GREŠKA JE PONAJVIŠE U NAMA Budimo ljekari svoga društva, a ne samo Facebook kritičari i pljuvači

Baš kao što to moj ahbab Muhamed Bikić kaže popljuvali smo sve redom - Dinu Merlina, Danisa Tanovića, Đuru, Džeku i Pjanića, Emira Hadžihafizbegovića, Hasana Salihamidžića, Mirzu Teletovića, Jusufa Nurkića, Safeta Sušića i Mešu Baždarevića, Tifu, a među posljednjima Semira Efendića i Enisa Bešlagića. Šta je to toliko pogano u nama da nas tjera prije nego što i utvrdimo činjenice nekog ocrnimo i napakostimo mu? Zaista me interesuje, a vjerujem da ni doktori ne bi dali tačnu dijagnozu. Važno je samo da si uspješan, što gore nabrojani i jesu, pa da „opletemo“ onako kako mi samo znamo. Busamo se u prsa da smo vjernici, guramo po prvim safovima, a niko da prvo pomete ispred svojih vrata. Važno je laprdati pa makar i ne bilo tačno. Bolje ti se je ujesti za jezik pa prešutjeti nego svašta pričati i ogovarati. Pa zar i Kur'an ne kaže: ”O vjernici, čuvajte se mnogih sumnji, jer su neke od njih grijeh, ne uhodite i ne ogovarajte jedni druge. Zar bi neko od vas mogao jesti mrtvo meso svoga brata? Zar to nije odvratno? Bojte se Allaha, Allah zaista oprasta i milostiv je”! (El-Hudžurat, 12. ajet).

Poslanik, s.a.v.s. je definisao gibet-ogovaranje upitavši jedne prilike svoje ashabe: „Znate li šta je to gibet? Prisutni rekoše: 'Allah i Poslanik najbolje znaju.' Poslanik onda reče: 'Kad spomeneš svoga brata onako kako ne voli, ogiebetio si ga (ogovarao si ga).' Neko je upitao: 'Šta misliš, Allahov poslaniče, ako je tačno to što kažem o svome bratu?' Poslanik odgovori: 'Ako je tačno što si o njemu rekao, ogibetio si ga, a ako nije, onda si slagao na njega'!" (Ebu Hurejre). 

Posljednjih dana izloženi smo žestokoj torturi, kako samih političkih partija, tako i medijskoj koja se podanički ponaša naročito u izbornim kampanjama. Nemojmo padati u zamke politike, ako nas se već ne tiče. Upravo joj je laž produžena ruka, pogotovo na ovim prostorima. Na društvenim mrežama ljudi se najbolje razotkrivaju, brane svoje partije do iznemoglosti, a i sami nisu sigurni da li su uopšte u pravu. Ako i misle da jesu, često su u pogrešnim uvjerenjima. U stanju su vas do iznemoglosti da je njihova partija najbolja, da nudi prijeko potrebni prosperitet, a u suštini oni samo brane svoje radno mjesto. Gdje ih je većinom upravo ta stranka ustoličila, kao da su samo oni Bogom dati da budu tu. Tako nedavno pročitah komentar na Facebooku tipa: „Šta napadate SDA, vi koji sada kao šljam odlazite? Da nije te stranke bilo ne bi ni bili na položajima niti bi imali neki posao?“ Žalosno, ali istinito. Stranke su se uvukle u sve društvene pore, ukoliko nisi stranački podoban džabe ti sve, znanje, moral, skrušenost, poštenje, ma sve...

Zemlja smo s bezbroj paradoksa, s milion fudbalskih selektora, profesiolanih pljuvača koji su spremni istog momenta „oplesti“ po svakom bez da i pokušaju nešto provjeriti. Najbolji primjer u posljednje vrijeme nam je fotografija koja se vrti po društvenim mrežama, kako nam navodno osnivač Facebooka Mark Zuckenberg poručuje da svoje račune osiguramo ukucavajući izmišljenu riječ BFF ispod priložene fotografije. Zaprepastih se tako jučer vidjevši da moji brojni prijatelji nasjedaju na takve podvale i nebuloze, pa ukucavaju tu riječ kao ludi. Istina, bilo je tu svakakvih ljudi, od običnih radnika do onih koji imaju fakultetske diplome, a neki su čak i magistri. Treba li nam bolji primjer u kakvom je zapravo stanju naše društvo danas?! Nije nam za to kriv ni Bakir ni Čović, a ni Dodik. Krivi smo mi sami jer se kvalitetno ne obrazujemo, ne čitamo knjige, ne poznajemo pravopis uopšte. Siguran sam da nam je preko 90 % stanovništva nepismeno, ne znaju se osnovne stvari pa smo izloženi torturi tipa NEZNAM, NEMOGU i sličnih stvari od kojih se normalna osoba ježi. 

