Fikreta Karić za Novi.ba: "Najbogatiji je onaj čovjek koji je zadovoljan s onim što ima"

Fikreta Karić je djevojka koja od djetinjstva boluje od cerebralne paralize zbog koje nije bila u mogućnosti da hoda. Život iz invalidskih kolica zna biti veliko iskušenje, koje bi u mnogima ugušilo iskru volje za životom. Da, mnogi bi ljudi pokleknuli, ali ne i junakinja naše priče. Fikreta se nije predala, već je bolest iskoristila u svoju korist, kao inspiraciju i dodatnu motivaciju da pokaže kako i osoba s posebnim potrebama može biti uspješna u onome što radi.

Sve je počelo od nekoliko stidljivo ispisanih redaka kojima je mlada pjesnikinja pokušala da olakša dušu, i na papir prenese zapažanja o svijetu i samoj sebi. Danas je Fikreta renomirana pjesnikinja koja iza sebe ima pet predivnih knjiga poezije i proze, te je rado viđen gost širom BiH i šire. U razgovoru za portal Novi.ba, s talentovanom književnicom Fikretom Karić smo razgovarali o njenom životu, posljednjoj knjizi, blagodatima i ljepotama mjeseca ramazana, te kako ga provode ona i njena porodica.

Razgovarao: Nedim Botić/Novi.ba

Šta Vam je najviše pomoglo da s optimizmom gledate na život?
Ja sam u početku života cerebralnu paralizu posmatrala kao neku zvijer, željela sam je svakim danom otjerati od sebe, kako je vrijeme prolazilo tako sam i bolest prihvatila ne kao nedostatak, nego kao najveći poklon od Boga, kao priliku da postanem bolja osoba i pokažem  da i osoba s invaliditetom može postići nešto vrijedno.

Najteže mi je bilo u početku kada kao sedmogodišnja djevojčica nisam  ni znala  šta se to dešava sa mnom? Zašto se zapravo „razlikujem“ od drugih mojih vršnjaka/nja u školi? Neprestano su mi se ta pitanja vrtjela u glavi baš poput lingišpira na koji su druga djeca mogla ići, a meni je ostajalo samo da ih posmatram onako  razigrane poput leptirića u zanosu vjetra,ali odgovora i dalje nije bilo. U onom dobu puberteta, teško mi je bilo kada prolaznici dok „idem“ ulicom ostave svoj pogled na meni te u toku razgovora sa mnom na prvom mjestu primijete moja kolica.

Hvala Bogu, kako je vrijeme prolazilo, moj pogled na svijet se polahko mijenjao te sam sve više bila upoznata sa realnošću življenja. Obasjana svjetlošću vjere, vjere koja mi je zapravo i bila potrebna poput hrane i vode kako bi moj život normalno funkcjonisao. Postala sam svjesna da bolest ne mora biti kazna, već prilika da budem bolja i to  saznanje mi je zapravo dalo i odgovor na sva moja pitanja te ogromnu snagu koja mi je, hvala Bogu, pomogla da ustrajem u ovom prolaznom svijetu.

Pjesnikinja ste i književnica. Gdje nalazite inspiraciju za svoj rad?
Moj izvor inspiracije je, elhamdulillah, nekako najjači u ovom odabranom mjesecu. U suštini svaki novi dan je za mene jedna nova inspiracija koju pronalazim u svim Allahovim ljepotama koje me okružuju i tako već punih elhamdulilah deset godina prenosim na papir iznova i iznova zapažanja o svijetu i o samoj sebi. 

Vaša zadnja knjiga nosi naziv 'Majka'. Ona je posvećena svim majkama svijeta, zar ne?
Sama riječ majka je imenica koja nema zamjenicu, ona je dio Dženneta u kući. Ali koliko god se trudila da je opišem u najljepšem smislu riječi uvijek mi se činilo ne dovoljno, jer njenu veličinu  zna samo Allah, dž.š., dok je Džennet stavio pod njene noge. Pomenuta knjiga je samo jedan mali podsjetnik na tu veličinu, književni gest koji sam  naravno, posvetila svim majkama. Na svijetu postoji tri vrste ljudi: muškarci, žene i majke.

