Europsko bogatstvo počiva na mučenju, ubijanju i krađi

Stari se kontinent smatra centrom zapadnjačkog društva, kolijevkom demokracije, pismenosti i znanosti, pa, ipak, malo je koji Europljanin spreman razmišljati kako je Europa došla do velebnih spomenika, bogatih banka, supermoćnih kompanija i svekolikog bogatstva. Ovaj je tekst svojevrsni “in memoriam” svim prošlim, sadašnjim i budućim žrtvama psihopatskog imperijalizma i neokolonijalizma ‘vodećih’ demokracija. 

Kako lako zaboravljamo na čemu se Europa obogatila.

Da bismo mogli razumjeti kako se Europa obogatila u zadnjih 400-tinjak godina, potrebno je savladati određene definicije, poput značenja riječi GENOCID.

Međunarodna pravna definicija zločina genocida data u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine

član II opisuje dva elementa zločina genocida:

1) mentalni element znači “namjera da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, i

2) fizički element koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b, c, d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da bi se zvao “genocid”.

član III opisan sa pet kažnjivih oblika zločina genocida: genocid, konspiracija, podsticaj, pokušaj i sudioništvo.

Dijelovi Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida

“član II: U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih sa namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:

(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);
(b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;
(c)Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelomično uništenje;
(d) Uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru grupe;
(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

član III:

(a) Genocid;
(b) Plan za izvršenje genocida;
(c) Direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida
(d) Pokušaj genocida;
(e) Sudioništvo u genocidu.”

Zločin je planirati ili poticati na genocid, čak i prije nego što ubijanje počne ili prije samog izvršenje genocida. Djela zločina uključuju planiranje, direktno i javno poticanje, pokušaj izvršenja genocida i sudioništvo u genocidu.

Sljedeća su genocidna djela ako su počinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe (naroda):

Ubijanje pripadnika grupe uključuje direktna ubojstva i djela koja izazivaju smrt.

Uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda uključuje izazivajući traumu pripadnika grupe kroz široko rašireno mučenje, silovanje, seksualno nasilje, prinuđivanje na konzumiranje droge i sakaćenje.

Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima računajući da će uzrokovati uništenje tog naroda uključuje namjerno uskraćivanje izvora potrebnih za fizički opstanak grupe takvih kao što je čista voda, hrana, odjeća, stambeni prostor ili medicinske usluge. Uskraćivanje onoga što život znači može biti kroz oduzimanje žetve, blokiranja isporuke hrane, zatvaranja u logore, prinudno raseljavanje ili protjerivanje. ili

Sprječavanje rađanja uključuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoće, zabranu brakova, dugotrajna odvojenost muškaraca i žena uz namjeru sprječavanja rađanja.

Nasilno premještanje djece može biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja, psihološkog maltretiranja ili drugih vidova mučenja. Konvencija o pravima djeteta definira djecu kao osobe ispod 18 godina.

Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokovanje teške tjelesne i mentalne povrede, sprječavanje rađanja i premještanje djece djela su genocida učinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe.

A sada se možemo baciti na najupečatljivije i najsramotnije primjere bogaćenja Europe uz pomoć genocida.

ŠPANJOLSKA

Godine 1492. Kristofor Kolumbo (tal.: Cristoforo Colombo, špa.: Cristóbal Colón) uspijeva osigurati kraljevu podršku nakon što su vojne snage Ferdinanda II. i Izabele I. osvojile grad Granadu, posljednje muslimansko-maursko uporište na španjolskom tlu. U biti, kraljica Izabela nagovorila je svog muža na potporu Kolumbu osiguravajući brodove, ljude i opskrbu te prihvaćajući sve njegove uvjete o otvaranju “zapadnog puta u Indiju”. Španjolska je kruna smatrala kako treba proširiti evanđelje u prekomorske divljačke i bezbožne zemlje uz obvezatno punjenje prazne kraljeve blagajne zlatom i srebrom koje će se uzeti od “divljaka”. Ugovor je svečano potpisan 17. travnja 1492. godine. Kolumbo uz admiralski čin dobiva flotu od tri broda, titulu potkralja novih područja i trećinu plijena koji otme pronađe u bezbožnim zemljama. Naoružan pohlepom, Kolumbo se otisnuo na more da bi 12. listopada 1492. stupio na tlo “Novog svijeta”.

Papa Aleksandar VI. izdao je nekoliko papinskih bula u kojima se otvoreno zagovara i opravdava porobljavanje domorodačkih naroda Kariba i Amerike, sve to u korist španjolskih monarha. Bulama Eximiae Devotionis, Inter Caetera i Dudum Siquidem iz 1493. Španjolska dobiva svako pravo za porobljavanje i prodaju naroda iz zemalja koje otkrije, uz ekskluzivno bogomdano pravo na prisvajanje svog blaga koje se tijekom otkrivanja “nađe”.