Imamo bezbroj visokoškolskih ustanova, rekao bi čovjek ovdje u Bosni samo se knjige izučavaju. Imamo bezbroj ljudi s diplomama i nikad manje znanja rekao bih. Rijetki su oni koji se dovoljno trude usavršiti u svojoj struci, ali zato su uvijek spremni popljuvati sve što valja u društvu. Pokušajmo se mijenjati, jer ćemo tako donijeti boljitak i društvenoj zajednici, a onda i državi u cjelini. Nemojmo se miriti s tim da kažemo: „Taj i taj je lopov!“ Hajmo pokušati ispravljati stvari, pokazivati im da griješe i da to nije lijepo. Hajmo nuditi rješenja, a ne biti tu da samo detektujemo problem i ogibetimo svakog ko je imalo uspješan zbog nekog njegovog postupka. Da se razumijemo, potpuno sam apolitičan hvala Dragom Bogu, ne branim nikoga i niti ičije staove. Naravno da imam svoje mišljenje, koje često zadržim za sebe. Ono vjerovatno u mnogo slučajeva i nije adekvatno, ali je moje i trudim se držati do njega samo ne pokušavajući ukaljati obraz drugome.

Dino Merlin nam ne valja, papak je jer pjeva svom gradu za novogodišnju noć i zgrnut će bogatstvo. Neće Dino propasti bez te gaže, apsolutno sam siguran, ali najvažnije je popljuvati ga jer je naš, Sarajlija, izuzetno uspješan. A niko se ne zapita da li taj isti Dino čini nešto što i ne znamo, pomaže onima koji su u potrebi? Tako nedavno načuh priče da upravo naš Dinče, ponos naše iskrene čaršije, zapravo pomaže nekoliko studenata plačajući im školovanje. I da nije toga, siguran sam da nije onakav kakvim ga gospodo Facebook minderaši predstavljate. Dragi Bog najbolje zna kakav je ko, a vječno su mi ostale urezane u sjećanje riječi uvaženog hafiza Sulejmana Bugarija: „Nikad ne reci on je takav i takav, već ja ga kao takvog znam. Šta ti znaš kakav je on u suštini, kad se osami među četiri zida, kada je sa ženom i djecom?! Možda je teški licemjer, zato reci ja ga kao takvog znam“. I zaista jeste tako, o nekim ljudima čujemo sve najgore, a mi ih znamo u potpuno drugačijem svjetlu. Eto recimo znam za jednog izuzetno uglednog čovjeka, sam sebe naziva vjernikom, klanja redovno u džamiji u prvim safovima, Sarajlija je, busa se da ide stalno na hadždž i umru, a u suštini kada se osami s porodicom postaje apsolutno drugačija osoba. Ni trunke one imana koju ponosno pokazuje dok hodi čaršijom. Tako bar kažu njegovi najbliži, kojima i zulum čini. Zato ne nasjedajmo na prvu, već ako imamo tu silnu šejtansku potrebu nešto komentarisati onda bar provjerimo. 