Inspiracija ste mnogima, jer se s osmijehom nosite sa životnim teškoćama. Gdje pronalazite snagu, šta Vas motiviše?
Vjera je moja snaga, namaz je moj lijek, Kur'an je moj prijatelj, pa samim tim svjetlost vjere koja me elhamdulilah obasipa iz dana u dan, je moja motivacija. Svojim primjerima pokušavam motivisati i druge da shvate da su na gubitku ako objeručke ne prihvate svoj život i ne pokušaju ga iskoristiti na najbolji mogući način, ma kakav on bio.

Možete li poručiti nešto ljudima koji imaju isti ili sličan zdravstveni problem?
Ima li zdravstvenih problema ili ne trebamo shvatiti da je život šansa koju trebamo iskoristiti na način da  prihvatimo sami sebe onakvi kakvi  jesmo, jer ako mi sami sebe prihvatimo i drugi će nas prihvatit, ali ako „odustanemo“ sami od sebe i drugi će odustati od nas, pa stoga razmislimo šta nam je činiti? I na kraju  shvatimo i  prihvatimo svoj zdravstveni problem kao dar kojim nas Allah, dž.š., kuša samo zato što nas voli.

Zašto su danas mnogi ljudi nesretni? Imaju mnogo, automobile, kuće, porod, međutim nisu sretni. 
 Sve su to snovi koji smaraju, zapravo košmari koji bespotrebno opterećuju narod današnjice. Rijetki su oni koji kažu: “Hvala dragom Bogu na svemu što imam”, a to sve je zdravlje i još mnogo toga što svako od nas ima, a ne primjećuje i ne cijeni dovoljno.

'Ja učim hodati sretna, a vi ne cijenite to što ste već naučili, pa ste zato nesretni.' Iskreno se nadam da će bar neko izvući sebi pouku iz ovog mog navedenog stiha kojeg smatram kao najbolji odgovor na ovo postavljeno pitanje.

Najbogatiji čovjek je onaj koji je zadovoljan s onim što ima. Razmislimo malo o ovim riječima, izvucimo svako sebi poruku i sigurno ćemo onda ljepše i zadovoljnije živjeti. A koliko je važno da čovjek bude zadovoljan  sa onim što ima saznat ćemo ako se pogledamo u ogledalo, jer tamo ćemo moći vidjeti svoje oči koje gledaju, uši koje čuju, ruke koje imamo, pa ih možemo koristiti za sve životne potrebe i noge koje hodaju, samo ih je potrebno usmjeriti na pravi put. Na gubitku je ona osoba koja objeručke ne prihvati svoj život i ne pokuša ga iskoristiti na najbolji mogući način, ma kakav on bio.

Koliko Vam je vjera pomogla da vodite lijep život, da budete bolja kao osoba, kćerka, književnica?
Vjera mi je puno pomogla, jer  mi je ona bila potrebna poput hrane i vode kako bi moj život normalno funkcionisao. Podstaknuta jednim hadisom Poslanika Muhammeda s.a.v.s. koji je rekao: „Vjerniku je uvijek na dobitku. Kada ga zadesi neko dobro on se zahvali Allahu, a kada ga zadesi nešto loše on se strpi pa mu opet, bude dobro.“ Želeći da i meni bude dobro, počela sam taj hadis već od petnaeste godine elhamdulilah primjenjivati u svom životu, te sve brže i sretnije „koračala“ tim vjerskim putem vođena mišlju da sa Svemogućim ništa nije nemoguće.

Kako Vi i Vaša porodica provodite ramazanske dane? 
Ja i moja porodica trudimo se da za ramazan spremimo što više iftara i da ga provedemo u krugu rodbine, kako bi što više održavali i ojačavali rodbinske veze. Pridržavamo se toga da što više vremena provodimo u društvu sa Kur’anom, te volimo da se “takmičimo” u činjenju dobra, a koliko smo u svemu tome uspješni, Allah dž.š. najbolje zna.

Omiljeno jelo za iftar i sehur?
Često se sjetim gladne djece u Siriji i Palestini, pa dovim Allahu za njih te Mu se zahvalim na  obilju hrane koje imam elhamdulilah i u tim trenutcima bilo koje jelo da se nađe na ramazanskoj sofri postaje moje omiljeno. 

Imate li neku dovu koju posebno učite u ramazanu?
Allahu moj ozdravi bolesne, nahrani gladne, skući beskućmike, spoji razdvojene, popravi njihova stanja i olakšaj  njihove muke. Amin.

Vaša ramazanska poruka čitaocima portala Novi.ba?
Ramazan je pravo vrijeme za povratak stoga ne gubimo nadu u Allahovu milost i budimo strpljivi, jer On strpljive voli.