Time je utrt put genocidu nad desecima milijuna Indijanaca i Indiosa Amerika i Kariba.

Prikaz flamanskog protestanta Theodor de Bry for Las Casas's Brevisima relación de la destrucción de las Indias španjolski genocid nad indiosima Kube
Prikaz flamanskog protestanta Theodora de Brya u knjizi Las Casas’s Brevisima relación de la destrucción de las Indias u kojoj je podrobno opisan španjolski genocid nad indiosima Kube

Španjolska je u samo 10 godina uspjela stvoriti prvu veliku devalvaciju zlata jer je od ugrabljenih prekomorskih teritorija ukrala toliko zlata da je ono izgubilo gotovo polovicu svoje vrijednosti. Već 1503. Bartolomé de Las Casas opisuje zvjerstva koje su Španjolci počinili na Kubi. Čak je 90% stanovništva u prvih nekoliko godina ubijeno na sve moguće načine; od robovskog rada u rudnicima, masovnog ubijanja nakon tjedana mučenja i silovanja. Las Casas je opisao kako je prisutvovao “terminaciji” barem šest tisuća domorodačke djece koja su bila premala i preslaba za rad u rudnicima. Konkvistadori su razbijali njihove glave o stijene dok su neposlušne roditelje spaljivali na lomačama ili ih polagano davili na posebno pripremljenim stratištima. Španjolci su genocidom i mučenjem spriječili svaki otpor miroljubivih Kubanaca.

Unatoč ovakvim izvješćima, tek 1560. nastaje prvi interni dogovor unutar španjolskog kraljevstva kojim je navodno trebalo prestati bezrazložno ubijanje Indijanaca i Indiosa, no do tada je već ubijeno oko 15 milijuna ljudi. Ova brojka dan danas stvara prijepor, najviše se naravno brani Španjolska koja smatra da je u pitanju tek “deset milijuna ljudskih života” iako njihove vlastite arhive pokazuju puno veću brojku, s tim da se ta brojka povezuje isključivo s domorocima koji nisu nasilno prebačeni s jednog teritorija na drugi, a broj je umrlih i prodanih domorodaca na teritoriju Europe za vrijeme konkvistadora nepoznat.

Las Casas je uvidio kako su Španjolci prerevno uništavali domaće stanovništvo u prekomorskim kolonijama te je kruni predložio da Indijance i Indiose zamjene afričkim robovima “kojih ima u nemjerljivom broju”. Nakon što su Španjolci počeli “uvoziti” Afrikance 1501., kupujući ih od Portugalaca koji su se specijalizirali za lov i preprodaju slobodnih Afrikanaca, Las Casas je shvatio da nije problem u lijenosti Indiosa, Kariba i Indijanaca već je pohlepa Španjolaca bila prevelika. Robovske su plantaže nicale kao gljive poslije kiše te je potreba za zdravim i snažnim robovima bila sve veća. S obzirom da je domaće stanovništvo Amerika i Kariba gotovo nestalo do 1510. jer je 90% stanovništva uništeno genocidom, robovskim radom i namjernim prenošenjem boginja, sifilisa, kuge, difterije, tifusa, kolere i drugih bolesti koje su širili bijelci, u posao afričkim robljem ubacili su se i Britanci i Francuzi. Do 1700. u roblje je prodano preko 15 milijuna Afrikanaca, no čini se da su brojke puno veće jer su se često krivotvorile knjige ili ih se preprodavalo na crno kako se ne bi trebao plaćati porez “po glavi” roba.

BRITANIJA

Britanija je počinila niz genocida koji su joj osigurali bogatstvo i kolonijalnu nadmoć nakon što se iz Virginije i dijelova Kariba proširila na tlo Sjeverne Amerike. Glavni joj je cilj bio uništavanje lokalnih plemena koja su joj smetala u teritorijalnom širenju. Iako je jako teško napisati sve zločine Britanaca, činjenica je da su naučili nešto od Španjolaca te su napade na domorodačko stanovništvo izvršavali u malim grupama ubijajući po 50-100 ljudi u jednoj akciji kako ne bi privukli neželjenu pozornost javnosti. Godine 1623. namamili su sve mirne poglavice u svoju utvrdu te su ih javno pogubili nakon čega su uništili okolna plemena. Taj je masakr poznat kao događaj u Wessagussetu. 1623. su namamili 200 poglavica u Pamunkey kako bi s njima imali mirovne pregovore, a nakon što su poglavice Powhatana stigle u englesku bazu, pobijeno je 250 Indijanaca.

