MAJKA KOJA JE OSTALA BEZ SINA UPOZORAVA: Samo jedan trenutak nepažnje je bio dovoljan! Pazite na ovu stvar, molim vas!

U jednoj sekundi, naši životi su se promijenili, a njegov okončao. Noa je trebalo da tih dana napuni dvije godine, a rođendan nije dočekao.

Bio je to prvi dan naše selidbe. Majka mi je umrla tri mjeseca ranije, a mi smo se useljavali kod mog oca kako bismo mu pravili društvo, ali i uštedjeli malo novca.

Otišla sam do kuhinje na par minuta i ostavila otvorena vrata. Par koraka od mene je Noa gledao televiziju i grickao suho grožđe. Moj suprug je zajedno sa mojim ocem majstorisao u garaži.

Zadnja vrata vodila su direktno u dvorište i bazen. Noa je bešumno otvorio vrata za koja sam bila ubijeđena da nikada ne bi mogao fizički da otvori. Kada sam ušetala u dnevnu sobu vidjela sam da ga nema pred televizorom i pretpostavila želi da se igramo žmurke.

"Noa! Gdje si?", pitala sam i dozivala, usput ga tražeći, uvjerena da se igramo. Ja sam pretraživala kuću, a moj muž i otac tražili su ga u dvorištu. Par sekundi kasnije čula sam vrisak i pljusak vode.

Muž je skočio u bazen, a otac je pozvao Hitnu pomoć. Ja sam za to vrijeme ukočena i šokirana stajala u kuhinji. I dalje čujem glas svog oca koji se dere “U bazenu je! Dođavola! U bazenu je”.

Nikada mi do tog trenutka nije bilo na kraj pameti da je potrebna dodatna opreznost kada na istom mjestu imate i bazen i dijete. Svekrva me je upozoravala na to, a ja sam odmahivala glavom i govorila da se podrazumjeva da dijete nikad neće biti u dvorištu bez nadzora.

Moja svekrva živi na Floridi gdje praktično svaka kuća ima bazen, i naslušala se priča o davljenju djece u njima. Ja sam, s druge strane, iz Nju Džerzija i nikada nisam imala pojma kakve sve opasnosti nosi bazen.

Tog dana sam potcjenila Nou. Uvijek je bio dobar i mio dječak, ništa više nemiran od projsečnog dvogodišnjaka. Zapravo, uglavnom je bio oprezniji od svojih vršnjaka. I baš tog jutra smo moj otac i ja pričali o tome koliko je Noa vezan za mene.

Ovo govorim za sve majke koje ovo čitaju i misle u sebi da njihovo dijete to niklad ne bi uradilo. I ja sam to mislila. Ni danas ne mogu da kažem sa sigurnošću da li su vrata dvorišta bila zaključana.

Da sam imala malo više svijesti o tome kolika opasnost vreba, sigurno bih nekoliko puta provjerila da su zaključana.

Istraživanja kažu da se najviše slučajeva utapanja u kućnim bazenima vezuju za djecu između jedne i četiri godine. Istraživanja kažu i da je neophodno postaviti ogradu oko bazena, jer se time rizik od davljenja umanjuje za 83 odsto. Sve sam to saznala prekasno.

U mjesecima nakon što sam izgubila sina, redovno sam išla u sinagogu. Godinu dana poslije tragedije, žena iz sinagoge me je zaustavila i rekla mi da je i ona planirala da ove godine napravi bazen u svom dvorištu. Iz gradske uprave su je obavijestili da su propisi pooštreni i da sada oko bazena mora da se stavi zaštitna ograda.

I to zbog slučaja mog sina. Milion emocija me je obuzelo kada sam to čula.Sutradan smo se suprug i ja detaljnije pozabavili novim propisima.

Noin slučaj je prezentovan gradskoj upravi bez našeg znanja, a predstavili su ga inicijalima, što je meni bilo jezivo. Zato sam kontaktirala komitet, poslala im Noinu sliku i zamolila da koriste njegovo puno ime i prezime. Sada postoji Noina uredba po kojoj je obavezno da svi kućni bazeni imaju zaštitnu ogradu.