NAUČNIK SA OBAMINOM NAGRADOM/ ERVIN SEJDIĆ ZA NOVI.BA: Stvari će se promijeniti onog trenutka kada se promijeni mentalni pristup osoba koje žive u BiH
Bosnu i Hercegovinu napustio je 1992. godine. Tada je jedno vrijeme proveo u Hrvatskoj, a poslije i Mađarskoj. Zatim se nakon četiri godine odselio u Kanadu, a od 2011. godine živi u Sjedinjenim Američkim Državama.
Tu se onda njegov život potpuno promijenio.
Ervinu Sejdiću prije dvije godine bivši predsjednik SAD-a Barack Obama dodijelio je nagradu za mlade naučnike i inžinjere.
Samo za Novi.ba Ervin otkriva kako je izgledao susret sa bivšim predsjednikom, ali i životni put od BiH do Obamine liste najboljih.
Cijeli intervju donosimo u nastavku.
Novi.ba: U Sjedinjene Američke Države došli ste 2011. godine. Bosnu i Hercegovinu ste napustili 1992. godine, a izbjeglički put Vas je vodio od Hrvatske, preko Mađarske do Kanade. Koliko su ovakve životne okolnosti utjecale na Vas i Vašu ličnost?
ERVIN SEJDIĆ: Kada krenete u životu mijenjati države, gradove, pokrajine, savezne države, onda shvatite da ste se vi nekako kroz sve to promijenili. Svaki novi grad znači novo iskustvo, nova iskušenja, ali i nove radosti. Upravo te promjene utjecale su da budem to što danas jesam. Veoma često kažem da sam ostao samo u Bosni i Hercegovini, ne bih stekao ta iskustva. Svaki grad u kojoj sam živio ostavio je dio sebe u meni. U svakom slučaju, predivan je jedan osjećaj kada pogledam unazad.
Novi.ba: Koji trenutak smatrate prekretnicom u svojoj karijeri?
ERVIN SEJDIĆ: Pa definitivno ta predsjednička nagrada koju sam dobio prije dvije godine. Poslije toga šta god da uradim uvijek slijedi rečenica: "Pa to je onaj dečko što je dobio predsjedničku nagradu". Dosta toga sam odradio i prije te nagrade, ali ta nagrada je dosta toga definisala i sada sam prepoznat po tome.
Novi.ba: Predajete na Univerzitetu u Pittsburghu, kako je biti profesor na američkom univerzitetu?
ERVIN SEJDIĆ: Biti profesor na američkom univerzitetu je jedna veoma interesantna stvar. Kada pričam sa kolegama u Evropi, oni se često zapanje na kojin način to sve funkcioniše u Americi. U suštini biti profesor u Americi, posebno što se tiče tehničkih nauka znači da vi morate da imate svoj startup koji vodite i morate obezbjediti sva sredstva za tu kompaniju, odnosno taj startup. Imat ćete onoliko studenata, doktoranata koliko možete priuštiti kroz projekte. Sve sve vrti oko projekata koje ja kao profesor moram privući kroz grantove ili poznanstva. Biti uspješan profesor u suštini znači biti uspješan biznismen. To je jedna velika stvar koja je drugačija u odnosu na mnoge evropske univerzitete. Osim onog naučnog i edukativnog dijela koje jedan profesor mora da radi, vi isto tako morate imati dobro poznavanje poslovnih odnosa, da biste mogli uspjeti u tome.
Novi.ba: Kako je biti Bosanac i Hercegovac u Americi?
ERVIN SEJDIĆ: Onako kako vi sami sebe definišete. Ako se uklopite u društvo, ako ste svjesni da vi možete doprinijeti društvu, a i društvo vama onda je lahko biti Bosanac i Hercegovac u Americi. Ako živite, kako ja to ponekad nazivam u odvojenim društvima, dakle, vi živite u jednoj državi, ali uopšte ne učestvujete u društvenom životu te države, onda je vjerovatno ponekad teško biti, bilo Bosanac i Hercegovac ili da ste bilo koje druge nacionalnosti u Americi. Amerika je dosta otvorena i dosta pruža da vi bez obzira odakle dolazite možete doprinijeti društvu, uvijek ima mjesta za vas. Dok god ste vi u stanju da se prilagodite sredini u kojoj živite i sredina će vas da prihvati sa nekim vašim unikatnim znanjima i unikatnim iskustvima, tako da ćete vidi pokazati dio svoje kulture koju će oni prihvatiti. Generalno mislim, u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije, Novog Zelanda koji su otvorenije prema imigrantima lakše je biti neko ko je došao sa strane, nego u jednoj evropskoj državi.
