Sjećanje na žrtve logora 'Manjača': Za zločine odgovarao mali broj počinilaca
Oko 5.000 osoba devedesetih godina prošlog vijeka prošlo je kroz zloglasni logor Manjača, smješten u blizini Banje Luke, a tačan broj onih koji nisu preživjeli neopisive torture nije poznat, ali na tom mjestu danas ništa ne ukazuje da su godinama zvjerski mučeni svi oni koji nisu pripadali srpskom narodu.
Savez logoraša Bosne i Hercegovine organizirao je i ove godine obilježavanje 25. godišnjice od početka raspuštanja koncentracionog logora "Manjača" odajući na taj način počast ubijenim, a brojni okupljeni ponovo su upozorili na stravične zločine koji su se događali danonoćno.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković ispričao je Feni da je logor formiran još 1991. godine te je zatvoren, ali nakon toga ponovo je formiran 15. maja 1992. godine i u njemu su zatočenici bili i do 1996. godine. Logor je bio smješten na vojnom terenu za obuku, u objektima bivše vojne farme.
- Logoraši su bili izloženi strahovitoj torturi, patnji i mučenju. Iz ovog logora prebacivani su u druge logore u kojima su također bili izloženi psiho-fizičkom maltretiranju i zlostavljanu. Šest masovnih grobnica otkriveno je oko ovog logora u kojima su ukopani logoraši koji su u transportu u i iz ovog logora ubijani i bacani u jame - podsjetio je Mešković.
Iznio je podatak da je za zločine na Manjači odgovarao vrlo mali broj ljudi koji su dobili ukupno nešto više od 80 godina zatvora za 80 ubijenih logoraša čiji su posmrtni ostaci ekshumirani, što znači da su zločinci dobili nešto više od jedne godine za jedan ljudski život.
Još jednom danas je ukazano na nužnost kulture sjećanja kada je u pitanju istina o događajima u BiH od 1992. do 1995. godine.
Zatočenici na Manjači bili su uglavnom Bošnjaci, a bilo je i nešto Hrvata i tek poneki bosanski Srbin. Većina su bili civili, bilo je i maloljetnih i starijih, kao i duševno hendikepiranih muškaraca, navedeno je tokom sudskih postupaka u Haškom tribunalu.
Zatočenike su držali u velikim pretrpanim štalama za stoku, u kojima su provodili većinu dana, sjedeći ili ležeći. Bilo je nešto slame i ćebadi, ali događalo se da neki zatočenici leže na golom betonu.
Unutra se teško disalo od smrada. U logoru nije bilo tuševa ni praonica, nije bilo ni tekuće vode. Zatočenici su za nuždu koristili kante, a tek kasnije su dobili poljske nužnike od dasaka.
Prehrana u logoru bila je daleko od dovoljne, zatočenici su dva puta na dan dobijali čorbu i krišku hljeba. Zbog takve ishrane mnogi su zatočenici izgubili na težini i veoma omršavjeli.
Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je odmah poslije nanovo otvoren. Procjenjuje se da je između 3.000 i 8.000 ljudi prošlo kroz logor, ali tačan broj ubijenih nije poznat.