TIHI HEROJI: Ovi ljudi u Srbiji svaki dan pomažu nekome i ne traže ništa zauzvrat!
Ima u Srbiji mnogo humanih ljudi spremnih da pomognu drugima, i to ne samo jednom, samo u nekoj prilici. Ima mnogo ljudi koji cio život posvete tome. Ima ih i starih i mladih, što je najveće ohrabrenje. Jer ako nema takvih ljudi, zašto smo uopšte - ljudi? Blic.rs je predstavio humane ljude za koje je u Srbiji malo tko čuo. Niti je čuo za ono što rade. Ali ono što je možda i važnije, za njih znaju u njihovim sredinama, pročuli su se zbog svojih dobročinstava.
Milomir Glavčić, srpski biznismen u Kanadi
Poklonio 4,5 miliona eura zemljacima
Milomir Glavčić (90) je u Kanadu otišao prije više od 60 godina, ali zavičaj u podnožju Kopaonika nije zaboravio, iako nikad više nije došao u Srbiju. Do sada je sunarodnicima poklonio 4,5 miliona eura, a još 1,5 miliona je dao za izgradnju mosta preko Ibra u Kraljevu i za kupovinu magnetne rezonance za bolnicu u Kraljevu.
Od odlaska u Kanadu, prije više od šest decenija, Milomir nijednom nije došao u Srbiju. Ali zato je donirao novac u izgradnju puteva, crkava, domova kulture, ali i pomogao brojne porodice koje su mu se obratile za pomoć. U rodnom selu Kovači, na obroncima Kopaonika, zovu ga Božić Bata jer je znao da svim stanovnicima sela, za Nove godine ili seosku slavu Svetog Iliju pošalje koverte u kojima je bilo od 50 do 100 eura.
Njegova sestričina Olga Glavčić, koja živi u Kraljevu i koja mu je najbliži rod, priča za "Blic” da se bar jednom mjesečno čuje s Milomirom.
- Milomir zna kakav je život kada si siromašan. Stalno mi pominje kada se čujemo, da sve dok bude živ, pomagat će ljudima u Srbiji. Iako je napunio 90 godina, Milomir je dobro sa zdravljem, i što je najinteresantnije, prati šta se zbiva u Srbiji. Znam samo da se neće zaustaviti na ovome što je do sada uradio - ispričala je Olga.
Veliki srpski donator je rođen 1924. godine u zaseoku Pope sela Kovači. Odrastao je kao seosko siroče. Da bi preživo, kao dječak je dobrostojećim mještanima u selu služio za sitno nadničarenje, podsmjeh i batinanje. Ponekad je morao da odlazi na ruševine seoske crkve gdje su mještani ostavljali novčane priloge. On ih je kradom uzimao i tako sebi i sestrama osiguravao hranu. Još tada se zarekao da će jednog dana novac vratiti i odužiti se dobrim ljudima.
- Volim svoju zemlju, volim Srbiju, volim svoj rodni kraj. Nikada ga nisam zaboravio. Sjećam se svega, i staza i ljudi. Kao da sam s njima. Kada znam da sam nekom pomogao, to me drži po sedmicu dana. Ne mogu da spavam od uzbuđenja i radosti - riječi su Milomira Glavčića u pismima koje je slao svojim rođacima.
Svoj težak životni put Glavčić je opisao u memoarima "Trn u nozi na dalekom putu". Kada je 1947. služio vojsku na karauli, ukradenim čamcem je prešao Prespansko jezero i prebjegao u Grčku. Put ga je, preko emigrantskog logora u Italiji, odveo u Kanadu. U Nijagari je radio u rudniku, ali je štedio svaki dolar, postao ugostitelj i kupovao kanadske livade i utrine na kojima su kasnije nikle kanadske varoši. Stičući tako bogatstvo, počeo je da šalje novac u Srbiju.
Miroljub - Cara Milanović, kamenorezac iz Kaonika
Humanim radom čuva sjećanje na sina
Miroljub Milanović Cara (52), kamenorezac iz Kaonika, dugo je angažovan u raznim organizacijama, a njegov humanitarni rad dobio je novu dimenziju nakon tragične smrti sina Marka.
