Tjelesna aktivnost koja čisti glavu, uzdiže duh i razvija mozak

Pisac Joyce Carol  je jednom napisao u kolumni za New York Times da „prilikom trčanja um juri skupa s tijelom … u ritmu stopala i njihanja naših ruku“. Režiser Casey Neistat rekao je za “Runner’s World” prošle jeseni da je trčanje ponekad jedina stvar koja mu pruža bistrinu uma.

„Svakoj važnoj odluci koju sam donio u proteklih osam godina prethodilo je trčanje“, rekao je za časopis. Možda je to najbolje opisao trkač Monte Davis u knjizi „Užitak trčanja“ iz 1976: „Teško možete trčati i samosažaljevati se istovremeno. Nakon trčanja um vam je satima bistar“.

Trčanje ponekad može djelovati tako da se osjećate kao potpuno nova osoba i donekle je to i točno. Tri desetljeća istraživanja u neuroznanosti su identificirala snažnu vezu između vježbe aerobika i kognitivne bistrine, a po mnogima u ovom području, najuzbudljivija su nedavna otkrića neurogeneze.

Ne tako davno, najveći umovi u neuroznanosti smatrali su da naš mozak ima određen stalan broj neurona i da se u odrasloj dobi ne stvaraju novi neuroni. Ovo se pokazalo pogrešnim.

Proučavanja na životinjama pokazala su da se tijekom života proizvode novi neuroni i do sada postoji samo jedna aktivnost za koju se zna da potiče rađanje novih neurona: intenzivna vježba aerobika, rekla je Karen Postal, predsjednica Američke akademije kliničke neuropsihologije.

Ono što je fascinantno u svemu tome jest gdje se te nove stanice pojavljuju: u hipotalamusu, području mozga povezanim s učenjem i pamćenjem. Ovo objašnjava, barem djelomično, zbog čega su tolike studije identificirale vezu između aerobika i poboljšanja pamćenja.

„Ako vježbate tako da se znojite oko 30 do 40 minuta – rađaju se nove moždane stanice“  dodaje Postal koja je i sama trkačica. „To se događa u području memorije“.

Zabilježene su i druge promjene koje se događaju u čeonom režnju mozga nakon trčanja, kao i povećana aktivnost u ovom području nakon što ljudi usvoje dugoročnu naviku fizičke aktivnosti. Ovo područje mozga – ponekad nazvano  frontalni izvršni mrežni sistem – je locirano, što je očito, na samoj prednjoj strani: odmah iz čela.

Nakon otprilike 30 do 40 minuta intenzivnog aerobika koji je dovoljan da se dobro oznojite, zabilježen je povećan protok krvi u ovom području što je povezano s mnogim stvarima koje vežemo uz „bistro razmišljanje“: planiranje, fokus i koncentracija, postavljanje ciljeva, upravljanje vremenom.

Ovo područje također je povezano s reguliranjem emocija što objašnjava rezultate nedavnog istraživanja koje je provela profesorica Emily E. Bernstein s Harvarda. Kao i Postal, Bernstein je također trkačica i zanimali su je obrasci koje je primijetila u svom mozgu nakon trčanja.

„Primijetila sam da se osjećam bolje kada sam aktivna“, rekla je. Vrlo se zainteresirala za studije koje su se pojavile posljednjih godina koje ukazuju da ukoliko natjerate ljude koji imaju problema s raspoloženjem ili anksioznošću na tjelovježbu, pomaže.“Ali zašto?“ željela je znati „Što ta tjelovježba zapravo radi?“

 
Kako bi to saznala provela je jednu verziju klasičnog eksperimenta među istraživačima koji proučavaju emocije: ona i njen kolega Richard J. Mc Nally, također s Harvarda pustili su isječak iz filma koji uvijek izaziva suze: finalnu scenu iz filma “The Champ” iz 1979. Pogledajte sami kraj filma i pokušajte ne zaplakati.

Prije gledanja filma neki od 80 ispitanika su trčali 30 minuta a drugi su se samo izležavali kroz to vrijeme. Nakon toga, svi su ispunili upitnik koji je trebao pokazati koliko ih je film snuždio. Bernstein ih je držala zaposlenima otprilike 15 minuta nakon toga i zatim ih je opet ispitala kako se osjećaju.

Oni koji su trčali prije gledanja filma su se bolje oporavili od emotivnog udara od onih koji su se izležavali i njeni rezultati su pokazali da su ljudi koji su se inicijalno osjećali lošije, naročito imali koristi od trčanja. Bernstein trenutno radi na nekoliko istraživačkih projekata koji su nastavak opisanog kako bi utvrdila zbog čega to funkcionira na takav način.

Postoji još jedna korist za mentalno zdravlje koja dolazi od trčanja koju znanstvenici još nisu uspjeli proučiti, a to je prekrasan način na koji vaš mozak luta kako se kilometri prelaze. Pažnja, odnosno biti ovdje i sad je sjajna stvar a znanstveni dokazi kako pažnja donosi dobrobit u vaš život stalno rastu.

Ipak, nepažnja – sanjarenje ili gubljenje u vlastitim čudnim mislima je također važno. Uzmite u obzir ovu tvrdnju citiranu iz članka objavljenog od strane tri psihologa u časopisu “Frontiers in Psychology” iz 2013. godine:

“Naš um luta, našim izborom ili slučajno, zbog toga što proizvodi opipljivu nagradu u odnosu na ciljeve i težnje koji  imaju osobno značenje. To što moramo tri puta iznova pročitati jer nam je popustila pažnja nije od velike važnosti ako nam je taj pomak pažnje omogućio ključni uvid u nešto, vrijedno sjećanje ili nam pomogao da nađemo smisao u nečemu što nas je mučilo.

Ukoliko napravimo pauzu usred pričanja priče, to neće imati nikakve posljedice ako nam ta pauza dozvoljava da se prisjetimo i ponovo proživimo daleku uspomenu ili sjećanje koja će priču učiniti izazovnijom i interesantnijom.

Izgubiti nekoliko minuta jer smo odlutali u mislima je mala neugodnost, ako nam je taj nedostatak pažnje omogućio da konačno shvatimo zašto je naš šef bio toliko uzrujan zbog nečega što smo rekli na sastanku prošli tjedan.”

Samo zbog toga što korist od gubljenja u vlastitim mislima nije lako izmjeriti ne znači da nije vrijedno i ne postoji previše načina za koje znam koji su pouzdaniji u izazivanju ovog stanja uma od dugog trčanja.

Više suvremenih studija su nastojala odgovoriti na pitanje na koje svaki trkač, profesionalac ili hobist, bez dvojbe odgovara kada ga pitaju obitelj ili prijatelji: O čemu razmišljaš dok trčiš tolike kilometre?

Haruki Murakami u svojoj knjizi „O čemu pričam kada pričam o trčanju“ je skoro van poante. Ponekad razmišlja dok trči, ponekad ne. Zapravo nije ni bitno.

„Jednostavno samo trčim. Trčim u praznini. Odnosno, možda bi trebalo kazati drugim riječima: trčim da se ispraznim“.