VENEZUELA MORA PASTI: SAD je čekao, radio i pripremao ovo 20 godina

Američki potpredsjednik Mike Pence potvrdio je kako je tijekom jučerašnjeg dana telefonski razgovarao s Juanom Guaidom, liderom opozicije u Venezueli. Njihov razgovor dolazi u trenutku kada su se pojavile informacije, kako prenosi CNN, da Donald Trump razmatra "priznavanje" Guaida predsjednikom Venezuele, odnosno kako bi se Nicolasa Madura proglasilo nelegitimnim.

Tijekom jučerašnjeg dana venezuelanski Kongres, kojeg vodi opozicija, proglasio je formalno predsjednika Madura "uzurpatorom" nakon što su pristaše opozicije masovno bojkotirale izbore prošle godine, a Maduro je unatoč tome prije nekoliko dana prisegnuo na novi mandat.

I više je nego očito da se SAD direktno upliće u unutarnja pitanja Venezuele što je, dakako, ironično imajući u vidu kako američki mediji već dvije godine paranoično prozivaju Rusiju da se uplitala u njihov demokratski proces. Od istih medija nikome nije palo na pamet uočiti da SAD sada sudjeluje u daleko većem i očitijem uplitanju. Dakako, to za SAD nije nikakva novost - uplitanje u unutarnje procese, naročito u zemljama Latinske Amerike, američka je "specijalnost" već desetljećima.

Što se pak događa u samoj Venezueli? Zemlja je očito na rubu, ekonomskom i sada političkom. Čini se kako se bliži točka bez povratka. Izgleda kao da je izvan Venezuele postignut određen konsenzus da je ovo trenutak kada bi trebalo Madura "izgurati" s vlasti kako bi se i Venezuela pridružila zemljama u kojima je došlo do "preporoda" neo-liberalnog kapitalizma nakon teških poraza ljevičarskih snaga u nizu zemalja.

Nema sumnje da su i sami ljevičari krivi za aktualnu situaciju, čak i ako im se prizna da su sve vrijeme bili na meti neprestanog američkog uplitanja i potkopavanja njihove vlasti - što i jesu. Je li se moglo napraviti nešto drugačije, je li na kraju sklizanje prema autoritarnom stilu vladanja zaista jedini način na koji se može "obraniti revolucija"? Mnogi će reći da nije, štoviše, mnogi ljevičari će to prvi reći. Naravno, lako je reći, s udaljenosti, puno je teže to provesti u praksu iz pozicije vlasti u kojoj se od 2013. godine nalazi predsjednik Nicolas Maduro.

Organizacija OCCRP (Projekt za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije) 2016. godine proglasila je Nicolasa Madura "osobom godine" što je sve samo ne laskava titula. Ista se, kako navodi ova organizacija, dodjeljuje svake godine "osobi koja je učinila najviše na području razvoja organiziranog kriminala i korupcije". Dakako da ovakve optužbe mogu biti i ispolitizirane, a i u samom izvještaju kao jedan od izvora navodi se The Financial Times - kao da će isti ikada objektivno popratiti ulogu Nicolasa Madura.

Madura se optužuje da je utajio milijune USD, da na visokim funkcijama zapošljava lojaliste, da guši demokraciju i slobodu medija... Prva optužba nikada nije dokazana. Da se okružio lojalistima, nema dvojbe. O slobodi medija bi se pak itekako dalo razgovarati - u Venezueli zapravo postoje brojni mediji pod kontrolom opozicije što se nikako ne može reći za neke istaknute američke saveznike kao što su recimo Turska i Saudijska Arabija.

Ono što je u ovoj priči ključno je da sve optužbe nisu niti bitne. Madura bi podjednako napadali i da je bio najpošteniji političar na svijetu i da je ukrao stotine milijuna USD. Za širu priču bitno je jedino to da Maduro smeta, socijalistička Venezuela - liberalna ili autoritarna - smeta, i u nju se nastoji instalirati "US friendly" režim koji će na prvo mjesto staviti američke interese, što je Washingtonu uvijek najvažnije.

Imajući to u vidu SAD uvijek ima u vidu za sebe idealnog kandidata koji bi mogao voditi zemlju, u ovom slučaju Venezuelu, prema njihovim interesima. To je sada, nakon nekoliko pokušaja s drugim ljudima, postao mladi Juan Guaido (rođen 1983. godine). Dolazi iz srednje klase. Na njega će veliki trag ostaviti elementarna katastrofa koja je 1999. zadesila venezuelansku pokrajinu Vargas u kojoj je tada živjela njegova obitelj. Naime, velike kiše rezultirale su bujicama koje su uništile velik broj domova, a čak oko 20,000 ljudi je poginulo. Njegova obitelj nakratko je završila na cesti zbog prirodne katastrofe, no on, a svakako nije jedini iz Vargasa, to će doživotno zamjerati tadašnjoj novoj administraciji pokojnog Huga Chaveza tvrdeći kako ista nije učinila dovoljno da pomogne unesrećenima. Mržnja prema Chavezu "prirodno" se nastavila u mržnju prema Maduru.

Guaido će diplomirati inženjerstvo na katoličkom sveučilištu Andrés Bello, a kasnije studira na George Washington University u SAD-u.