Cara je godinama vodio KUD "Kaonički izvori", što ga je prije dvije godine potaklo da uradi nešto što bi obradovalo najmlađe Kaoničane.
- Htio sam da uradim nešto nesvakidašnje i tako došao na ideju da organizujem Djeda Mraza, s konjem i saonicama. Te noći, 31. decembra 2014. godine, pao je snijeg a ja sam, kao Djeda Mraz, išao od kuće do kuće i djeci dijelio paketiće. Dobila su ih sva deca od dvije pa do pet godina, a podijeljeno je više od 60 paketića. Završili smo tek oko deset sati uvečer - prisjeća se Miroljub Milanović.
Prošle godine mališani iz Kaonika imali su drugačije novogodišnje zadovoljstvo. Uz pomoć "Jugoprevoza", organiziran je karavan koji je djecu doveo u Kruševac. Gostili su se slatkišima, picama i sokovima, zabavljali i družili...
- Za ovu Novu godinu pripremamo novo iznenađenje. Djeca me u toku cijele godine zovu pitaju šta će biti, da li mogu da naruče poklone ako budu dobra. Neki su pisali pisma i donosili mi ih da proslijedim Deda Mrazu u Laponiju - s osmjehom objašnjava Cara.
Februara 2015. godine u tragičnoj saobraćajnoj nesreći poginuo je Miroljubov 22-godišnji sin Marko. To je njega i njegovu porodicu potaklo na novi vid humanitarnih aktivnosti. Preko udruženja "Marko Cara Milanović" pokrenuli su akciju "Spasimo djecu u saobraćaju".
- Na našu inicijativu, zajedno sa Savetom za bezbjednost saobraćaja Grada Kruševca, odradili smo postavljanje bezbjedonosne ograde pored škole u Kaoniku. Do kraja godine očekujemo postavljanje LED diode, semafora koji mjeri brzinu na istom mjestu. Planiramo da ove aktivnosti za povećanje bezbjednosti ispred škola nastavimo u svim selima Ribarske rijeke, a potom i Grada Kruševca - ističe Milanović, dodajući da sredstva za ove aktivnosti prikupljaju organizujući humanitarne muzičke i folklorne večeri.
Cara Milanović je, uz pomoć prijatelja, prije nekoliko mjeseci pokrenuo još jednu humanitarnu akciju.
- Na našu inicijativu Dušanu i Radivoju Gvozdenoviću iz Mojsinja biće sagrađena kuća. Oni su teška sirotinja, imaju samo dva-tri tanjira, i to je sve. Dio sredstava nakon našeg apela objezbedila je Fondacija princeze Katarine i ljudi iz dijaspore, a mi ćemo pomoći oko prijevoza, odradit ćemo neke poslove i slično... - dodaje Milanović.
Miroljub Milanović Cara, pored svog kamenorezačkog posla, u slobodno vrijeme već 30 godina radi grafike, svira usnu harmoniku...
- I ranije sam pomagao koliko sam mogao, ali me je porodična nesreća natjerala da svemu dam određeni oblik - zaključuje Miroljub. S. Milenković
Miloš Simeunović, medicinski tehničar iz Užica
Besplatno pomaže starim i bolesnim
Jutrom je kod starice koju su izdale noge... U podne presvlači i hrani zanemoćalog deku... Pred večer njeguje dementnu ženu u devetoj deceniji života... Pa onda nazad kod nesretnice uz koju mu je počeo "radni dan".
Pješice, s kraja na kraj grada juri Miloš Simeunović (30), nezaposleni medicinski tehničar iz Užica da pritrči u pomoć starim i bolesnim. O četvero nevoljnika u poznim godinama trenutno brine, i drugima se nudi da im se nađe pri ruci, usluge ne naplaćuje.
- Da ne bih sjedio dokon pošto posla za mene nema, riješio sam da pomažem sugrađanima koje su stigle godine i bolest. Najprije što volim to da radim... Drugo, uvjerio sam se da zdravstvene institucije ne pružaju svima dovoljnu pažnju, a tehničari iz kućne njege ne mogu sve da postignu - priča Miloš za "Blic".
