HEROINA IZ BANJALUKE BILJANA NEDIĆ ZA NOVI.BA: Uvijek puštam da me srce vodi, pa tako kada negdje za nečim ili nekim srce zakuca ja idem u tom smjeru

Biljana Nedić jedina je žena u redovima KKI "Vrbas iz Banjaluke" koji je ostvario nevjerovatne rezultate na različitim nivoima takmičenja. 

Kaže kako joj je lijepo sa momcima, te kako ima više prostora da napreduje i da se dokaže kao igrač. 

Pored toga što se bavi košarkom, Biljana je umjetnica, aktivistica, bavi se muzikom, modelingom, ali je prije svega hrabra, mlada žena, za koju nema prepreka i za koju je život jedna ozbiljna igra. 

U razgovoru za Novi.ba govorila je o svojoj ljubavi prema košarci, borbi sa predrasudama okoline, a otkrila nama je svoje planove i plančiće. 

Predlažemo da cijeli intervju pročitate u nastavku. 

Novi.ba: Kada ste sa devetnaest godina prvi put pogledali košarku u kolicima odlučili ste se okušati u ovom sportu. Danas ste jedina žena u redovima KKI „Vrbas“ iz Banjaluke, koji bilježi sjajne rezultate na različitim nivoima takmičenja. Kako je biti jedina žena u timu i šta je zapravo za Vas košarka? 

BILJANA NEDIĆ: Nikad posebno nisam osjećala privilegije ili poštede, omalovažavanje i slično zato što sam žena. Željela sam se dokazati kao igrač i time zaslužiti svoje mjesto na terenu. Bilo je tu momenata kada me moji ili igrači iz protivničkog tima štede, ali ne mnogo i ne uvijek. Uglavnom od nekih ozbiljnijih povreda, ali se od toga teško može zaštiti, jer je košarka u kolicima jako dinamičan i zahtjevan sport, pa su i povrede sastavni dio toga.

Meni je lijepo sa momcima, imam više prostora da napredujem jer se stalno trudim da im pariram što je izuzetno teško s obzirom koliko su oni fizički jači i spremniji. Svaki moj blok, koš, ukradena lopta ili bilo koji drugi dobar potez je dodatna motivacija i moralni bodovi mom timu, tako i meni jer je ponekad stvarno iscrpljujuće pratiti njihov tempo. Svi klubovi protiv kojih igramo su profesionalni klubovi. Igrači su spremni, imaju dobru opremu, posvetili su život košarci. Nama se teško nositi sa njima, jer je naš budžet jako oskudan, treniramo svega tri puta sedmično, svima nam je uglavnom košarka ljubav, a ne profesija, jer moramo dodatno zarađivati za život. To su oni manje sjajni momenti kod nas, ne možemo se posvetiti samo košarci jer nemamo uslove za to.

Košarka je za mene mnogo više od sporta. Naučila me nekim novim pogledima na život. Upoznala sam divne ljude putujući, ostvarila mnoga prijateljstva i saznala puno toga čime sam sebi olakšala svakodnevicu. Ponekad informacija zna mnogo više pomoći od bilo kojeg drugog finansijskog ili sličnog momenta. Sport uči odgovornosti, disciplini, posvećenosti, on je ljubav, zdravlje, sreća i tuga, nauka. Nekako te uvijek tjera naprijed, koračaš i kad je sve puno prepreka i ne vidiš ih jer je samo tvoj cilj u vidnom polju i tek kad dođeš do cilja osvrneš se na kratko preko ramena i pogledaš šta si sve savladao, to ti onda opet da dodatnu snagu i motiv i onda se koraci ubrzaju pa počneš trčati.

Novi.ba: Pored košarke, bavite se i novinarstvom, aktivistica ste i borac za prava osoba sa invaliditetom, bavite se slikarstvom, muzikom, modelingom, pjevanjem, fotografijom, streljaštvom...Šta Vas pokreće i motiviše, te kako stižete sve ove stvari? 

BILJANA NEDIĆ: Život je jedna ozbiljna igra. Ja se tako ozbiljno igram. Pa kad se zaigram onda dođu i neki rezultati. Sve to čime se bavim, ja volim. A kada nešto volite to vam onda ne može biti obaveza niti djelovati opterećujuće. Svaki ostvaren rezultat samo je još jedan motiv više. Voljela sam uvijek piskarati, ali nisam to shvatala ozbiljno, čak ni kada sam se odlučila upisati novinarstvo. Tek u četvrtoj godini sam shvatila da ja želim time da se bavim. Diplomirala sam gotovo bez muke. Bilo je teških dana, pomalo iscrpljujućih, jer ne učite na fakultetu samo ono što volite, ponekad tu ima nešto što trebate, a baš vas ne zanima toliko. Aktivista nisam željela biti, ali me prozvaše tako, jer valjda radim sve ono što rade aktivisti. Ja nekako samo radim ono što osjećam da treba i da je ispravno. Motivišu me dobri i iskreni ljudi, osmjesi, dobra djela, sreća na nečijem licu, zahvalnost. Ja ne vidim u svemu ovom što radim ništa posebno, ali kada neko kaže da ga moja životna priča motiviše, onda ju ja i pričam. Svoja iskustva, strahove, pobjede. Sve dok to nekom pomaže, na dobrom sam putu.

Novi.ba: Kako se osobe sa invaliditetom integrišu u društvo Bosne i Hercegovine i kakva može biti uloga sporta u tome? 

