Zašto sam se odrekla plate od 95.000 dolara da bih živjela na ostrvu i prodavala sladoled

U tekstu za Cosmopolitan.com, Noelle Hancock (35), objašnjava da iako je imala uspješnu novinarsku karijeru i godišnju platu od 95.000 dolara, zajedno sa ugodnim životnim stilom na Manhattanu, shvatila je jednog dana da nije zadovoljna. 

Noelle Hancock, inače diplomantica prestižnog Univerzitet Yale, odlučila je da spakuje stvari i pređe 2650 kilometara kako bi živjela na ostrvu koji nikada prije nije posjetila u nadi da će naći duhovno ispunjenje i uzbuđenje koji joj život u New Yorku nije mogao pružiti.

"Ironično je osjećati se usamljeno u gradu koji ima četiri miliona ljudi, ali činilo mi se da sam provela život gledajući u ekrane: laptop, mobitel, iPad - čak su i taxiji i liftovi imali ekrane," napisala je. "Bila sam pod stresom. Osjećala sam se izolovano. Bez inspiracije."

Noelle je razmišljala o tome koliko joj je trebao odmor, često zamišljajući kako bi bilo sjajno živjeti u tropskom raju čija fotografija je bila na njenom desktopu.

"'Trebam odmor' - stalno sam ponavljala u sebi. Nisam živjela u trenutku; živjela sam za neodređene trenutke u budućnosti kada bih sačuvala dovoljno novca i dana odmora i otputovala negdje. Ako konstantno razmišljate kako vam treba odmor, možda ustvari trebate novi život."

Jednog dana shvatila da je zaista može živjeti u tropskom raju koji je bio na njenoj desktop pozadini - ili barem sličnom mjestu. 

Nije postojalo ništa što je zadržava u New Yorku - nije imala momka, djecu niti posao iz snova koji bi je spriječavao.

Priznala je da je to poprilično drastičan korak. Ali Noelli nisu bili nepoznati rizici - u to vrijeme završila je knjigu "My Year With Eleanor" u kojoj su fokus bile o Noelline avanture kao što je plivanje sa ajkulama i pilotskim časovima.

Tražila je preporuke od prijatelja na Facebooku za mjesto u kojem bi mogla živjeti. Nije znala niša o Karibima - čak šta više, u tom trenutku nije imala ni pasoš. 

"Jedan prijatelj mi je preporučio ostrvo St. John i tada sam počela da prikupljam informacije o tom mjestu. U biti znala sam da hoću da prekinem ovakav život i samim tim bilo mi je lakše da napravim sljedeći korak. Dala sam otkaz na poslu, prodala sve što sam mogla da unovčim i kupila kartu u jednom smjeru", piše Noelle.

Iako je roditelji nisu podržali u njenoj odluci, ona se čvrsto držala svog plana i preselila se na ostrvo snova. "Ali, ali... ti si završila Yale," negodovali su. "I imaš 31 godinu!"

"Šest sedmica poslije, našla sam se u luci St. Johna. Nisam imala plan, prijatelje niti sam imala ideju kako sam smiješno izgledala u cipelama za brod i haljini koja slavi palmino drvo. Ipak, imala sam neobičan osjećaj da će se kockice posložiti."

Uskoro je dobila posao u jednoj slastičarnoj, zarađujući 10 dolara po satu. Uprkos njenom obrazovanju i prijašnjoj plati, Noelli se posao svidio; uživala je koristiti svoje ruke, pričati sa ljudima licem u lice umjesto putem poruka, e-mailova. 

Noelle je zavoljela St. John, jer je mjesto koje 'ide uz struju', što je drugačije mnogo drugačije od gužve i brzog života u New Yorku. Na ovom ostrvu ne postoje adrese,  ljudi se okupljaju na plažama da gledaju zalazak sunca zajedno.

"Život ovdje me je izložio drugačijem pristupu života, onom u kojem ne očekuju od tebe da ostaneš na jednom mjestu i radiš jednu vrstu posla", napisala je.

Noelli se također sviđa što u St. Jonu svaki dani viđa svoje prijatelje. Planinari, roni i plovi. Radi stvari koje želi, kao što je trenutno njen novi posao šankerice.

Još uvijek ima sumnje, naročito kada vidi koliko su njeni prijatelji u New Yorku napredovali u karijeri. Jedan od njenih kolega je osnovao Pinterest, a drugi je kreator TV showa koji je osvojio Emmy nagradu.

"Ali ja imam ostrvo. Živim u šarmantnom, trošnom jednosobnom stanu sa pogledom na more.

"Postoji citat iz Gospodara prstena autora J.R.R. Tolkiena koju često možete vidjeti na majicama i naljepnicama širom grada: "Nisu svi koji lutaju izgubljeni" (Not all those who wander are lost).

"U posljednje vrijeme, razmišljam da se preselim. Evropa, možda?

"Postoji toliko mjesta! To me ispunjava sa nekom vrstom divlje sreće. Ko zna gdje ću završiti? I upravo je to divna stvar - ne znati."