Zvoni mu telefon...
- Ne, ne, ne dirajte. Rana mora da se previje. Ne smijete sami da se pomjerate. Eto me čim prije - odgovara Simeunović.
U toj humanoj trci hrani, presvlači, previja, prinosi lijekove, na rukama prenosi, vida rane, uvijek uz dozu riječi utjehe i ohrabrenja.
- Ovakve kao Miloš majka više ne rađa. Moja tetka je stara, psihički bolesna, pritom je nedavno operisala kuk. Ne mogu sama ni da je okrenem, kamoli nešto više da joj pružim. Zovi hitnu, zovi bolnicu... ma svi digli ruke od nje. Zovnem Miloša - eto ga odmah. Da ga nije, ne bih znala ni šta ni kako - hvali ga Užičanka Mila Lazić.
Sretan je, istovremeno i tužan što se pročula njegova humanost.
- To mi daje nadu da se dobročinstvo još cijeni i vjeru da se dobro dobrim vraća. Opet, puno je naroda o kome nema tko da se stara, a malo onih kao ja da ponudim i pružim pomoć. Barem kad bih imao automobil... Često me slomi umor, učini mi se da je fizički neizdrživo... A onda me pokrene neka energija ne da mi da stanem - priča Miloš, ograđuje se od samohvalisanja.
Nekima koji na noge više ne mogu i kojima se život primakao kraju, dovoljno je samo da ih Miloš prinese prozoru, da vide sunce, nebo...
- Voljan sam da pomažem, ako treba po cio dan i noć, ali ni ja ne mogu ovako dovijeka. U ovoj zemlji sreće nema, morat ću uhljebljenje da potražim u inostranstvu - prenosi Simeunović.
Prije nego što ode ima želju...
- Da okupim, nekako organizujem mlade medicinare, bez obzira da li rade ili su nezaposleni, da slijede moj primjer. Da začnem priču koja će trajati i kada ja budem daleko odavde. Neka im je za nauk svima da će doći u godine kad će im trebati tuđa ruka i pažnja - ukazuje diskretni junak.
Zoran Pejčić, stolar iz Niša
Poklanja namještaj djeci i siromašnima
Zoran - Zoki Pejčić (68) iz Niša od 1990. godine poklanja ormariće i drugi namještaj niškim vrtićima i osnovnim školama. Ovaj Nišlija velikog srca često je pravio namještaj za siromašne porodice u Nišu.
- Nisam bio stolar po profesiji, taj zanat naučio sam od oca. Radio sam kao građevinski tehničar, ali sam se razbolio i rano sam penzionisan. Početkom 90-ih godina sredio sam stolarsku radionicu u svojoj kući. Počeo sam da se zanimam stolarijom da bih ubio dosadu. Pročulo se to, počeli su da dolaze komšije i drugari da im popravim nešto. Vera, učiteljica iz OŠ "Učitelj Tasa", zamolila me je da popravim kasete za đake. Poslije se to pročulo i onda su se javljali iz mnogih škola i vrtića - priča stolar Zoki.
Popravljao je ili pravio ormariće za sva obdaništa u Nišu.
- Sa mnom je počeo da radi moj stari prijatelj Boško Stojanović, koji se vratio iz Njemačke. Nažalost, on je prije dvije godine preminuo. Zajedno smo od starog namještaja pravili ormariće za mališane. Ali vidjeli smo da se djeca ne raduju ormarićima, nego gledaju da li ima nešto unutra. Onda smo od komšija kojima nismo naplaćivali popravke ili izradu namještaja, tražili da kupe bojice, slikovnice, bojanke... To smo stavljali u ormariće i djeca su bila oduševljena - s osmjehom kaže humani Nišlija.
Iako je majstor Zoki nebrojeno puta pomagao, jedan slučaj mu se urezao u pamćenje.