BILJANA NEDIĆ: Društvo je svaki pojedinac. I tek kad svoje dvorište pometemo možemo reći komšiji da sredi i svoje. Svi smo skloni tome da kritikujemo, ali ne i da prihvatimo kritike. Istina je da su uslovi loši, da je BIH puna nekih barijera od fizičkih do mentalnih. Istina je da su neki zakoni loši i da ima i dobrih, ali se rijetko poštuju, ali svi moramo raditi nešto da nam bude bolje, a ne samo zahtjevati da to nešto, neko uradi. I svaki korak koji napravimo ka naprijed je dobar. Nikako ne bi trebali da to osuđujemo i nalazimo mu mane, već da gledamo kako da unaprijedimo naredni. Bilo koja oblast, sport, umjetnost, zabava, politika, sve je prihvatljivo i potrebno, svi imaju svoju ulogu, jer osobe sa invaliditetom trebaju i žele biti zastupljene u svim oblastima i konzumirati sve društvene sadržaje, ali i učestvovati u njima.

Ne možete napraviti prilaz u dvoranu, kako bi korisnik kolica došao gledati utakmicu. Morate prilagoditi prilaz terenu i svlačionicama kako bi oni bili oni koje ćete gledati. To često zaboravljamo. Tako možete ući u neku kulturnu ustanovu, ali se ne možete popeti na binu i npr primiti nagradu ili odrecitovati nešto ili odigrati ulogu u nekoj predstavi. Društvo se tek navikava da smo na tribinama, ali ne i na terenu, da smo u publici, ali ne i na daskama pozornice.

Novi.ba: Svojim primjerom dokazujete da se sportom može baviti svako ko želi, te da ne postoje granice, kako potaknuti osobe sa invaliditetom da se bave sportom, prihvate invaliditet i žive normalan život?

BILJANA NEDIĆ: Ne bih se bazirala na osobe sa invaliditetom i time ih ponovo svrstavala u posebnu grupu. Nije važno da li neko ima invaliditet ili ne, njegova osobnost mnogo ne zavisi od toga. To što je možda moj „problem“ okom vidljiv ne znači ni da je veći ni manji od onog što se ne vidi ili ne osjeti našim čulima. Ne prihvatam ja invaliditet, ja prihvatam sebe sa svim onim što jesam i nisam. Svi mi prihvatamo nešto kod sebe. Veliki nos, klempave uši, problematičan ten, boju kose, kilažu i slično, jer je društvo nametnulo neka pravila prihvatljivog i neprihvatljivog, normalnog i nenormalnog, pa tako imate zadovoljne i nezadovoljne ljude. A ne debele i mršave, ili ljude sa i bez invaliditeta. Svako se bori sa svojim problemima, preprekama, ostvarenjima. Možeš samo da živiš ili preživljavaš. Zavisno od toga za šta se odlučiš, usmjeravaš dalji tok svog života. On ima valova, ali se i oni savladaju ako ste dobar plivač. Ponekad nas malo uspori, na momente i savlada, ponekad izbaci na površinu, a ponekad i sami isplivamo.

Novi.ba: Uporedo sa odrastanjem, školovanjem, prihvatanjem sebe i okolnostima u kojima ste se našli tekla je i borba sa predrasudama. No, uspjeli ste prebroditi sve nedaće i postati heroina i žena koja inspiriše. Ako se nakratko vratite unatrag, na šta se posebno ponosni, te da li biste nešto promijenili? 

BILJANA NEDIĆ: Imala sam mnogo uspona i padova i ponosna sam samo na to što sam ustajala. Svaki put bi to radila sve brže, jer su ti padovi ponekad bili tako česti da sam se baš upraksala.

Sad me neke stvari samo malo poljuljaju, čak i ne padnem uvijek, nego me nekako guraju naprijed. Imala sam faze u kojima sam razmišljala o tome šta bi bilo da sam drugačije reagovala, radila, odlučila, ali sve je to dio mene. Sve što je bilo juče, treba i ostati tamo. Sjećanja imati samo na lijepe događaje, one ružne prihvatiti kao lekcije i oni nekako sami odu, ostanu samo pouke i iskustvo od njih.

Novi.ba: Pišete i svoj blog, koje poruke želite poslati preko Vaših snažnih tekstova, te kakve su reakcije? 

BILJANA NEDIĆ: Blog sam pokrenula na nagovor nekih ljudi koji su čitali moje postove na društvenim mrežama. Imala sam već nekih zapisanih onako kao podsjetnike na neke događaje pa sam ih samo uredila da budu blogerske priče. Reakcije su odlične. Ljudima pomažu te iskrene iskustvene priče. Meni je lijepo da pišem, njima da čitaju. Baš zbog te zainteresovanosti, imam u planu više vremena da odvojim za blog, malo da ga sredim, ali i da donesem nekih novina. Imam u planu raditi video priče, možda organizujem i neka druženja, debate i slično, ali sve u svoje vrijeme.

Novi.ba: Na kraju možete li nam otkriti koji su vaši ciljevi i planovi za budućnost? 

BILJANA NEDIĆ: Teško je planirati budućnost, ja imam neke planove i plančiće, ali oni se često znaju mijenjati. Uvijek puštam da me srce vodi, pa tako kada negdje za nečim ili nekim srce zakuca ja idem u tom smjeru. Imam one neke snove koje sanjam svaki dan i vizualizujem, zabavljam se do njihovog ispunjenja. Razmišljam o masteru, preseljenju u drugu državu, poslu u struci. U međuvremenu učim italijanski, radim, treniram i pletem hahahhahaaa...

I da, sanjam jednu malu plavu djevojčicu...

 

(Foto: Zipaphoto Borislav Zdrinja)