Još kao student u Venezueli sudjeluje u demonstracijama protiv Chaveza. Kasnije, 2009. godine, s političkim akterima kao što je Leopoldo Lopez, osniva stranku Narodna volja. Kada je postao zastupnik u parlamentu intenzivno radi na istraživanju korupcije Nicolasa Madura te tvrdi kako je narodu ukraden ogroman novac. 2017. sudjeluje u prosvjedima kada je zadobio ožiljak na vratu nakon što je pogođen gumenim metkom.

U prosincu 2018. postaje predsjednik Kongresa koji je sada pod upravom opozicije, a službeno priseže 5. siječnja, odnosno prije desetak dana.

Sada je na redu borba, odlučujući meč, ili on ili Maduro.

I Guaido i njegovi pristaše ne libe se pozvati strane zemlje u pomoć pa su tako tijekom jučerašnjeg dana pozvali strane zemlje da zamrznu račune dužnosnika iz Madurove administracije.

Za zemlje kao što su Brazil, Čile i Kolumbija bitka je već riješena - za njih je mladi Guaido trenutačno predsjednik Venezuele.

13. siječnja sigurnosne snage su ga uhitile, no pušten je već 45 minuta kasnije. Upozorenje vlasti da neće tek tako pristati da ih se izgura? Dakako, no situacija može postati puno opasnija i to uskoro.

Tko će biti zadnji arbitar? Vojska, naravno. Kakva je tamo situacija? Neki tvrde kako se već nazire razdor unutar viših redova oružanih snaga, no ipak se čini da je vojska još uvijek čvrsto na strani Madura - iako se i to može lako promijeniti, a nema sumnje da vojska vrlo nervozno prati ovaj pokušaj guranja zemlje u međunarodnu izolaciju. Takvi trenuci mnogima daju razne ideje - što sve i od koga sve možemo dobiti ako sada okrenemo leđa Maduru? Oportunista je uvijek bilo u svim institucijama, vojska svakako nije iznimka.

Guaido je pak samopouzdano poručio prije nekoliko dana kako je spreman zamijeniti Madura - ukoliko bude imao potporu vojske. Odmah zatim pojedini vladini dužnosnici poručili su kako ga treba uhititi zbog veleizdaje. No, ako je i bilo takvih ideja, trajale su samo 45 minuta.

Američki potpredsjednik Mike Pence sinoć ga je nazvao i čestitao mu na "izuzetnoj hrabrosti i vodstvu" koje je pokazao "nakon uhićenja i zastrašivanja".

Kako ističe jedan dužnosnik iz Trumpove administracije: "Potpredsjednik Pence ohrabrio je gospodina Guaida da izgradi jedinstvo među političkim skupinama te mu je naglasio kako će imati čvrstu potporu SAD-a sve dok se ne obnovi demokracija u Venezueli".

Drugim riječima, gospodin Guaido je dobio instrukcije što mu je iduće činiti.

Kako nakon ove situacije SAD može ikome išta prigovoriti oko "uplitanja"? Može, samo zato jer može.

Ovo je proces "smjene režima" potaknut od strane SAD-a, bez obzira na činjenicu da unutar same Venezuele itekako postoji veliki politički konflikt, ali SAD svojim uplitanjem opasno gura zemlju prema građanskom ratu i to jako dobro znaju - no i ta opcija im je draža nego nastavak vladavine bilo kakve vlasti koja im nije lojalna. Pritom SAD može računati na direktnu potporu onih koji im već jesu krajnje lojalni - kanadski premijer Justin Trudeau je tako jučer javno nazvao Nicolasa Madura "diktatorom" (isti taj liberalni Trudeau ne usudi se ni otkazati isporuku vojne opreme diktatorskoj Saudijskoj Arabiji nakon Khashoggi afere). Uskoro će to učiniti i drugi, a tada na scenu stupa već toliko često viđen scenarij - diktatora treba ukloniti, bilo kojim sredstvima, čak i po cijenu građanskog rata.

Zar više od pola milijuna mrtvih u Siriji nije dovoljna lekcija protiv politike smjene režima? Očito nije. I baš to je sada u fokusu između redaka, poruka koja se jasno šalje sa sjevera na jug - izbjegnimo tragediju, izbjegnimo rat, okrenimo se budućnosti, Maduro mora otići, naš čovjek mora stasati, i sve će biti dobro. Ponekad nije ni između redaka, već u samom naslovu, kao primjerice u tekstu The Washington Posta - "Ističe vrijeme da bi se spriječio građanski rat u Venezueli".

Ne, ne ističe vrijeme, nije stvar u vremenu, ima SAD vremena, ima Venezuela vremena - stvar je samo i isključivo u politici. Washington ne može podnijeti postojanje suverene zemlje igdje, a definitivno ne u "svojoj" hemisferi. 20 godina su se trudili srušiti ono što im je pomrsilo planove, 20 godina otkako je Chavez osvojio vlast - i to ne na način na koji bi ga lako osudili, ne nekakvim vojnim udarom (probao je i shvatio da to nije put), već demokracijom. 20 godina SAD je morao "trpjeti" da narod Latinske Amerike slobodnom voljom bira ljude koji nisu izvršitelji američkog interesa, i sada osjećaju da je pobjeda blizu. Stegao se obruč... Argentina, Čile, Brazil, Kolumbija... sve ide po planu. Od lakšeg prema težem, ponovno se instalira neo-liberalizam, poslušnost SAD-a, a sada je red da Venezuela padne - ili da se bori.