američkim potpredsjednikom Mikeom Penceom nekoliko dana ranije u Ankari, Erdogan je izgledao poprilično optimističan - svakako ne kao netko kome je upravo zabranjeno da u praksu provede svoj veliki plan preseljenja i etničkog čišćenja.

Da će Rusija morati negdje popustiti Erdoganu, to je očekivano. Ali dok mu popušta mora znati do kuda smije ići - nikako do te točke da Kurdi zaključe kako ih je SAD izdao, a Rusija još i više (a SAD-u se imaju tendenciju vraćati nakon svake izdaje!).

Bitno je da ovo stanje kao takvo ne potraje predugo. Rusija mora sada razmišljati dva koraka naprijed. Patroliranje granice s turskim i sirijskim snagama može biti samo privremeno, i vrlo privremeno rješenje. Vrijeme je za nešto konkretno, možda čak i teško zamislivo - recimo dovođenje Assada i Erdogana za isti pregovarači stol? Ruski utjecaj je sada u uzletu, velikom, i moraju to maksimalno iskoristiti.Naročito sada kad i SAD "stagnira" i nema prijetnji novim napadima u Siriji (odnosno dok traje svađa u američkom Kongresu oko toga je li ovo američki poraz ili elegantan izlazak iz kaosa). Rusija mora ovu povoljnu situaciju iskoristiti na način da se ovaj rat privede kraju.