"Rat protiv Pequota" je zapravio bio masakr koji su Britanci počinili nad plemenom ovih Indijanaca. Pa ipak, propaganda je činila svoje, a zločinci su postajali heroji i mučenici.
“Rat protiv Pequota” zapravo je bio masakr koji su Britanci počinili nad ovim plemenom Indijanaca. Ipak, propaganda je učinila svoje pa su zločinci postajali heroji i mučenici.

Britanci su na rijeci Mystic 1637. ubili najmanje 700 indijanaca iz plemena Pequota, a među ubijenima su bili i žene i djeca. 1664. Britanci su ubili preko 100 nenaoružanih Indijanaca u Massapequi kako bi demoralizirali ostale domoroce. Te iste godine Britanci osiguravaju četu nizozemskih plaćenika kako bi za primjer spalili selo Lenapa u gluho doba noći. Živo je spaljeno 500 muškaraca, žena i djece. Događaj je poznat kako masakr u Pound Ridgeu. 1675. kolonijalna milicija napada selo Narragansetta, ubijajući 40 ratnika i žive spaljujući 300 indijanskih žena i djece. Iste godine Britanci napadaju Indijance u Turners Fallsu, Massachusettsu, ubijajući barem 100 žena i djece. Kolonijalni guverner Karoline okupio je vojsku i napadao okolna indijanska sela ubijajući pri tome 1000 Indijanaca i porobljavajući barem 2000 domorodaca plemena Apalachees. 1704. kanadsko-francuska milicija napada selo u Deerfieldu, Massachusettsu, ubijajući pri tom 50 Indijanaca i porobljavajući preko 100 ljudi. 1712. milicija Sjeverne Karoline napada selo Tuscarora ubijajući pri tome 300 Indijanaca, dok je nekoliko stotina prodano u roblje. Iste godine Britanci napadaju Neoheroku, glavni grad Tuscarora, spaljujući na lomači 200 Indijanaca, dok je oko tisuću ubijeno na druge načine i porobljeno. 1759. Britanci ubijaju 50 žena i djece Abenaki Indijanaca u St. Francisu. Interesantno je da nemamo podrobne podatke o ubijanju domorodaca od strane Britanaca na Karibima, a izvješća o ubijanju Indijanaca u Sjevernoj Americi poprilično su “mršava”.

 

Britanci su najveće bogatstvo, jednako kao i Španjolci, osigurali preprodajom i prijevozom robova iz Afrike. Poznato je kako je prvi službeni utovar robova za britansku krunu izvršen pod vodstvom kapetana Johna Hawkinsa 1562. za vrijeme kraljice Elizabete I. Hawkins je u periodu od šest godina napravo tri takva “pothvata” prodajući 1200 Afrikanaca, no, prodao ih je u Španjolske kolonije jer je tamo cijena bila bolja. Isprva su Britanci punili kraljevsku riznicu preprodajom robova Portugalcima u Brazilu i Španjolcima na Karibima i u Amerikama, no ubrzo se pojavila potreba za robovima na sve većim i brojnijim britanskim plantažama, te su se morali obratiti Nizozemcima za dodatnu pomoć u ‘nabavci’ radne snage. U 245 godina trgovanja robljem od Hawkinsa do britanskog ukidanja trgovine robljem 1807., psihopati iz Londona napravili su sveukupno 10 tisuća putovanja u Afriku, dok je roblje za istočne kolonije bilo osigurano s 1500 putovanja. Profesor David Richardson izračunao je kako su Britanci samo za svoje potrebe na Karibima i u Americi prenijeli 3,4 milijuna afričkih robova, no smatramo kako bi ova brojka (zbog skrivanja i utaje poreza) mogla biti puno veća. Španjolci su trgovali robljem direktno u ime svojega kralja i pod nadzorom njegovog kancelara i lokalnih guvernera.

Royal African Company je prva institucionalizirana kompanija sa zadatkom lova, prijevoza, prodaje i preprodaje robova, na njezinoj zaradi počivaju sva britanska bogatstva. 
Royal African Company prva je institucionalizirana kompanija sa zadatkom lova, prijevoza, prodaje i preprodaje robova, a na njezinoj zaradi počivaju sva britanska bogatstva.