Novi.ba: Prije dvije godine dobili ste predsjedničku nagradu za mlade naučnike i inžinjere u SAD-u, kako danas gledate na tu nagradu i možete li nam opisati kako je izgledao susret sa bivšim predsjednikom Barackom Obamom?
ERVIN SEJDIĆ: Da, bilo je to prije dvije godine. Kao prvo bio sam jako iznenađen. Znao sam da sam nominiran, ali nikada nisam ni u snu pretpostavio da će mene izabrati da budem jedan od tih sretnih dobitnika nagrade. Jer to su neke nagrade, koje vi kao novi u društvu baš i ne očekujete i kažete da je možda preambicijozno da predsjednik države vama da nagradu. Bio sam jako iznenađen i još uvijek se sjećam tog trenutaka kada sam obaviješten. Bio je sam zapanjen, nisam znao kako da reagujem i šta da kažem. I danas još uvijek nisam svjestan da sam ja dobio tu nagradu.
Susret sa predsjednikom Obamom je bio jako interesantan. Došlo nas je stotinjak koji su tada upoznavili predsjednika Obamu i mi smo bili jako sretni što smo u Bijeloj kući. Ali i on je uživao u tom sastanku jer je ispred sebe imao ljude koji su mu bili jako zahvalni zato što je izabrao baš njih. Taj dan je sa njim bio i Jeff Bezos, vlasnik Amazona tako da sam imao priliku da ga upoznam. Jako opušten, neformalan susret i svi smo bili sretni jer smo taj dan imali priliku upoznati predsjednika Obamu. Znali smo da taj momenat difiniše ostatak naših života i generalno nauku. Onako cool susret u životu.
Novi.ba: Dok smo pisali pitanja za ovaj intervju, objavili ste članak o još jednom priznanju. Možete li nam otkriti o čemu je zapravo riječ?
ERVIN SEJDIĆ: Da, prije nekoliko dana zvanično je objavljeno da je rektor Univerziteta odredio za ovu godinu dobitnike rekotorske nagrade i ja sam dobio nagradu u grupi mladih naučnika. Dvije nagrade se daju mladim naučnicima na Univerzitetu, tako da sam ja dobio nagradu za 2018. godinu. To je jedno veliko priznanje, uzimajuću u obzir činjenicu da na Univerzitetu u Pittsburghu imate nekoliko hiljada profesora, a većina njih je jako uspješna, vodi jako uspješne projekte i laboratorije. Tako da je bila izuzetna čast da se dobije još jedna nagrada, još jedno priznanje na sopstvenom univerzitetu. Drago mi je da institucija na kojoj radim priznaje me kao jednog od njihovih uzdanica.
Kao što rekoh, još jedna nagrada koju dodajem u CV i koja će utjecati na tokove u mom daljem životu.
Novi.ba: Prošle godine bili ste jedan od govornika u Sarajevu koje je bilo domaćin najveće regionalne naučne konferencije iz polja biomedicinskog inžinjeringa, kakve dojmove nosite sa ove konferencije, te koje su to najvažnije poruke same konferencije?
ERVIN SEJDIĆ: Moram reći da sam bio jako pozitivno iznenađen kada me kolega Almir Badnjević prvi put kontaktirao da budem jedan od govornika na konferenciji. Ja sam to prihvatio, ali nisam imao osjećaj da će to biti nešto uspješno.
