Hafiz Sadrudin ef. Išreić za Novi.ba: Pravi vjernik se bori za dobrobit kompletnog društva i zajednice

Novi.ba danas završava sa svojim ramazanskim programom, a za kraj smo vam ostavili i intervju s hafizom Sadrudinom ef. Išerićem, imamom i hatibom Careve džamije u Sarajevu.

Kako Vi provodite ramazan, tj. možete li nam opisati jedan svoj dan u ovom mubarek mjesecu?

To je radost vjernika, koju čovjek iščekuje 11 mjeseci. Tada je sve drugačije, a ja često kažem da je i hava (zrak) tada drugačija. Čovjek nastoji da taj vremenski period iskoristi maksimalno za svoj individualni ibadet i zajednički sa svojom porodicom, džematom. Počinje sa sehurom, pa mukabelom prije podne i poslijepodne, imamo predavanja, pa s djecom nastojimo da i oni imaju svoju mukabelu. Zabavimo svakog da se zabavlja nečim, neko priprema limunadu, neko hurme, a neko dijete supu i slično. 

Onda slijede pripreme za teravih namaz, koji je u Carevoj džamiji poseban doživljaj. Sada nam je vremenski period izmešu teravije i sehura kratak, tako da nemamo kad ni spavati, tako da vrijeme spavanja nekad ostavimo u prijepodnevnim satima. Kada čovjek spava u ramazanu i tada ibadet čini, sve mu je hajr.

Možete li nam opisati atmosferu tokom ramazana dok ste bili dijete?

Hvala Allahu dž. š. odgajan sam u takvom ambijentu gdje se postilo i klanjalo od samog početka. Hvala Allahu Dragom pa me počastio takvim roditeljima. Bilo je to drugačije vrijeme jer je prije rata malo svijeta postilo. Ovaj mladi svijet ne zna kako je to bilo prije, gdje je bilo teško vidjeti mladog insana u džamiji, gdje su uglavnom bili stariji ljudi. Lijepo je kad mi kritikujemo težeći da to bude što bolje, ali treba biti realan i sagledavati stanje kakvo je bilo prije i sada. 20 ili 30 godina i nije neki veliki vremenski period, stasavaju nove generacije. 
Mi smo odgajani u tom nekom periodu gdje su nastavnici u osnovnoj školi uglavnom bili pravoslavci, većinom iz Crne Gore.

Dešavalo se da postiš u školi, užina se primala, a ne zna insan šta bi s one užine uradio, bilo ga je stid. Imali smo taj neki kompleks, jer te bilo stid reći da postiš. Nismo znali kako će taj neko reagovati, možda bi te ismijavali. Hvala Allahu dž. š. danas je vrijeme skroz drugačije, gdje mi imamo i taj mladi svijet u osnovnim školama, a da ne govorim u srednjim i fakultetima, gdje se odgajaju da budu ponosni što su muslimani i što je islam njihova vjera, te što se ne trebaju nikoga stidjeti. To je nešto što daje snagu i optimizam, samo tu snagu moramo usmjeriti na pravi način.

Šta je egoizam i je li on osobina vjernika?

To nikada ne može biti svojstvo vjernika. Vjernik je onaj koji se bori za dobrobit kompletnog društva, zajednice. U svemu tome egoista gleda taj neki svoj lični interes, a mi sve što radimo treba da to obavljamo u ime Allaha dž. š. I za svaki posao koji radimo u njegovo ime Allah dž. š. je obećao nagradu. 

Problem je taj kada mi želimo nešto uraditi hoćemo da nam se to odmah vrati, tj. hoćemo da nam "zašuška" para u džepu automatski. Nećemo da kažemo ako ti udijeliš jednu marku da će ti Gospodar podariti 10. Ne mora to biti u finansijskom smislu, već u zdravlju tvom ili djeteta, u tvom odnosu ka roditeljima. Egoizam ne smije biti svojstvo vjernika. Allah dž. š. nije nepravedan i to namiri na najbolji mogući način.  

Možete li se osvrnuti na tvrdnje pojedinih ljudi da kladionice i igre na sreću nisu haram, kao i to da se alkohol može koristiti kao lijek.

Propisi vjere su jasni. Kladionica je haram i tu nema dileme i ne želim raspravljati uopšte o tome. Poslanik a. s. nam poručuje da onom što je haram ne prilazimo, tu nema lijeka. To je sasvim jasno onom ko vjeruje, a onaj ko je nestabilan je sklon suprotnom vjerovanju.

Imamo tri cjeline vjere – imanski šarti su pitanje onoga što mi vjerujemo u svome srcu. Da bi drugi čovjek znao šta je u pitanju ti to moraš posvjedočiti svojim šehadetom – jezikom, a da bi to proveo u praksu to moraju potvrditi tvoja djela. 

Propisi vjere su, ponavljam, jasni, a na sve ovo samo možemo reći – slušamo i pokoravamo se.

Koji je veći grijeh: nevjerstvo ili licemjerstvo?

Ne bih to vagao, ali imate recimo čovjeka nevjernika i on se deklariše kao takav i znate kako ćete se odnositi prema njemu. Dakle, on vas ne voli i vi njega ne volite. Imate alima koji će reći da je licemjerstvo gore od kufra. To je zato jer taj čovjek je s vama u džamiji, pada na sedždu, a ustvari on ne spominje Allaha osim malo, kao što i kaže Kur'an. On u biti radi protiv vas. 

Ipak, moramo biti pažljivi prema tome. Muhammed a. s. je dobio spisak munafika. Onda su ashabi upitali: "Reci nam Allahov Poslaniče zašto ih ne pobiješ?" On odgovara: "Neću da to učinim da ne bi rekli kako Muhammed a. s. ubija svoje drugove, jer ja znam ko su munafici, a oni drugi ne znaju."

Možemo uvijek ostaviti prostora čovjeku da obavi tewbu (pokajanje). Trebamo dobro da se čuvamo svojstava munafika, jer svako može doći u tu poziciju dokle god je to jedno svojstvo prisutno. 

Smatrate li da ljudi u džamijama dovoljno znaju o samom namazu, tj. da li pravilno izvršavaju svoje obaveze (od samog uzimanja abdesta, pristupanja i nijeta za namaz, oblačenja...)?

Ne znaju sigurno. To mi pratimo sa strane i vidljivo je da ne znaju uzeti pravilno abdest. Često tako laktovi ostaju suhi, kao i članci, često u džamiju ulaze lijevom nogom, ne znaju kako stati u safu. Mi na to upozoravamo, ali ne možemo stalno. To ne može biti briga samo imama, već svakog onog ko zna kako se namaz obavlja da nađe načina kako da skrene pažnju. 

To je sve zbog toga što čovjek ne želi da čita. Danas imamo literaturu kao nikad, u elektronskoj formi , jer na internetu sve može se vidjeti i naučiti o namazu, tj. dobiti kompletnu sliku. Ipak, ključna odgovornost je na imamu svakako.