Ove žene žive samo da bi muževima nosile vodu

Indijci koji žive u najsušnijim dijelovima zemlje nerijetko znaju uzeti i drugu suprugu, pored već postojeće, a čije je jedino zaduženje da donosi vodu za cijelu porodicu.

Njihov posao je da nekoliko puta dnevno pređu i po nekoliko kilometara do izvora s kojeg donose vodu, prenosi Open Magazine.

I dok nije tajna da je život u selima bez vode izuzetno težak, on što nije tako poznato jeste da je jedina funkcija nekih žena samo da donose vodu. Ista situacija je i u selu Denganmal, koje se nalazi 150 kilometara od Mumbaija. I dok su muževi uglavnom zauzeti poljoprivrednim poslovima i uzgojem stoke, žene su tu da rade kućanske poslove i čuvaju djecu. Međutim, uvijek je potreban neko ko će donositi vodu za cijelo domaćinstvo. Tada muškarci odlučuju da se ožene i drugom, a nerijetko i trećom ženom, čija je jedina funkcija da porodicu snadbijeva vodom. Za uzvrat, njima je obezbijeđen krov nad glavom i status supruge, što je veoma bitno u indijskom društvu. One se još zovu i paaniwaali bais ili vodene žene.

Međutim, pronaći ženu koja će preuzeti breme svakodnevnog donošenja vode nije jednostavno. Naime, nijedan roditelj u Indiji ne želi da uda kćerku u sušne krajeve, jer znaju kakav ih život čeka u budućnosti. Upravo zato muškarcima iz sušnih krajeva jedino preostaje da vodenu ženu traže u svom susjedstvu. Ove žene su svjesne u šta ulaze i kakva ih sudbina čeka. Ipak, neće svaka žena prihvatiti ovakav položaj. Upravo zato, druge žene su uglavnom udovice i razvedene. I dok prva žena mora biti neudata i iz iste kaste, za drugu ženu nema nikakvih ograničenja.

Pored toga što donosi vodu, druga žena mora pristati i na to da prima naređenja od prve žene, čija je uloga da odgaja djecu, muzu krave i kuva. Ove druge žene takođe moraju prihvatiti činjenicu da njima ništa ne pripada, niti imaju pravo na bilo kakvu podjelu imovine. Takođe, muž nikada neće imati bilo kakav odnos s njom, sve dok je prva žena živa.

Jedan običan dan žena iz Denganmala izgleda tako što ustaju u zoru i odlaze po prvu turu vode na izvor udaljen tri kilometra od njihovog sela. Tokom dana moraju donijeti najmanje 100 litara vode, što podrazumijeva nekoliko odlazaka do izvora. Kada je period suše i tropskih vrućina, po vodu nekada odlaze i noću. Ove žene obično se kreću u grupama i zajedno odlaze po vodu. Da je riječ o težačkom radu, svjedoči i to da najveće količine vode donesu po temperaturama koje prelaze 40 stepeni Celzijusa. Ono po čemu su ove žene specifične jeste što krčage s vodom nose na glavi, besprijekorno održavajući ravnotežu.

Ovakav težak život uzima svoj danak, pa se tako one mlade razbolijevaju. Nerijetko vrlo rano ostanu bez kose, a malo koja može imati djecu.
Kako su mlađe žene daleko sposobnije za nošenje vode, neki muževi često uzimaju i treću ženu, kada se druga razboli i više nije u stanju da donosi vode koliko je potrebno njihovom domaćinstvu.

Jedini spas ovim ženama je cisterna, koja jednom sedmično dolazi u selo. Međutim, situacija u redovima za vodu zna biti i na ivici tuče, jer sve one žele da uzmu što više vode iz cisterne.

Ipak, da je spas na vidiku svjedoči i to da su nedavno oko ovog sela počeli da postavljaju vodovodne cijevi, koje će konačno donijeti spas ovim ženama.

"Mi smo na kraju snaga, više ne možemo da odlazimo po vodu", kaže Tuki, jedna od vodenih žena, koja kaže da tako živi godinama i da više ne može donositi vodu.