Međutim, kolega Badnjević je oko sebe okupio ekipu koja je odlično odradila taj posao. Ja sam bio jako jako pozitivno iznenađen. Konferencija je ličila na sve ostale konferencije koje možete vidjeti bilo gdje drugo u svijetu, čak u nekim aspektima puno bolja. Kolega Badnjević je htio da to bude perfektno u svakom aspektu. Vidio sam po prvi put jednu generaciju mladih studenata sa raznih univerziteta u Bosni i Hercegovini, koji su spremni da se bave naukom, da se naukom bave u BiH, koji su spremni da se bore sa puno jačim institucijama u svijetu oko nekakvih naučnih grantova. Tako da mislim da biomedicinski inžinjering ima svijetlu budućnost dokle god je ta ekipa oko kolege Badnjevića spremna da to sve gura naprijed.
Novi.ba: Čini se da se znanje u BiH nikada nije manje cijenilo. Mladi se odgajaju sa spoznajom da im nije potrebno znanje, nego veze i poznastva. Šta je potrebno kako bi se promijenio ovakav stav?
ERVIN SEJDIĆ: BiH prolazila kroz neki stav kroz koji su zemlje u regionu, tipa Mađarske prolazili 90-ih godina, zatim prolazi kroz tranziciju, pristupanje Evropskoj uniji, kroz razne tokove gdje se formulišu novi pravci u državi. Definitivno sa pristupom Evropskoj Uniji ništa više neće biti kao što je prije bilo. Dolazit će do novih pristupa svemu. Možda u BiH preovladava nespokoj, ne cijeni se možda najviše rad ili znanje. Ali, moramo isto tako spoznati da u BiH postoje jako dobri uslovi za uspjeh, ne samo na lokalnom nivou, već i za uspjeh na svjestkom nivou.
Mislim da je najveći problem mladih u BiH nespremnost da budu odlučni u nečemu. Ja sam do sada studentima u BiH ponudio 10-ak PhD stipendija, potpuno plaćeno školovanje uAmerici. No, u datom trenutku niko nije bio zainteresiran. Sada se javljaju osobe koje su zainteresirane. Međutim, vi morate shvatiti da nema uvijek tih ponuda i da one zavise od projekata.
U datim trenucima niko u BiH nije bio spreman da odradi doktorat u Americi. A kada pitate nekoga kako je, svi će reći da jedva čekaju da odu negdje vani. Tu, postoji jedan veliki nesklad između stvarnog života i onog šta se govori. Vi u Bosni i Hercegovini možete napraviti dosta toga, ali ljudi moraju promijeniti svoj lični stav prema stvarnom životu. Mislim da ljudi u BiH žive dosta lagodno, jer su u mogućnosti da neke stvari odbiju, da kažu da neće raditi neki posao da im je to naporno i slično. Stvari u BiH će se promijeniti onog trenutka kada se promijeni mentalni pristup osoba koje žive u BiH. Ljudi u BiH vole često da rješavaju globalna, svjetska pitanja, umjesto da rješavaju ona svakodnevna pitanja koja mogu riješiti.
Novi.ba: U kakvom je stanju nauka u našoj zemlji?
ERVIN SEJDIĆ: Nauka u BiH će ponovo uspjeti onog dana kada država postane svjesna da joj treba nauka. Toga moraju postati svjesni i političari i ostatak države. To treba da postane dio izbornih debata. Tada će nauka i uspjeti. Dokle god se na izborima debatuje o nekim drugim temama, do tada će nauka biti potisnuta u stranu. Ne samo nauka, već i neke druge društvene stvari. Mislim da treba promijeniti prvo stav kod ljudi, pa tek da će se onda sve ostalo promijeniti u BiH.
Novi.ba: Na koji način je mlade ljude moguće zainteresovati za nauku i općenito ostanak u BiH?
ERVIN SEJDIĆ: U svakom sistemu da biste se bavili nečim, vi morate vidjeti da to nečemu vodi. Ako želite postati sportista, vi želite postati sportista zbog toga što vidite da tu imate jako uspješne sportiste koji imaju neke stvari koje vas privlače. Isto tako za nauku, mladi će postati zainteresirani onog trenutka kada oni vide da u državi mogu imati nešto od nauke i da mogu ostvariti svoje snove kroz tu nauku.