Britanci su prvi institucionalizirali preprodaju i zaradu robljem uspostavom kompanije Royal African Company 1672. godine čime londonska luka dobiva monopol za preprodaju roblja. Zbog činjenice da je jedan zdravi rob ponekad mogao vrijediti više novca negoli su od poreza prisvajale druge luke u Britaniji, Bristol i Liverpool prisiljavaju krunu na promjenu zakona te 1698. ove dvije luke dobivaju iste ovlasti kao i London.

Kratki prikaz trgovine robljem.
Prikaz trgovine robljem.

Već 1670. Britanija postaje glavna preprodavačica robova; smatra se da je tada preko njihovih luka preprodano u Ameriku preko 80 tisuća robova na godinu. Oko 42 tisuće godišnje je preveženo isključivo britanskim brodovima. Ogromni profit koji je generirala preprodaja roblja osigurala je širenje britanskih kolonijalnih teritorija i bogaćenje nekolicine robovlasnika, uključujući i samu kraljevsku obitelj. Zlato osigurano prodajom robova omogućilo je stvaranje industrijske revolucije, najvećih banaka, investicijskih kompanija, brodograditelja, privatnih vojski i trgovinu drugim robama, poput opijuma, čaja, vune, pamuka, svile i, naravno, šećera i šećerne melase. Do kraja 18. stoljeća zapadne britanske kolonije osigurale su četiri milijuna funti u zlatu koji su se slili u džepove nekolicine Britanaca. Tada je James Houston, namještenik kompanije za trgovinu robljem zapisao sljedeće:

“Kakva je ovo veličanstvena i avanturistička trgovina. Ona je os oko koje se vrti sva druga trgovina na planeti.”

Između 1750. i 1780. 70% zarade britanske vlade dolazilo je iz poreza na trgovinu robljem i samu trgovinu koju su direktno obavljali kraljevi trgovci te iz prihoda iz prekomorskih kolonija. Bank of England nastala je isključivo novcem koji je došao iz prekomorskih kolonija i trgovine robljem. Manji dio novca nastao je gusarenjem u ime krune.

Svaki vlasnik broda za prijevoz roblja ostvarivao je 20-50% profita po jednom putovanju. Velike sume novca direktno su išle brodovlasnicima koji nikada nisu napustili Englesku niti su imali prilike vidjeti u kakvim se uvjetima hvataju, prevoze i prodaju robovi. Naime, često se znalo dogoditi da pohlepni kapetani natrpaju brodove te im tijekom putovanja nestane hrane i vode – tada se višak “robe” bacao u more u okovima kako bi što brže potonuli.

Tijekom tri stoljeća trgovine robljem, Britanija se naglo obogatila, a brojni su plantažeri i robovlasnici te trgovci robljem postali ministri, premijeri i savjetnici krune. Bristol i Liverpool su od siromašnih luka s 5000 stanovnika postali bogati trgovački centri s populacijom od 75 tisuća ljudi.

Prvotni preprodavači roblja postali su bogati bankari koji su svoj novac posuđivali uz velike kamate novim robovlasnicima i trgovcima robljem. Birmingham je zahvaljujući roblju dobio 4000 novih oružarnica i tvornica oružjem. Svo se oružje prodavalo trgovcima robljem, privatnim vojskama i plantažerima. Neposredno prije ukidanja ropstva, tvornice oružjem proizvodile su više od 100 tisuća komada oružja na godinu.

Nakon što je Britanija bacila oko na Južnu Afriku, počinje Burski rat koji traje od 1899. do 1902. godine. Tijekom tog krvavog sukoba Britanija je zatočila većinu Nizozemaca u konc-logore te ih je puštala da umru od gladi i bolesti. 10% kompletne burske populacije umrlo je u konc-logorima, od toga su 22 tisuće bila djeca mlađa od 14 godina. 20.000 Bura umrlo je u radnim logorima smrti, a sveukupno je terminirano 48.000 Bura, što je zapravo 18.000 više od vojnih gubitaka na obje strane. Nakon što su Buri izgubili rat, Britanija je mogla mirno opljačkati ogromne zemne rezerve dijamanata, bakra, zlata i drugih plemenitih metala.

Prikaz pokolja u Amristaru.
Prikaz pokolja u Amristaru.

13.04.1919. muškarci, žene i djeca Amritsara okupili su se u parku Jallianwala okruženi zidovima kako bi se čuo njihov glas zbog gladi, nedostatka posla i ugnjetavanja od strane Britanaca. U 16:30 Britanci su blokirali sve ulaze u park te su otvorili vatru iz svog raspoloživog oružja. Nakon deset minuta neprekidne vatre ostali su bez municije. Ubli su gotovo tisuću ljudi, a ranili još 1100 ljudi. Oko 100 žena i djece spustilo se u centralni bunar gdje su se utopili. Unatoč prvotnoj osudi, brigadir Reginald Dyer proglašen je junakom. Britanska javnost skupila je 26.000 ondašnjih funti za njega, što je gotovo milijun današnjih dolara, uz moto “zahvalnost čovjeku koji je spasio Indiju”. Reginald Dyer umro je mirno, u dubokoj starosti, smatrajući kako je izveo junački pothvat zbog kojeg je osjećao ponos.