- Sjedio sam u kafani s tadašnjim predsjednikom opštine Medijana Dragoslavom Ćirkovićem i direktorom Centra za socijalni rad Zoranom Jovićem. On nam je ispričao da ima veliki problem s romskom porodicom koja spava na romskom groblju. Sin je čak spavao u sanduku. Onda je Ćirković rekao da će im obezbijediti stan. Ja sam tada rekao: "Ako im ti središ smještaj, ja ću da im napravim namještaj." Nedugo poslije toga javio mi se Ćirković i rekao mi da im je našao kućicu i da hitno dođem da uzmem mjeru za namještaj. Opremili smo im kuću svim potrebnim namještajem. Meni su ljudi poklanjali stari namještaj koji sam popravljao i od njega pravio gotovo nov. Skupljao sam stare kredence, to mi je bila pasija. Poklonio sam jedan toj porodici - ponosno kaže Nišlija velikog srca.
Kaže da su dosta pomagali i Udruženju samohranih majki.
- Boško i ja često smo pravili namještaj za te hrabre žene i njihovu djecu - veli on.
Zoki kaže i da je s komšijama Palilulcima osnovao humanitarno "Meraklijsko ekološko društvo" (MED), čiji članovi mu pomažu u humanitarnom radu.
Hido Muratović, trgovac iz Novog Pazara
Živi za "zaboravljene duše"
Novopazarac Hido Muratović (56) već trideset godina bavi se humanitarnim radom obilazeći siromašne i gladne, porodice s puno djece ili iznemogle i bolesne starce koji samuju u nekim od udaljenih sela Pešterske visoravni, Golije ili Rogozne.
Sve je počelo sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka kada je, poslije odsluženog vojnog roka, Hido počeo da radi kao trgovac ćilimima koje je kupovao po Pešteri, a prodavao u Novom Pazaru ili Turskoj.
- Obilazeći sela udaljena desetinama kilometara od civilizacije viđao sam sirotinju, starce koji žive sami, bolesni ili na samrti, napušteni od najrođenijih. Te su mi se slike urezivale u srce i kada bih sljedeći put dolazio u to ili obližnje selo donosio bih im kafu, šećer, lijekove, namirnice ili ono što im je najpotrebnije. Međutim, to im i nije toliko značilo koliko bi ih obradovalo da ih se neko sjetio, da imaju s nekim da prozbore - počinje Hido svoju priču za „Blic“.
Svojim „stojadinom“ prokrstario je cijelu Pešter, stigao do najzabitijih sela u vrletima Golije i Rogozne, a sudbine i priče ljudi, koje često naziva „zaboravljenim dušama“, počeo je da bilježi kamerom i objavljuje na lokalnim televizijama, a kasnije i na Jutjub kanalu i društvenim mrežama.
- Ganuti teškim životima tih nesretnika ubrzo su počeli da mi se obraćaju dobrotvori iz Srbije, ali i najudaljenijih zemalja svijeta - od Australije i Novog Zelanda, preko Rusije, Njemačke, Skandinavije do Amerike i Kanade nudeći i šaljući pomoć uz molbu da je dopremim do ljudi kojima su je uputili. Mnogi su znali da mi u džep tutnu koju marku, euro ili dinar i kažu da ih dam onome kojima je najpotrebnije. Taj novac je uvijek stizao na pravu adresu, svaki amanet sam ispunio - dodaje Hido.
Umjesto novca, često je porodicama s puno djece znao da pokloni kravu ili koze, ovce i kokoške koje bi strpao u prtljažnik „stojadina“ koji ga nikada nije izdao.
Za tri decenije, Hido je „zaboravljenim dušama“ poklonio ili dopremio na desetine šporeta, televizora, frižidera i drugog komada namještaja. Ipak, najponosniji je na to što je, uz pomoć dobrih ljudi, uspio da izgradi 30 kuća, od temelja do krova i u još bar toliko dovede struju.
- Nema veće satisfakcije nego kad u novi dom useliš osmočlanu porodicu koja je živjela u par kvadrata kućerka, staricu koja je živjela u štali s kravom ili odeš na posjedak kod staraca koji su 80 godina živjeli u potpunom mraku i u čijoj kući je te večeri prvi put zasijala sijalica i upaljen televizor. To se ne može opisati - s ponosom govori Muratović.
(Blic.rs)