Vi se možete kvalitetno baviti naukom u BiH zato što još uvijek naučni eksperimenti su puno jeftiniji u BiH nego bilo gdje drugo u svijetu, a BiH kroz pristup evropskim fondovima ima mogućnost da privuče ogromna sredstva za naučnike. Pitanje je sada koliko su domaći stručnjaci ustvari stručni da privuku evropske grantove. To je sada drugo pitanje koje je neko drugo treba riješiti.
Ostanak mladih u BiH je jedno paradoksalno pitanje. Razumijem stranu diskusije koja kaže da bi država napredovala da moramo imati mlade ljudi koji su tu, koji će raditi i doprinijeti državi kroz poreze, kroz stvaranje i sve ostalo. Isto tako država da bi napredovala moraju odnekle dolaziti nove ideje. SAD, Kanada, Australija i druge države poput Njemačke su taj problem riješile tako što su dopustile imigrantima da se doseljavaju svake godine. Oni će donijeti nove ideje i pristupe i ti imgranti će biti od kuhara, pa sve do univerzitetskih profesora.
BiH nema taj kapacitet da dozvoljava velikom broju imigranata da se useljava, jer jednostavno nema tog prostora i kapaciteta da to zadovolji. Međutim, BiH ima mogućnosti da pošalje svoje mlade vani i da ti mladi dobiju nova iskustva, saznanja, spoznaje i onda kad se vrate da to mogu implementirati u BiH. Tako da pitanje odlaska mladih je više jedno političko pitanje. Ponekad mislim da se ti političari boje mladih koji se vrate nazad u BiH, boje se da će oni imati malo drugačiji pogled i zatražiti da se nekakve druge stvari rješavaju, umjesto nekih problema koji se rješavaju više od 20 godina. Ne vidim da će odlazak mladih toliko negativno utjecati na BiH, jer ti mladi kada odu, odlaze pod nekim drugim dojmovima, ne kao što su ljudi 90-ih odlazili. Većina mladih koja ide će se vratiti u BiH ili će biti direktno povezana sa BiH, puno više nego što su ljudi koji su odlazili 90-ih.
U suštini dobro je što mladi odlaze vani, jer će onda donijeti neke nove ideje u BiH. Previše se fokusira na odlazak mladih kao na negativan aspekt, ja čak mislim da je to pozitivano.
Znam da se mnogi možda neće složiti, ali mislim da je to BiH prijeko potrebno.
Novi.ba: Na kojim projektima trenutno radite?
ERVIN SEJDIĆ: Još uvijek se bavim procesima gutanja i procesima hoda. To su još uvijek generalno dvije teme na kojima ja najviše sada istrajavam. Jer tu postoji jedna ogromna praznina koju pokušavam kroz različite pristupe da popunim i da odgovorim na neka naučna pitanja i neka kilinička pitanja. Tu koristimo najnovije tehničke metode, poput mašinskog učenja i umjetne inteligencije koje nam omogućavaju da odgovorimo ta pitanja puno brže i puno efikasnije, nego što smo to u prošlosti mogli. Još uvijek to su glavne dvije teme kojima se bavima i kojima ću se najverovatnije baviti duže vremena.
Novi.ba: Šta Vas posebno motiviše u svijetu biomedicinskog inžinjeringa?
ERVIN SEJDIĆ: To je uvijek želja da kroz svoj rad pomognem drugima. Ušao sam u biomedicinski inžinjering ne zato što sam imao razmišljanje, to je dobro polje, tu se fino zarađuje ili ne zarađuje, to ja atraktivno polje. Ne, ja sam bukvalno ušao u sve to zato što sam htio da moj rad ima efekta u životu, da poboljšam ili možda promijenim nekoj osobi život. To je generalno bila zvijezda vodilja.
Nakon završenih osnovnija studija i doktorata želio sam da ako ću se baviti nečim, onda da ostavim traga, da ostavim nešto drugima. Kada pogledam unazad, kad se nakon 50 godina osvrnem i kažem dugo sam nečim bavio u i imao sam utjecaja na nečiji život, osim na svoj. To je ono što me najviše motiviše u čitavom ovom istraživanju.