Volim svoj grad, svoju Bosnu i Hercegovinu mnogo, stanje nam je daleko od idealnog, ali ubi nas kolektivna apatija. Ubi nas to što nam je najveća današnja potreba „olajati“ nekog, obijediti ga na pravdi Boga jer smo sigurni da je samo naše mišljenje tačno. Često to radimo ljudima koje lično i ne znamo. Žalosno da žalosnije ne može biti. Sjećam se dobro hajke kada je naš ponos, Hasan Salihamidžić, postavljen na mjesto sportskog direktora Bayerna. Čovjek koji je sve postigao mukotrpnim radom, samo svojim zalaganjem, momak koji je cijenjen širom svijeta, samo izgleda ne u svojoj domovini. Spočitava mu se mnogoštošta i to od tipova kojima je najveći uspjeh da ga popljuju na društvenim mrežama, a lopte u mahali nisu šutnuli. Da ne kažem da su zaigrali makar za neki amaterski klub. Na spomen imena Hasana Salihamidžića prvo ustati pa onda sve dalje. Najtrofejniji bh. igrač, jedan od najboljih u našoj historiji, strijelac historijskih golova protiv Hrvatske i Italije zbog kojih sam kao dječak plakao od sreće, osoba na kojoj su ugled gradile brojne kabadahije i isfrustrirani selektori, a on to sve strpljivo podnosio. Da ne spominjem kritike takozvanih stručnjaka koji su tvrdili da mu se ne igra za naš tim... Izdržao je Braco sve to, jer navikao je ovaj kršni Hercegovac i na mnogo gore. Kao dječačić izbjegao iz Jablanice u Njemačku, gdje se sam morao snalaziti, te u inat mnogim i uspio. Kao kruna svega slijedi veoma bitna funkcija u jednom od najvećih evropskih velikana, kluba u čijem dresu je smiješnim pravio rivale. Poliglota kakvih je nemoguće naći u sportu (govori šest jezika), a spočitavaju ga likovi koji ni svoj vlasitit jezik nisu ni blizu savladali. Nije niko Hasanu namjestio da zaigra za Bayern ili Juventus, srećom nisu odlučivali brojni minder stručnjaci, već je to postigao prolivši i posljednju grašku onog hercegovačkog znoja. I pobijedio je sve prepreke, savladao barijere i odbio Njemačku zbog Bosne i Hercegovine koja mu ovako uzvraća. Ma uzmi je sam Hasane, loptu kao i prije i driblaj jer budala nikad pameti neće doći. Majstore, neka ti je sretno i da ti Dragi Bog dadne lijepo zdravlje i da se i na ovoj funkciji upišeš u anale Bayerna. Jer ti to zaslužuješ, a ja ti to želim od srca jer te volim što si naš. Eto takav stav nam je prijeko potreban. I ne samo za Bracu već i za ostale naše uspješne ljude, iz svih sfera. 

Žalosno je koliko malo učimo o prošlosti, o agresiji na domovinu, ali smo među prvima kada treba popljuvati heroje iz prvih redova. Pitamo li se zašto li su uopšte takvi (ako uopšte i jesu kako mi tvrdimo)? Žalosno je što premalo znamo o šehidima i časnim borcima koji život dadoše da uopšte na ovim prostorima ti i ja možemo isti zrak udisati. Većina nas i ne zna da pored velikana bh. sevdaha Safeta Isovića je postojao njegov časni i hrabri imenjak i prezimenjak. Tigar sa Žuči dao je svoj život nesebično za tebe i mene u presudnim momentima za ovaj grad, a mi se ni ne trudimo da saznamo ko je on uopšte bio. Važnije je pričati o Titi i njegovom vaktu, a većina onih što ga hvale ni rođeni nisu bili kada je isti umro. Nisu se lično uvjerili kakvi su zaista tada uvjeti za život bili, već to znaju samo iz priča svojih starih. To me neodoljivo podsjeća na kazivanja iz Kur'ana o poslanicima, koji bi došavši određenom narodu govorili da vjeruje u jednog Boga. Međutim, oni su bili istrajni govoreći da ostaju pri slijeđenju svojih predaka, za koje su smatrali da su na ispravnom putu. Upravo takvi narodi i njihovi preci otišli su u tešku propast, a da nisu bili ni svjesni svog neznanja i ograničenosti. Učimo prije svega o svojim herojima, kojih je veliki broj junački dao svoj život ili krv za jedinu nam domovinu. Ne smijemo zaboraviti već podučavati sljedeća pokoljenja koja nam dolaze. A kako ćemo ih podučavati kad većina uopšte ne zna ko je bila Fadila Odžaković Žuta, Ramiz Salčin i brojni drugi. Meni je to sramotnije čak i od same naše nepismenosti i zatucanosti u svakom pogledu. 

Mediji i Facebook „stručnjaci“ tako nedavno skoro pa objesiše načelnika Semira Efendića. Većina što ih je raspravljala o tome nije siguran sam za volan ni sjela, a pametuje da im se to ne može dogoditi. Može, itekako, pogotovo ako niste svjesni Boga i gibeta koji vršite. Sud je tu da odredi ko je kriv, a ko ne. Srećom, rekao bih, a ne vi koji već nazvaste izdajnikom, provokatorom, dvorskom ludom Enisa Bešlagića. Mladi glumac koji je uspio zahvaljujući svom radu, rekao je to što misli, a većina je samo sagledala dijelove njegovog izlaganja iz podaničkih medija i već izvršila klasični linč. Niko se ne pita zašto je to Enis rekao, već je bitno ocrniti ga i sada proglasiti „propalim glumcem“. Apsolutno sam siguran da on nije takav kakvim ga uporno želite predstaviti, a sve sa ciljem da ga se što više ogibeti jer nije u vašoj stranci i na „pravoj strani“. Zar je odlika pravog vjernika da nekog tako ogovara, laže na njega, a ni ne zna ga zapravo?! Gori su mi licemjeri koji su hrabri na društvenim mrežama, a zapravo ne smiju ni zucnuti protiv korumpiranih političara, nepotizma, mita i svih drugih negativnih pojava koje gledaju iz dana u dan. Navikli se valjd na njih, pa im više postalo i svejedno. Možda čak misle da tako i treba, jer stranka je izdala takvu i takvu direktivu. Imate li vi uopšte svoje ja ili to za vas odradi također neko iz stranke?! Zar je moguće tek tako posmatrati urušavanje ove zemlje zarad brojnih stranačkih interesa? Zar je moguće da vam je svejedno što sve više mladih bježi u Njemačku i druge zemlje, gdje će radije prati suđe ili čistiti klozete nego ovdje biti s fakultetskom diplom, često teško i pravedno stečenom? Neka ba, stranka smatra da o tome ne treba govoriti i najbolje je tako. 