Rijetka fotografija konc logora koje su Britanci stvorili kako bi spriječili pobunu Kenijaca. 
Rijetka fotografija konc-logora koje su Britanci stvorili kako bi spriječili pobunu Kenijaca.

Ne tako davne 1950. Kenijci su odlučili da se žele osamostaliti. Britanci su smatrali kako je bolje “spriječiti pobunu nego vidati ratne rane” te su su otvorili konc-logore, strpavši u njih 1,5 milijuna Kenijaca. Pod sloganom “Rad oslobađa” gotovo nalik na nacistički “Arbeit Macht Frei” logoraši su ubijani teškom radom, smaknućima za pokaz i mučenjem poput otkidanja genitalija, guljenja kože živim ljudima, sječe dojki ženama i druge užase koje je teško opisati. Službena je brojka ubijenih 2000, no zapravo je riječ o nekoliko desetaka tisuća mrtvih na što ukazuju masovne grobnice koje se i dan danas otkrivaju. Kenija je bila iznimno važna zbog proizvodnje kave, banana i velikih plantaža u rukama Britanaca. U biti, Kenijci su mogli raspolagati samo malim vrtovima ili su morali uzimati zakup zemljišta od bijelaca kako bi prehranili sebe i svoje obitelji.

 

Nakon što su Britanci 1765. poslije teških borbi protiv lokalnih patriota otkupili indijsku provinciju Bengal-Bihar-Orissa za 26 rupija, željeli su pokazati ostatku potkontineta da se moraju predati. Pripadnici kraljevske privatne vojske East India Company nametnuli su porez od 50% lokalnom stanovništvu. 1769 iscrpljeni Bengalci postaju logoraši na vlastitom tlu, ostaju bez hrane i vode te nastaje jedan od najvećih democida (mirnodopskih genocida) u novijoj povijesti. Tijekom velike gladi u Bengalu, Britanci su iz ove provincije iznijeli svu stoku, rižu i druge prehrambene namirnice te ih prodali izvan Indije. Britanci su na poljima riže i žitarica nakon toga zasadili opijum da bi namaknuli još veću zaradu, a tada je od gladi umrlo 10 miljuna Indijaca, točnije jedna četvrtina stanovništva. Zbog gladi su izbili nemiri, no Britanci su stvarali kaznene odrede te su za pokaz ubijali ljude. Najpopularniji način ubijanja neposlušnih bio je da se čovjeka zaveže za vrh topa te ga se raznese hicem. Tek 1780. Britanci osiguravaju pokornost Bengalaca i uništavaju svaki otpor.

Bengal je prošao sličnu situaciju 1943. kada je tri milijuna ljudi umrlo od gladi iako se takav ishod mogao spriječiti bez ikakvog problema. Naime, po naredbi britanske vlade pod vodstvom Winstona Churchilla, sva se hrana iz ove provincije podijelila britanskim trupama po ratištima. U isto vrijeme kada je glad već počela ubijati Bengalce u velikim brojevima, zabranjeno je da kanadski i američki brodovi dostave pomoć izgladnjelom stanovništvu jer se smatralo da su životi britanskih vojnika puno važniji od bengalskih seljaka koji su ostavljeni bez ičega.

Ovaj tekst nije ni blizu svim zločinima koje je Europa počinila u zadnjih 500 godina kada se najviše razvila i ojačala. Brojne beneficije, kulturna i povijesna bogatstva koje mi danas uživamo na Starom kontinentu nastale su zahvaljujući leševima nedužnih ljudi druge boje kože i druge vjere. Razmislimo malo o tome; ako je šačica zemalja odgovorna za najgora zvjerstva i genocide u povijesti, mogu li nas ugnjetavani i ubijani ljudi imalo poštovati, a kamoli voljeti? Europa stalno pokazuje kako je jedan Europljanin važniji od desetaka, pa čak i tisuća ljudi izvan Sjeverne Amerike i Starog kontinenta. Svo bogatstvo koje je Europa stekla leži na otimačini i psihopatiji. Pa, ipak, po nama je Europa kolijevka demokracije.

Koje licemjerje!

U sljedećem dijelu teksta nastavljamo s grozotama Europe i njezinim imperijalističkim zlodjelima.