Izet efendija Čamdžić, imam iz Zavidovića, ima izuzetne hutbe i dersove. Odvojite ponekad malko vremena umjesto da se ubijate šundom s Granda i ostalih kojekakvih komercijalnih televizijskih stanica i poslušajte šta ovaj učeni alim ima da kaže. Jedan je od rijetkih koji javno, glasno i jasno otvoreno govore o svemu negativnom u bh. društvu, ukazuje na brojne anomalije. Uvijek se u njegovim hutbama može neko pronaći, pa možda upravo on bude izun da promijenite malo i uljepšate svoj ahlak prema drugima. Ima još takvih alima, ali treba malo odvojiti vremena i poslušati šta imaju da kažu. Ipak, mnogo nam je bitnije je li šta slučajno pogriješio Džeko ili Jusuf Nurkić, pa da budemo u prvom safu i popljujemo ih javno. „Jao jesam lafac, sad sam glavni u raji, popljuvao sam ih žestoko među prvima“. Takav i sličan stav vode nas u propast, a ne jedan Enis Bešlagić koji je pokušao ukazati na brojne probleme bh. društva. Treba biti prvo čovjek pa onda sve sve ostalo. Lijepo je biti vjernik, a to kakav si najbolje ćeš dokazati svojim djelima a ne teškim riječima. Eto gledam nedavno spustio se snijeg, prekrio nam ulice i sokake: Proziva se istog treba služba za čiščenje jer nije istog treba pokupila i očistila snijeg koji se spušta recimo 24 sata. Nigdje u svijetu nije zabilježeno da se odmah čisti snijeg dok još pada (faktički je nemoguće to i izvesti), ali najvažnije je ocrniti sve pa zaključiti da 5 cm snijega ih iznenadilo u martu. Prođoh dan poslije ulicama glavnog nam grada, kojim se toliko dičimo, a ispred brojnih radnji i ulaza baš rijetko ko da je uzeo lopatu pa očistio. Makar ispred svojih vrata. Nađoh tako u blizini Vojne bolnice dvije vrijedne djevojke da čiste ispred svog objekta, a od silnih i nabildanih muškarčina ni traga. Eto to smo mi, što o tome ne pišete na društvenim mrežama? To je možda i najbolje naše ogledalo, ne želimo pomesti ispred svojih vrata, ali zato najdradije zavirimo u tuđe, iako nam je to zabranjeno.

Ostalo je apsolutno nezabilježeno da su recimo radnici „Parka“ tu noć izašli i pokušali zaštiti brojne sadnice u Sarajevu. To Facebook mudrijaše ne zanima. „Šta će nam bolan biljke i cvijeće, jesi puk'o?“ A dok nas posmatram u cjelini čini mi se da je upravo potrebnije počistiti to bilje i stabljike nego same ljude jer je to nemoguće. Svako proces čiščenja mora krenuti od sebe, a do duše i srca se veoma teško dolazi. Morate dobro očistiti ostale organe, krenuvši prevashodno od jezika i ruku koji čine brojne harame. Nekih često vjerovatno i niste ni svjesni. Zar je iman umanjivati značaj osoba jer su samo druge vjere, zar je sramota dati Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva Želimiru Vidoviću Keliju ili jednu od dvorana nazvati po heroju Goranu Čengiću? Eh to je bruka i sramota jer samo dokazuje da smo zastranili, prije svega kao osobe. Neka, nisi pravi vjernik ako o tome progovoriš, potrebno je Enisa, Dinu, Emira, Edina, Hasana i druge prvo dobro ocrniti. Jer stranka smatra da to tako treba, a i ja samim time...

Piše: Mirza Hadžijusufović